Cijeli svijet puši. Pa kada već puši onda mu dajmo našeg duhana... u obliku cigareta. I pije svijet, pa nek pije i naših svetih vina, rakija, likera, sokova, vode. Bolestan je, pa dajmo mu naših lijekova iz naših trava... mi smo pametni samo nismo brendirani. Zašto? Možda imamo prepametnu vlast koja nas pošteđuje da se trudimo u tom pravcu, kada je njima daleko jednostavnije to sve prodati a nas hraniti iz proračuna. Eto oni mogu prodati sve, čak i komunalije... smeće Njemcima!!Zašto bismo mi skupljali prljavo smeće i punili vodu u boce?
Čekati korporacije, njihove investicije, "ulaganja", nadu da će netko izvana preporoditi našu ekonomiju, donijevši nam novac i tehnologiju je, pokazalo se, najveća zabluda tranzicijskih zajednica. To čekanje je i naša pogubna zabluda. Naše odricanje od samih sebe i svojih života.
Upravo u tom smijeru nas je vodila naša dosadašnja vlast. Danas smo kao Europski narod trebali imati ekstatični, trajni i čisti životni smisao sa tendencijom orijentiranosti prema onom što nam je pruženo u ovoj našoj zemlji.
Svi mi imamo svoje osobne povijesti, ostavštine, predrasude i pristranosti. Nekoga je ta povijest "izgrizla" manje, nekog više a mnoge je nemilosrdno dotukla.
Balkansko životno iskustvo nam je osvijetlilo jedan imperativ kojeg mi, niti u ovom stupnju civiliziranosti, ne prihvatamo. Nemamo pravo reinkarnirati naše povijesti. Nemamo pravo teleportirati likove iz nje u ovo sadašnje vrijeme, na način da ih "tovarimo" na našu djecu i njihovo vrijeme.
Davno smo imali smrt starog ali ne i rođenje novog... vremena i čovjeka.
"Bijaše to davno, sjećam se,
I ponovno bih to učinio,
Ali jedno želim shvatiti:
Ovo: kuda nas je vodio taj put.
Ka rođenju ili smrti? Rođenje je to bilo, naravno,
Imali smo dokaze i nismo sumnjali.
Vidjeh rođenje i smrt.
Ali mišljah da su različiti:
Ovo rođenje bijaše teška i gorka agonija za nas,
Poput smrti, naše smrti.
Vratismo se svojim krajevima, ovim kraljevstvima.
Ali ovdje više nije lagodno, u ovoj staroj podjeli.
S tuđim narodom koji se grčevito drži svojih bogova.
Trebao bih se radovati drugoj smrti."
T. S. Elliot, iz poeme "Putovanje mudraca" (opis muke trojice mudraca koji se odriču prijašnjih pogleda na svijet a koji i bijašu uzrok njihovih patnji)
Prije više od dva milenija Seneka je često govorio: "Čovjek mora učiti živjeti tijekom cijelog života, a ono što će vas začuditi još i više jest da kroz život, čovjek mora učiti umirati".
Nije li posljednji trenutak da mi, likovi iz prošlosti, likovi koji su propustili svoje prilike, našoj mladosti predamo njihovu sadašnjost i budućnost? Ili ćemo ih natjerati da postanu partizani, ustaše, četnici... i da se vremeplovom prokletstva vraćaju tamo gdje su izgarali njihovi preci.
Za tu imperativnu promjenu naših egoističnih pristranosti postoji jedan ključni razlog:Njihov život i njihovo vrijeme pripadaju samo njima i o tome mogu odlučivati samo oni... naša djeca... jer svi mladi ljudi ove zemlje su naša djeca.
Ovdje na ovim našim prostorima, nikada nijedna vlastodržačka banda, bilo koje simbolike, nije htjela ovu zemlju predati našoj djeci.
Predavali su je samo svojoj djeci.
Otud izvire čupava transmisija kontinuiranog zla i zbog tog se slažu kosturnice po kosturnicama.
Evo nas pred još jednim od naših bezbrojnih, povijesnih prekretnica. Evo se opet odlučujemo ili ne. Dvanaestog Listopada, od sedam do sedam.
Tko to ima tako jak želudac da nabraja sva zla i bespuća kroz koje su nas tako hinjski i brutalno provlačili oni koje smo do sada čak i birali. Ta njihova nadnaravna politička kakofonija tjera i razum da se misaono ispovraća od muke što se oni i dalje nude.
Poput ostarjelih prostitutki koje koriste još samo... jezik.
Možda nas bog u Listopadu prosvijetli toliko da za trenutak zamijenimo te naše vremenske strane i dopustimo sebi da naša prošlost prosudi i rasvijetli našu sadašnjost, a ne obratno.
Tada će božji namjesnici propovijedati radi duše, Thompsoni pjevati radi pjesme, povijest se učiti radi znanja i pouka, a djela biti nagrađivana.
Dobra djela, dobrih ljudi. I hvala ti bože što možemo zaokružiti nekog drugog.
