Gospodin Božo Ljubić - jedan od nas

ljubuski.info

Čovjekova ambicija prema dogmatskom monopolu,društvenoj moći i privilegijama je dio našeg kolektivnog životopisa. Takvi smo od Adama,takvi ćemo ostati do kraja. Desi se i to da poneko i postane svijestan svoje stvarne slike i iziđe iz takvih ambicioznih pustara,otkrivši putokaz prema slobodi. Prema mnoštvu drugih slika i boja.

"Jadan ti sam ja čovjek!Tko će me osloboditi...? (Pavao. Rimljanima 7:15-23)

Politički identitet gospodina Bože Ljubića usredotočen je na njegovo ja, na samoočuvanje sebe koje je ipak moguće, jer on unatoč tome što je svoju okolinu,po tko zna koji put,davio s lamentirajućom monotonijom, površnom političkom rasplinutošću i nesuvislim nadahnućima,ostaje u, za nas, dostatnoj projekciji koja mu garantira doživotne jasle vlasti.

Gospodin Ljubić, jedan od nas, nema legitimitet, glasove, rezultate, misionarstvo... nema ništa od onog što je potrebno da sjedi zdesna i kreira nam sudbine.

Ipak on to čini.Kako?

Naoko je odgovor jednostavan. Lik koristi uobičajene dvostruke moralne standarde, kombinirajući činjenicu da "djeluje" u okružju oskudne političke svijesti i koristeći osobni konvertizam prema političkoj nadstrukturi koju je na vlastitom egoizmu izgradio onaj koji je prekoračio i konotacije političke Farizejštine. U vremenu kada je rasprodao organiziranu i dobro utvrđenu političku opciju,Ljubić je preko noći bio izležen iz Čovićevog jajeta i smijestio se pod krilo teTitoističke kvočke. Ne treba nimalo dvojiti da je taj politički dil plod reketarenja od Ljutodolačkog lisca. Nijednu ovakvu tvrdnju ne možemo utemeljiti na autentičnim javnim ispravama, ali nemožemo niti zanemarivati usmene predaje onih koji su sve to gledali i slušali, jer sve to nije nekakva naša lokalna povijesna jezgra, nego stvari koje se sada dešavaju. Sada pred našim očima.

Opcija koja nas uništava je itekako zrela i podmukla, kada to radi bez otpora i kroz ovoliko dugo vrijeme. A većina nas se utapa u tu integraciju, jer je ta većina ipak u nezrelom stupnju političke regresije i dezintegracije.

Ta bolna činjenica omogućava Ljubićev samoobnavljajući idiotsko-ciklični sustav vlasti, makar ispod krila političke kvočke s vrijednosti i ulogom političkog paperjastog pilića. Stoga on i ne treba, sve i da hoće,sebi predočavati sliku o svojoj političkoj osobnosti, jer je se zapravo boji pošto, ona pokazuje netoleranciju, nezrelost, konformizam, pretencionizam, mrzovoljnost, pohlepu. Radije pretendira ka blaćenju onih koji iskaču iz te politike i koji su u odnosu na njega, gotovo pa asimetrični.

To su životni trenutci lažne utjehe o slici o drugima.

Božo Ljubić predstavlja naš svojevrsni kontinuum, koji blesa nad nama poradi sebe. On je samo jedan od nas jer većina nas je poput njega i većina nas pada kao žrtve svojih oholosti. Većina nas ima ukorijenjeni svijetonazor da novac i imetak garantiraju budućnost, a da bi se to steklo ne treba se zamjeriti nikome i ničemu što je na vlasti. Koliko god nas povijest i sadašnjost prizivaju u tjeskobna iskustva i vizije mi smo i dalje ljudi koji ne žele remećenje postojećeg stanja,nego radije gunđamo i patimo u tišini. A katolici smo i slovo A katoličke abecede nas uči da budućnost garantira samo bog.

I zbog naše takve filozofije, cijeli je sustav kolabirao u izobiljnom dvadeset i prvom stoljeću a ne u prijašnjim gladnim stoljećima. Čovjek,jedan od nas,koji sjedi na centralnim mjestima vlasti i moći,a da mu mi, koji smo poput njega,nismo dali tu misiju i koji zaboravlja svijet oko sebe, znajući da se taj svijet boji vlastodržaca, je samo jedan od nas. Većina nas, Božu Ljubića ne prekidamo niti ispravljamo, jer smatramo da on zavrijeđuje svoje povlastice, jer i mi gajimo skriveni egoizam i mi bi, nezasluženo, htjeli sebi osigurati takav status i reputaciju.

Čak i kada ispraćamo svoju djecu u emigracijski, neizvjesni egzodus jer ovdje doista nemaju što tražiti, niti očekivati, mi toj tipologiji političke groteske još i aplaudiramo i kada oni tako bijedno lamentiraju nad tom našom tragedijom. To je trenutak kada naši Ljubići i Čovići nad nama koriste i svoj tipični bizarni smisao za humor, kojim još više učvršćuju našu naklonost prema njihovim samoočuvajućim lažima.

Oni su u potpunosti svijesni da su na netaknutim pijedestalima,doživotnim utočištima i svojim tvrđavama sve dok se mogu okruživati s jeftinim konformistima i nagovještavati nam moguće i nemoguće neprijatelje.

"Hanibal ad portas".

Oni su poput nas, jer i mi bi,da nam se pruži prilika,na isti način tako nezajažljivo profitirali iz životne energije svog naroda. Stoga se posve jasno nameće onaj suicidalni zaključak, da većina nas radije prihvata neprihvatljivo, nego da ulazi u napornu i opasnu konfrotaciju. Da izbjegavamo svaki, pa i politički proces selekcije iz razloga što uopće ne znamo što želimo i što smo u konstantnom strahu od različitih opcija.

Božo Ljubić je jedan od nas, jedan koji je uzeo povlastice,utočište lagodnosti, koristeći minimum napora da se dodvorava, spletkari, letargira i besramno moralizira u spokojstvu pod krilom glavne političke kvočke.

Nama je takav lik dovoljno dobar.

Jer on je jedan od nas.

A i mi smo, većinom, poput njega.

Žarko

Žarko Nižić

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari