Jedan od naših bivših ministara, već nekoliko mjeseci arbartuje na Njemačkoj baušteli. Kaže, dobro je, i da je tamo sve automatizirano i da mu se betonske kocke same slažu u naramak. Njegov zadatak je da se podmeće pod njihovu težinu i da u tom poslu djeluje žustro. Tamo ima sve, ali ipak mu, kako reče, nedostaje službena limuzina, kartica, klimatizirani restorani, a najviše plaća i slatkasti osjećaj vlasti i važnosti.
A lik se prepolovio i ostario, barem desetak godina. I opet me iživcirao rekavši da najviše mrzi pjesnike i poeziju. Zapravo me pokušao iživcirati, jer smo obojica preumorni za bilo kakav jalovi mentalni sukob. Stoga smo valjda u tišini iskapili i odgegali se u životnim kontrasmjerovima, "kroz prečice i puteve znane".
Ministar je ostao dosljedan svojoj uvjerenosti, u potrebu preobražaja ka modelu materijalnog prosvijetljenja, kao jedino mogućeg. Ja sam, u jednom trenutku, pomislio da sam u nekoj novoj maloj evoluciji, ali sam u trenu odustao od uzaludnog napora, da kroz poeziju opet "domahujem životu". Ministar je izgledao veoma opasno, i nije mu bilo do domahivanja, jer je očito i on evoluirao u 1965.-u, godinu.
Mogli smo mi, tog pasjeg podneva, još sjediti uz rashlađujući žubor Trebižata i hladiti se točenom, ali ministar nije posezao za svojim znojnim i prašnjavim eurima, a moji KM-ovi su u metalnom obliku i tek ponekad jedva čujno zazvekoću.
Ipak na rastanku promrmljah: "A što je život nego poezija! Dobra ili loša, ipak je poezija". Srećom nije me čuo.
I što u svom zavičaju, domu uraditi u bijegu od žege, nego brzo nabrati plodova iz ove naše Getsemanije… kavoda, paprika, patlidžana… brzi sataraš s purom i u idilu svog sobička, meditirati gledajući kako Čilić i Karlović servisima oru Wimbledonsku travu.
Ali vraga! Ipak nešto čovjeka mora izbaciti iz mirnog takta i ritma vrućeg ljetnog dana. Čekajući hrvatske teniske fenomene na HTV-4, pojavi se ona baba. Ona što ju je naivni, dobroćudni, seksistički demokršćanin Kovačević "smiještao na madrace". I bubnu ga baba, Gebelsovski: "Pa to nije egzodus… to, to je naprosto sloboda izbora"
!? Taj silni ležerni cinizam i pogubni sarkazam, u toj nebulozi, bake Pusić, može osjetiti i osnovnoškolac.
Baba nikada nije bila bez primanja. Babi je oduvijek dobro, jer baba je izuzetno prilagodljiva političarka. Eeeh, da joj je obući jačermu, staviti maculet i posjesti je pored pijanog Junckera. Ovaj bi se trenutno otrijeznio i ostao takav doživotno.
Ode baba, a Karlo poče mlatiti asove, ali ništa od moje meditacije u kojoj uključim moždani inhibitor i u svijesnost puštam samo geometrijske putanje teniske loptice. Misli se otrgnuše kontroli i prebaciše mi užasno dosadan film, o našem bivšem lokalnom ministru, koji je politički pukao i babi koja nije, nego još i aspirira ka UN. A mozak je teško zaustaviti kada se u njemu izazove takav elektricitet s olujama nadolazećih misli, koje se redaju od kraja do početka i obrnuto.
Zašto se jedan relativno mladi, pametni i apsolutno lijepi ministar polomio u smrdljivom kalu lokalnog političkog supstrata, a baba uspješno roni po blatu EU političkog licemjerstva?
Baba leti poslovnom klasom, a ministar arbartuje prizemno uz minimalnu satnicu. Ipak je odgovor u poeziji, koju nažalost emigrant i dalje mrzi, smatrajući je šprdnjom, od koje se kad tad poludi, dok baba s poezijom relativizira svaku političku zapreku. Dovoljno se sjetiti njenog i Čačićevog strasno laganog plesa, nakon kojeg mu je otpjevala "crvenog bana", a stranku u koju je on utukao milijune, ostavila sebi na dovoljnih par postotaka.
Ministar je imao potpuno pogrešan pristup politici, kao svom ozbiljnom životnom pozivu. Pristup apsolutnog ego-a u kojem nema mjesta za relativnost i improvizaciju, i koji je ili potpuno za ili potpuno protiv. To je iscrpljujući, arhetipski i prezahtjevni oblik stalnog održavanja uštogljene kontrole sebe i okoline. Pritisnut stalnim imperativima savjesti i dužnosti koji su se sukobljavali s iskušenjima hedonizma i općenite lagodnosti, naš današnji emigrant nije imao šansu za političku dugovječnost.
Okolnosti koje mu nimalo nisu išle u prilog, jesu te da da su Hrvati postali narod enormne političke svijesti, i to ne iz iskustveno-povijesnih razloga, nego zbog stanja opće nacionalne zbunjenosti. U takvom stanju nitko nikoga nemože prevariti, jer nitko nikome ne vjeruje.
A baba? Baba je sav zataškani i zamaskirani smrad politike modificirala u osobnu zabavu koristeći poetičnost pjesmuljaka iz zbirke "Crveni ban", Vuka Karadžića. Eto dokaza da je poetičnost itekako primjenjiva i u politici.
Drugim riječima Hrvati političari su crveni banovi, jer pjevaju i sviraju…ku…
"Moj" ministar nije, u samom početku svoje neslavne političke karijere, shvatio bit Balkanske politike, ostajući isprestrašen od svega što je oko njega politički gmizalo, pa je srljao u frontalne napade bez strpljenja i restorativne strpljivosti. Logični slijed te stalne napetosti bijaše paranoja, koja ga je dovela u stanje da zazire od svakog stvorenja, jer se ovdje svako stvorenje i može baviti politikom. I dok je tako, svom svojom energijom, držao neprestanu stražu nad svojom pozicijom u stranci, ministar se potrošio poput kočionih pakni i nije više niti mogao kočiti, ni sebe ni stranačke neprijatelje.
A baba? Baba je cijelo vrijeme, pa i danas…svirala crvenom banu iz narodno-erotske poezije.
