Onome tko nije upućen u jezgru i sastav Hrvatskoga narodnoga sabora uistinu djeluju pomalo impresivno pojmovi tipa koordinacija hrvatskih stranaka sastavnica HNS-a, ili Predsjedništvo HNS-a, nadalje dogovoren zajednički izlazak stranaka koje čine HNS na parlamentarne izbore, pa utemeljenje nekih saborskih foruma.
Sve se to već dvije godine odvija pod dirigentskom palicom i u interesu samo jednoga vođe, lidera najjače stranke HDZ-a BiH Dragana Čovića. Taj je politički lisac namamio svojevremeno kolebljivoga Božu Ljubića, tadašnjega čelnika HDZ-a 1990., jedinoga ozbiljnoga političkoga konkurenta na hrvatskoj političkoj pozornici, čime je na vrlo perfidan način uveo "jednoumlje" u odabranom dijelu hrvatskoga nacionalnoga korpusa i u biti privatizirao krovno hrvatsko nacionalno tijelo i zatvorio ga za alternativu i stranke i pojedince koji misle drukčije.
Stranke i strančice
Kad se malo dublje prodre u temelje Čovićevoga HNS-a, lako se dođe i do spoznaje da je taj forum okupljalište radikalne desnice i otpadaka iz nekadašnjega jedinstvenoga HDZ-a BiH i pravaške opcije.
Hrvatska javnost premalo zna tko su stranke i lideri koji čine taj "osakaćeni" HNS, koliku političku snagu i osobne autoritete imaju u svom narodu. Pa i razumljivo je da su članice HNS-a i njihovi čelnici za scenu velika enigma jer je to tako lukavo servirao ključni akter i stvarni vlasnik HNS-a, koji te stranke i ljude tretira i drži kao u nekoj ilegali i tek tu i tamo po potrebi spominje njihova imena i daje im lažnu političku snagu.
Dakle, uz dva HDZ-a tu koordinaciju političkih stranaka čine još i HSS, HKDU, HDU, DC, Ujedinjena HSP BiH, zatim HSP HB, Hrvatski pravaški blok, HSP dr. Ante Starčević HB i HSP dr. Ante Starčević BiH. Uz dužno poštovanje i iskreno uvažavajući svačiju legitimnu političku ambiciju i pravo na političko organiziranje i formiranje stranaka, teško se oteti dojmu kako je HNS, izuzimajući dva HDZ-a, ipak jedna družina posrnulih minornih političkih strančica i blijedih i neutjecajnih čelnika. Tko su i koju političku težinu imaju Ivan Musa, Ljilja Lovrić, Antonio Matešković, Vesna Pinjuh, Željko Koroman, Zoran Bošnjak ili davno zaboravljeni Miro Grabovac Titan i Miljenko Miloš.
Manje-više, svi su se oni bezuspješno, što zbog objektivnih okolnosti, a ponajviše zbog političke nesposobnosti, godinama pokušavali probiti na političkoj pozornici i završili su praktično na vegetiranju, a u zadnji trenutak su se priključili na infuziju Dragana Čovića i njegovoga HDZ-a BiH.
Nužna reforma
Bilo bi neukusno i zlobno prebrojavati njihovo članstvo, zašto objektivno i ne bi trebalo previše vremena i truda. Promatrajući stvari iz njihovoga kuta, teško da im se može zamjeriti i osporiti legitimna i grčevita borba za političkim preživljavanje pa makar to bilo i sluganstvo stožerniku, od čega, ipak, barem do sada i nisu imali neke pretjerane političke koristi.
No, ta skupina degradiranih stranaka i njihovih čelnika apsolutno se ne može tretirati kao dominantna nacionalna težina i ekskluzivna nacionalna misija, koja ima povijesnu zadaću predvoditi mukotrpnu borbu za hrvatske nacionalne interese. Oni nemaju ama baš nikakve kapacitete niti su izraz svekolike volje hrvatskoga naroda.
Tko to može tako precizno odrezati i osporiti "udruženu" snagu i nacionalnu težinu one druge grupacije u kojoj su HDZ 1990., HSP BiH, SPP, Posavska stranka, HSS Stjepan Radić ili Narodna stranka Radom za boljitak. Ako se netko doista iskreno želi žrtvovati za nacionalne interese, daleko bi mu bilo lakše, a i poštenije da prestane sa zavaravanjem vlastitoga naroda i napokon otvori vrata svim hrvatskim strankama i umnim i čestitim Hrvatima.
To traži svaki produhovljeni i odgovorni Hrvat bilo iz političke, kulturne ili vjerske zajednice. Jer , kad bi kojim slučajem, primjerice, HDZ 1990. istupio iz HNS-a, milom ili silom i formirao neku vrstu konkurentnoga bloka s drugim hrvatskim strankama koje nisu poželjne u sadašnjem Čovićevom HNS-u, lako bi na nekoj vrsti vage politička snaga pa i intelektualna i svaka druga potpora otišle na sasvim drugu stranu. Sve te silne podvale i bezobrazluci najjače hrvatske političke stranke itekako bi joj se mogle razbiti o glavu već na listopadskim izborima. Možda izvarani i izbezumljeni hrvatski puk prepozna i podupre nešto sasvim drugo i pomrsi račune samoproglašenim hrvatskim stožernicima i njihovim političkim pismonošama.
