Oduvijek je bilo političara koji su svoje karijere znali drsko i lukavo prilagođavati onim najgorim mentalnim sklopovima političke svijesti nacije kojom su vladali, a to su naivnost i lakovijernost jednih, zlonamjernost drugih i strah većinskih trećih.
Naravno tu je i nedostatak umiješnosti, hrabrosti i energičnosti onih koji su im se htjeli oduprijeti.
Takvi politički likovi su višestruki obmanjivači koji imaju sposobnost na sve druge utisnuti mrlje sumnje te tako steći reputaciju na reputacijama časnih ljudi.
Na taj način uspiju privatizirati cijelokupni kapital patriotizma,vjere i tom lažnom karizmom na svoje karijere zalijepe nepresatalnu političku moć i uticaj.
Njihova ambicija se nikada za njihovog života ne iscrpljuje jer se u njih utisne patološka ovisnost da budu političari o kojima se kontinuirano govori,bilo s mržnjom ili s naklonošću, svejedno, samo da im se pljeska ili zviždi i da su u naslovima prvih novinskih stranica.
Oni više ne mogu biti netko tko je tiho došao,odradio svoj zadani posao,potom nečujno otišao.
Ako nisu na političkoj pozornici ti likovi umiru.
Kada se rasklopi mehanizam njihove taktike bezobzirnog ostajanja u vlasti i moći, ugleda se samo bijedni politički avanturizam bez životnih kodeksa i bilo kakvog dostojanstvenog stila sa primjenom samo jedne jedine metode u djelovanju. Metode grube demagogije.
Oni uporno i zaglušujuće ponavljaju laži svijesni da će ta njihova jednolična retorika u ušima neupućenih opet zvučati kao istina, pa makar ovi umirali od gladi,opet će nasjesti.
To je posezanje za najnižim instiktima masa, instiktima straha a tako se i stvori političko tlo na koji se oni samo iznova presade a da nikada nisu dali ploda i masa od njih nikada nije ništa ubrala osim razočaranja.
Te političke spodobe nisu a niti su morale,nikada analizirati probleme, davati riješenja nego samo jednostavno upirati prstom u neprijatelje koje treba raskomadavati.
Ti politički banditi su u svojim izmišljanjima hladnokrvno drski i neodgovorni i to je njihovo glavno oružje kojim ošamute protivnike i zapanje publiku jer njihova neobuzdana fantazija uspijeva iz razloga što poznaju svoje sredine i njihove poroke, te je i tako prilagođavaju.
Oni čak i nisu vježbali oratorstvo,dapače,loši su u tome ali izuzetno dobro znaju odglumiti narodne tribune i bez obzira što se spotiču s rečenicama i gramatikom, znaju diletantski manipulirati sa slušateljima.
Sfera u kojoj su najuspiješniji je sfera njihovih imovinskih bilansa a što se očituje u rapidnom povećanju njihove imovine,a koje se odvija u gustoj magli.
Narodi ove zemlje nemaju Germansko političko-ekonomsko naslijeđe i taj genetski kod,da bi se mogli odmah nakon međusobnih ratnih užasa, sami posložiti u uređeno društvo i razvojnu ekonomiju. Stoga su njihove oči uprte u njihove političke vođe,u te centre moći. Ljudi odatle očekuju inicijacije, ideje, poticaje, potpore, smijernice, početne kapitale...očekuju da će ti kvazipolitičari, kojima su dali glasove povesti zajednice prema podnošljivo uljuđenom životu.
BiH politički lideri nisu napravili ništa progresivno, nego su svojim ponašanjem stvorili atmosferu sveopćeg podozrenja i mučne nesigurnosti.
I evo opet se kandidiraju nošeni suludom ambicijom svojih suludih karijerizama u najlošijem smislu tih pojmova, ne obazirući se na činjenicu daa su već žigosani nepovratnim osudama.
Kada jedna takva politička garnitura vlada više od desetljeća i u tom dugom vremenu potpuno opustoši zemlju te opet, u najsviježijem vremenu, počinju samoreklamnim fanfarama najavljivati, ne samo nastavak svojih političkih divljanja, nego i svoje sigurne izborne pobjede, onda se samo od sebe nameće ono pitanje: Tko je u ovoj zemlji lud?
Mi ili oni?
Ili smo svi?
