Trebižat - priča o jednoj vodi i jednom narodu

"Postoji jedan kraj koji pustoši zime, prkosi nečim čega ima najmanje. Postoji kraj u kojemu zimsko sunce diže u oblake ono čega ljeti nema i rasipa pred nas, malo se hvali i ponosno pokazuje, a malo skriva u njedrima. Postoji kraj, jedan kraj, u kojemu ni čovjeka ni vodu ne možeš uhvatiti, zauzdati, omeđiti. Postoji jedan kraj jedne vode i naroda ispresijecan kamenim gudurama, maglovitim visovima, poviješću, običajima, tako bogat u različitostima, a opet jedinstven, ali najvažnija su mu poveznica vode koje vjetar i sunce donose, oblaci istresaju, a nadzemlje i podzemlje razvode ovim krajem u smjerovima koji zbunjuju i kao da žele sakriti tajnu: ma koliko naziva dali toj vodi, radi se o jednoj vodi o jednom slivu - slivu Trebižata. Taj ljudskom oku često neprimjetni svijet u vodi i oko nje čini bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta Hercegovine i Dalmacije. Ovo je priča o jednoj vodi i jednom narodu". To je uvodni tekst filma "Trebižat - priča o jednoj vodi i jednom narodu" redatelja i scenarista Mire Andrića, o vodama sliva Trebižata. Ovaj 60-minutni film premijeru će imati u petak, 14. studenoga u Imotskom, a dan nakon toga, 15. studenoga u Mostaru. Miro Andrić je rođeni Hercegovac koji je osnovnu i srednju školu završio u Mostaru. U Zagrebu je diplomirao na Kineziološkom fakultetu, smjer profesor i kinezioterapeut.

Početna nit vodilja

Kako je fotografija bila njegova prva ljubav još od petog razreda osnovne škole, ona je, kaže nam Andrić, zadnjih 15-ak godina iz hobija prerasla u zanimanje. Uz monografiju, četiri knjige, autor je 54 dokumentarna filma.
"Temeljni smjer mi je voda, pa tako je prvi i možda najsnažniji ciklus bio 'Hrvatsko podmorje'. Nakon njega je bio ciklus 'Ušća rijeka', u kojemu su dva filma o Neretvi, Cetini, Krki, Zrmanji, Mirnoj i Raši. Ciklus koji sam započeo i dosad je snimljeno devet filmova jest priča o nacionalnim parkovima i parkovima prirode u Hrvatskoj. Usporedno sam četiri godine radio na filmu 'Trebižat - priča o jednoj vodi i jednom narodu'", kaže Andrić.

A kako je došao na ideju snimanja ovog posljednjeg, najnovijeg filma, i zašto baš Trebižat?
"Kad smo snimali film o Neretvi, na nagovor Mije Knezovića ušli smo uz pritoku Neretve, rijeku Trebižat, i dotaknuli mali dio toga sliva i običaja koji su snažno zabljesnuli u priči koju smo tada željeli ispričati. Shvatili smo da bi priča o tom slivu mogla biti dobar temelj za jedan film ili možda seriju. Radili smo postupno i učeći sazrijevali u ideji prikaza onoga što nam je bila početna nit vodilja. A to je bila povezanost te vode koja mijenjajući ime (sedam puta) i naroda, istog naroda kojega je neka granica podijelila (Mlečani i Turci) u dvije države (u filmu kažemo Hercegovina i Dalmacija). Oko toga smo slagali priču", kaže autor filma. Objašnjava i kako je poruka filma to da rijeka ne priznaje ljudske granice i da će one koliko god nekima bile previše dugo tu, jednoga dana nestati.

Prepričavajući doživljaje tijekom četverogodišnjeg snimanja, Andrić ističe kako voda svoje putovanje započinje u Roškom polju i Zavelima, zbog čega se od tamo simbolično i krenulo sa snimanjem. Put ih je vodio dalje preko Ričine, Posušja, Imotske krajine, Zelenog jezera, Suvaje, Prološkoga blata, Sije, Vrljike, Matice, ponovno u Hercegovinu, Tihaljine, Mlade i na kraju Trebižata i ušća u Neretvu.

Bilo je to dugo putovanje

"Upoznali smo puno dragih i toplih ljudi koji su željeli pomoći u prikazu njihova kraja u svjetlu kakvim ga oni vide. Koliko god bili subjektivni u toj želji, spoznali smo da te vrijednosti u velikom broju primjera nadilaze ljepotom, raznolikošću i vrijednostima čiju razinu možemo mjeriti tek kad ih počnemo uspoređivati s onima koje su imale priliku biti glasnije prezentirane. Snimali smo u različitim godišnjim dobima, po lijepom i ružnom vremenu, danju i noću, iz zraka, pod vodom, spiljama i jamama, izvorima… Teško mi je raditi razliku između vrhova Zavelima i ponora u Roškom polju, Tribistova u livadama procvjetala gloga, kanjona Ričine i vode koja proteče kod velikih kiša, druženja sa životinjama koje se mogu samo u takvoj divljini pronaći - u Prološkom blatu, izvorima Vrljike i Matice i njena toka kroz Zmijavce i Runoviće, kroz polja koja su prehranjivala polovicu Dalmacije, ponora Šainovac i pojavljivanje te vode ponovno u Peć mlinima. Lijepo je bilo družiti se s klesarima i koscima u Posušju. Na prijelazu iz Imotskoga polja u Bekiju zapjevali su nam tri mladića gangu, a tužnu i sjetnu priču o opstanku naroda ispričali su nam članovi HKUD-a Hardomilje kroz priču o duhanu i trgovanjem njime. Pa zaroni u Klokunu i u Kravice i izvor Studenčice, spuštanje kajakom u Trebižatu. Bilo je to dugo putovanje", priča oduševljeno Andrić.

Predviđeno trajanje filma je bilo 50 minuta. Ipak, nisu ga mogli skratiti više od 60 minuta.
"Bez obzira na trajanje filma, koja je za dokumentarne filmove duga, film se gleda u jednome dahu i po stručnim ocjenama je jedan od mojih najboljih filmova", kaže ponosno autor.

Hvala svima koji su pomogli da film ugleda svjetlo dana

Naravno, Andrić nije sve to mogao sam napraviti. Na sreću, sa sobom je imao ekipu strpljivih i vrijednih ljudi koji su mu pomogli uhvatiti svaki željeni kadar i napraviti film koji se gleda u jednom dahu. Andrić zahvaljuje načelnicima općina Posušje, Zmijavci, Runovići, Ljubuški i Čapljina, kao i Francu Pušiću, Dominiku Crnogorcu, Mariju Čuturi, Ivanu Ici Landeki, Frani Hrkaću, Anti Budimiru Cani, Luki Kolovratu, Turističkoj zajednici Imotski, Peri Todoriću, Zoranu Veberu, Terezi i Nenadu Čolaku, Nevenku Hercegu, Zlatku Grizelju, Tomislavu Vrankiću…, kao i svima ostalima koji su pomogli oko snimanja filma.

Naravno, zahvale idu ekipi, koju su činili Radoslav Pušić, Pere Todorić, Karla Andrić, Zoran Veber, Blaž Andrić kao asistenti snimatelja; pored Mire Andrića, snimatelj je bio Hrvoje Bobetić, a za zračne snimke zaslužan je Stipe Šurlin.
Grafičku obradu potpisuje Zorana Andrić, a za montažu je bila zadužena Sonja Andračić.
Tekst za film su pripremili Hrvoje Vrdoljak i redatelj te scenarist, a redateljsku asistenciju je imao od Mije Knezovića.
Stručni suradnici na ovom uratku su bili prof. dr. Nenad Jasprica, dr. sc. Petar Kružić, Robert Crnković, Zlatko Grizelj, dr. sc. Slaven Zdilar i Mario Žužul.