Fra Dalibor Dado Milas, hercegovački franjevac koji je zbog javnog iznošenja svojih političkih stavova naišao na neodobravanje pojedinaca unutar svoje zajednice nakon čega je napustio Mostar, trenutačno djeluje u biskupiji u austrijskom Grazu gdje sprema doktorat iz područja pastoralne teologije. Milas ujedno obnaša dužnost voditelja pastorala mladih na području cijele biskupije.
Protekli tjedan je zbog promocije svoga prvog romana naziva "Hijene ga nisu dirale" boravio u Hercegovini. Nezapamćena posjećenost promociji u Mostaru gdje se okupilo više od 600 Milasovih simpatizera dovoljno govori o popularnosti ovoga svećenika čiji su društveno-politički stavovi prije nešto više od pola godina izazvali lavinu komentara njegovih neistomišljenika.
Zbog sukoba koji je proizišao zbog različitog viđenja društveno-političke stvarnosti Mostara i BiH u odnosu na pojedinu subraću iz franjevačkog reda napustili ste Mostar. Jeste li požalili što ste upravo u franjevačkom redu započeli ostvarivati svoje poslanje?
"Nisam požalio. Franjevački red je moja karizma i moje određenje. Ipak, ne mogu prihvatiti stav da unutar reda svi moramo isto misliti i govoriti."
Da, ali jedno od pravila franjevačkog reda je poslušnost. Ljudi iz civilnog društva i pripadnici crkvenoga klera koji nisu redovnici imaju na neki način slobodu izbora o svome djelovanju. Vi ste se kao franjevac zavjetovali na poslušnost?
"Činjenica je da svi zavjetujemo poslušnost. Ja nisam bio neposlušan svojim nadređenim. No nisam mogao biti poslušan nečemu iza čega nije bilo dobrih namjera. U tome je bit. Mazohizam nikada nije bio odlika franjevačkog života i neće nikada niti biti. Želim naglasiti da ja nemam nikakvih problema sa svojom subraćom. S nekim pojedincima da, ali općenito sa svojim redom nemam. Zbog jedne moje izjave o aktualnoj politici i jednoga objavljenog članka se krenulo s lavinama protiv mene i tu je zapravo sve počelo. Ne bih želio nikoga imenovati niti u bilo koga upirati prstom. To je prošlost na koju se više ne želim osvrtati."
U kakvim ste sada odnosima s pojedincima koji se nisu slagali s Vama?
"Želim im sve najbolje, ali s njima više nemam dodirnih točaka. Imam dobre odnose s gvardijanom i fratrima koji su me zvali da navratim u samostan. To je ono što mi je bitno."
Je li pravo rješenje jednostavno okrenuti leđa i otići? Što osjećate unutar sebe za pojedince s koji se nisu slagali s Vama? Ako smatrate da su neki način griješili, jeste li pokušali postupiti altruistički i moliti za njih? Jeste li ih unutar sebe pokušali zavoljeti na način na koji nam to sam Isus preporuča u jednoj od svojih propovijedi?
"Oprostio sam. Oprost je stvar stava. Ne bih mogao živjeti u grču neoprosta. Otpustio sam tu stvar iz sebe i krenuo dalje."
Bog za svakog čovjeka ponaosob ima plan. Jeste li u vrijeme kada ste donosili odluku o svom odlasku iz samostana razmišljali što Bog želi od Vas u tome trenu? Mislite li da je Božja volja bila da napustite Mostar?
"Nisam Bog da bih dokučio što je to On toga trena želio od mene. Vjerujem da se sve događa s razlogom."
Da, ali kada su u pitanju velike odluke, duhovni ljudi promišljaju i nastoje čuti u sebi tihi glas koji im pomaže da postupe ovako ili onako.
"U to vrijeme ja sam se nalazi u jednoj općoj krizi duha. Tražio sam izlaz iz takve situacije. Bio sam na neki način prepušten sam sebi. Nisam dijelio sliku svijeta s onima kojima sam bio okružen. Bio sam neshvaćen, što je vjerojatno i moja krivnja jer nisam znao da se ljudima sve mora crtati. Da se nisam maknuo, ne znam što bi se dogodilo. Mislim da sam uradio dobru stvar. Sada sam miran i siguran u sebe."
U vrijeme kada ste držali tribine u franjevačkom samostanu znatan broj mladih, njih oko petsto, iz tjedna u tjedan dolazio je i slušao Vaša predavanja. Može se reći da ste imali jak utjecaj na njih. Je li postojala stanovita doza odgovornosti i pitanje: "Hoću li neke od njih takvim postupkom poljuljati u vjeri?" Jeste li se osjećali odgovornim za buduće putove mladih ljudi koji su u Vama vidjeli svojevrsnog duhovnog lidera?
"Ja sam uvijek govorio odlazim da bih se vratio. Moguće je da su neki od njih reagirali na način kako ste vi to opisali. No i pored toga ja ne mogu svoj život orijentirati prema tuđim emocijama i očekivanjima. Zanimljivo je da svi mi više očekujemo od drugih nego od sebe. Balašević je to fino rekao: "O plovidbi ti najviše govore oni koji sidro nikad digli nisu." Svatko ima slobodu pri donošenju odluka koje se tiču naše budućnosti. Postupio sam kako sam mislio da je u tome trenutku najbolje."
Da, ali sloboda bi trebala podrazumijevati i odgovornost prema drugima?
"Ja sam razgovarao s njima i govorio i javno o svome odlasku. To su bili konstruktivni razgovori koji su urodili plodom. Kao što rekoh: svoj život usmjeravam Božjim impulsima, a ne ljudskim očekivanjima."
U biskupiji u austrijskom Grazu ste nastavili raditi s mladima?
"Tako je. Odgovoran sam za nekoliko projekata pastorala mladih u biskupiji u Grazu. Koordiniram nekoliko projekata i radim s animatorima u Grazu. Oko 300 volontera je pod mojom ingerencijom i za sada s njima ostvarujem izvrsnu suradnju."
Koliko su mladi u Austriji aktivni unutar svojih župa?
"Jako su aktivni. Laici tamo, za razliku od nas, imaju odriješenije ruke unutar crkve. Kod nas svećenici još uvijek u dobroj mjeri nadgledaju i rukovode s većinom akcija unutar župe. To je pomalo i stvar mentaliteta. U Austriji svećenici koordiniraju dok su laici ti koji vode projekte."
Često čujemo i čitamo o krizi vjere što se pogotovo odnosi na zapadnu Europu. Pojedini biskupi upozoravaju na problem površnosti u vjeri. Mnogi od njih se prema upozorenju biskupa i pričešćuju na nedjeljnim misama dok u stvarnosti žive potpuno svjetovnim stilom života?
"Što uopće znači živjeti svjetovnim stilom života? Vjera je izrazito individualna kategorija između čovjeka i Boga. Mnogi ljudi koji se deklariraju kao ateisti kažu: "Ja sam tražio Boga i nisam ga mogao naći." Njihov stav je legitimniji od stava vjernika koji smatraju da su ispunili svoju zadaću odlaskom na nedjeljnu misu. U našem podneblju se stavlja prejak naglasak na nevažne stvari te se prevelik naglasak stavlja na seksualnost. Svatko ima slobodu izbora raditi što hoće. Isus nam se objavljuje u milosrđu. To svaki kršćanin treba sebi posvijestiti."
U kojem kontekstu se prejak naglasak stavlja na seksualnost? Smatrate li da su seksualni odnosi izvan braka nevažni i da se i pri takvom stilu života može živjeti sakramentalnim životom?
"Previše pojednostavljeno pitanje. Ništa nije izrazito crno-bijelo. Pitanje je što je uopće valjana ispovijed danas kad ljudi selektivno katalogiziraju svoje promašaje i ne shvaćaju milost oprosta. Pitanje je što je uopće grijeh, jer kod nas vlada nekakva manija da prekršaje tijela pretjerano sotoniziramo i prenaglašavamo dok preko nekih drugih i društveno opasnijih prekršaja olako prelazimo ili ih čak opravdavamo. Seksualni odnosi prije braka su danas, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevica koja se skoro podrazumijeva. Mlade nećemo ispravno odgojiti zabranama i plašenjem. Rigoroznim pristupom ih možemo ili otjerati od Crkve ili pretvoriti u licemjere koji jedno rade, a drugo govore. Uostalom, što je društvo konzervativnije, to je licemjernije."
Isus je ženi Samarijanki koja mu je na bunaru zahvatila vode rekao da je imala pet muževa, a da joj niti onaj koga sada ima nije muž. Na drugom mjestu se obratio ženi koja je uhvaćena u bludu riječima: "Idi i ne griješi više." Zar to nije opći poziv na suzdržavanje od odnosa izvan braka?
"Puno sam razgovarao i razgovaram s mladima o njihovom životu. Prihvaćam i saslušam ono što mi kažu, ali ne potičem da mi govore o njihovoj intimi ako oni sami prvi ne zapodjenu razgovor o tome. Seksualnost je dar od Bog. Moral je pitanje vremena i prostora. Zar je samo pitanje seksualnosti bitno? Što je s korupcijom, krađom i kamatarenjem, iskorištavanjem radnika… Kod nas za razliku od ostatka Europe problematici seksualnosti se daje prevelika pozornost. Mi u Hercegovini smo na jednoj jako niskoj teološkoj razini."
Vi ste prvi spomenuli seksualnost, ja Vas pitam o čistoći života i pozivu na svetost. Zar se uistinu čovjek može ponovno roditi odozgor bez raskrinkavanja svake vrste grijeha pa i grijeha bludnosti?
"Grijeh je u mome kontekstu promašen način života. Amartija. Jedno je napraviti prekršaj, a posve drugo totalno promašiti cijeli život. To je jako složeno pitanje, ali ništa nije crno ili bijelo. Mene su uvjeravali da samo kod nas vjera cvjeta, a da ostatak svijeta propada. To nije istina. Bit je moliti i osluškivati Boga u sebi. Savjest će nas naša sama upozoriti. Postoji različiti putovi dolaska do Boga i askeza je jedan od njih. Kroz molitvu i čitanje evanđelja se čovjek otvara Bogu i njegovim nadahnućima. Skloni smo ga karakterizirati ovako ili onako, ali mi zapravo ne znamo ni tko je Bog ni kakav je Bog.
Meni je uzor dominikanac padre Pedro Meca koji je kazao da je Boga našao na ulici. On je bio antirežimski čovjek koji je radio s ljudima s margina društva. Kod njega nije bilo ni askeze ni odricanja, štoviše, bio je jako debeo. I pored toga ja sam uvjeren da je on u raju.
Mladima uvijek govorim: "Pozvan si, ali nisi prisiljen, možeš, ali ne moraš."
Čini se da zagovarate određeni relativizam i po pitanju vjere i po pitanju grijeha.
Kako poučiti ljude o svetom životu ako im jasno ne reći da je grijeh taj koji ih odvaja od stanja Božje milosti. Ljudi griješe i griješit će, ali je negativan stav prema grijehu i stalna odluka da se ne želi griješiti put k savršenosti.
"To je najveća osuda koju netko nekome može reći! Vaša tvrdnja o nekakvom mome relativizmu uopće ne stoji. Cilj je Bog, ali su putovi do Boga različiti. Ljudi se razlikuju jedni od drugih po načinu na koji doživljavaju svijet i zato je i sami njihov pristup Bogu uvijek individualan. Pokušajte izići malo iz svojih okvira i promatrati postojanje općenito u jednome širem kontekstu. Upoznao sam kroz život divnih ljudi ateista i onih koji su pokušavali kroz život naći Boga. Nisu uspjeli na klasičan način pronaći Boga i okrenuli su se humanizmu. Što ih razlikuje od nas? Ne otvara se svakome isto. Susreo sam puno ljudi koji se muče, koji traže, a koji ne nalaze."
Pa dobro, nitko nam nije obećao vremenski rok ispunjavanja naših molitava. Ne može se težina jednoga grijeha umanjivati jer je i drugi grijeh također težak. Nije se lako roditi odozgor i postati Isusov učenik.
"Nisam ni rekao da jest. Ljudi prolaze stvarne životne drame nastojeći upoznati Boga. Ne otvara se svakome na isti način. Ne postoji kalup u duhovnom životu. U svojoj knjizi sam pisao o toj ljudskoj različitosti i Božjoj širini. Do Boga se stiže na razne načine. Pisao sam jednom o molitvi tesarevom sinu i onda sam dobio upozorenje od jednoga svećenika da je Isus bio prvenstveno spasitelj. To mi je bilo smiješno. Za muslimane i Židove Isus nije spasitelj. Ja sam u toj priči išao s povijesnom dimenzijom u kontekstu da je Isus uistinu postojao i da je bio tesar."
Bio je tesar, ali je On prvenstveno Spasitelj. To je objektivna istina. Zar je uputno podilaziti bilo kome kada je u pitanju ta istina?
"Za mene je On Spasitelj, ali znam da za nekoga nije. Židovi i muslimani ga tako ne doživljavaju. Ako napišem "molitva tesaru" umjesto "molitva Spasitelju" ljudi koji i ne vjeruju u njega će pročitati jer će ih sami naslov zaintrigirati. Zagovornik sam suptilnijeg načina propovijedanja radosne vijesti."
Hoćete li je kroz život nastaviti propovijedati u Austriji ili u Mostaru?
"San mi je vratiti se u Mostar i raditi na ulici, s beskućnicima. Nakon doktorata u Austriji vratit ću se u Hercegovinu i nastaviti sa svojim poslanjem ovdje. Udruga Minores je i nakon mogao odlaska nastavila s djelovanjem. Kada se vratim, to će vjerojatno biti u još širem i većem opsegu."
