Nemir, gađenje i sumnja u sve ono što se iz laži pretočilo u stvarnost

Tu partijsku predstavu, makar u boji vlastitog tiskanog medija, bilo je nemoguće iskoristiti u pravcu samoobnavljajućeg cikličnog sustava u očajnom traženju javne naklonosti, jer je isti nepovratno potrošen.

Dragan Čović se doista potrudio da dobitnici tvore nacio-miješanu salatu ali je dobio samo površinsko resterećenje u potrazi za olakšanjem trenutne regresivne i dezintegrirane političke pozicije, koja je na njegovom licu ispečatila ogromnu mrzovoljnost i stres.

U potrazi za lažnom utjehom, koja mu je u ovom trenutku potrebnija više nego ikada, iz razloga poremećene ravnoteže između njegove formalno političke pozicije i željene naklonosti, u Čovićevom izričaju zrcalila seizražena emocija samosumnje. Tron njegove autoritarnosti i arogancije upao je u narodnu struju sumnji i on se, po zakonomjernosti vremenskog razotkrivanja, više ne može održavati u manipulativnim slikama, koje su mu do sada bile dostatne za usplahireno-narodno priznanje njega kao jedinog vođe.

Očito se ta slika više nemože održati, a sukladno tome niti lažni identitet koji ju stvara, a takva demistifikacija se događa onda kada izostanu priznanja u lažnim i isforsiranim atmosferama koje pružaju tendenciozne manifestacije poput "Večernjakovog pečata".

Sada je napokon jasno da ta političko-mafijaška klika, nakon što je realitet uspostavio kontakt s njima (umjesto obrnuto), nemože razviti nijednu novu viziju, kojom bi narodu barem obećali izlaz iz ove crne rupe. Otud objašnjenje za njihovo nevješto maskiranje pasivno-agresivnog medijskog ponašanja. Njihova desetljetna politika Hrvatske dezintegracije je morala doći na onu odredišnu točku koju vide... baš svi. I oni koji žele i oni koji ne žele.

A to je točka i trenutak kada se mržnja i neprijateljstvo, koje su HDZ-eovci razvijali prema neistomišljenicima unutar svog nacio-identiteta, sada okreće protiv njih samih. Vjerojatno je ta činjenica i najpogubnija, jer i njih i narod kojim su tako podmuklo manipulirali, dovela u stanje destruktivne rezignacije, kolektivne duhovne konfuzije, mračne usplahirenosti i demografskog nestanka.

Pretakajući ove osvijetljene činjenice u realitet životnih okolnosti ovog naroda, nameće se jedna posve drukčija slika od one u "Kosači", a to je slika bujajućeg nemira, gađenja i sumnji u sve ono što se iz laži pretočilo u stvarnost.

Sama predstava je tako nevješto scenarijski skrpljena, da tv-auditorij nije mogao razaznati, niti zaključiti koje administrativne granice i dosege obuhvaća ta Čovićeva tiskovina i on kao žiri, koji je od laureata napravio nacio "miješanu salatu", očito s ciljem maka rasterećenja svoje nacionalističke stigme, koja mu je u ovom trenutku najmanje potrebna. Jer je napokon u izvršnoj vlasti dobio sve što je tražio i izišao na brisani prostor, bez svog zaklona u obliku "Hrvati će nestati, ako ih ja ne vodim". Eto svi trezori su u njegovim rukama, pa da vidimo.

Toto Cutugno se nije mogao načuditi asimetriji njega i tog celebriti-balkanizma, a onda mu je očajnički sinulo da je ipak režija regionalnog dona Dragana, kakvu rade i u Napulju Camorini donovi.

Stoga je i pomalo prestrašeno zazvao našeg... dona.

Milijan Brkić je, u skladu sa svojim ubojitim prakticizmom, složio još opasniju facu nego inače, potpuno svijestan da je predstava politički kontraproduktivna, kada i on mora reći:"ja sam dijete Hrcegovine", dajući sebi značaj Europskog političkog velikana, koji se, eto udostojio posjetiti rodnu grudu.

Predsjednica "lijepe naše" je, krajnjim naporima, trpjela šaputajuće zadahe Srpske glave u Bih- troglavosti i vjerojatno se borila s slikom od deset tisuća HR djece kojima je školski obrok jedini dnevni obrok, a o čemu je podatak iznesen baš tog dana.

Ostali laureati su stidljivo, zbunjeno i brzo uzimali priznanja i, skoro, pa odtrčavali s pozornice.

Najveći dobitnik je očekivano opet bio Valentin Inzko.

Tu večer je u "Kosači", više nego ikada deaktiviran Čovićev instikt moći na radost svih siromaha i iseljenika koje je stvorio incestni potomak KPJ.

A to je HDZ-e, BiH.