Ragužev povratak u sadašnjost

Stranputica je valjda pojam koji znači "pogrešan put". Gospodin Topić tvrdi da je Gospodin Raguž na stranputici. Opet taj termin je i posredno i neposredno vezan za budućnost, pa po Topićevim tezama ispada da Raguž svoje pristalice nagovara na pogrešan put u budućnost.

Koju budućnost? Kakvu budućnost? Ovakvu kakvu nam kreirao HDZ, od Bobana do Čovića! A ne, ne... !

"Jedan bogati Bagdadski trgovac imade vjernog slugu, kojeg jednog dana spremi na tržnicu. Došavši na istu, sluga se pomiješa s ambijentom gužve, vreve, galame i tražeći ono što treba, ugleda visoku, vitku ženu, svu ogrnutu u crnu svilu. Sluga preplašeno ustuknu, problijedi i pobježe što je brže mogao. Ispoljavajući smrtni strah, kleknu pred svog gazdu, te mu drhtavo reče što vidje na tržnici i izmoli ga, da mu da dobrog konja s kojim će pobjeći u Samariju. Trgovac mu udovolji, te i sam zaintrigiran, ode da upozna tu tajanstvenu ženu. I doista čim dođe na tržnicu, ugleda je leđima okrenutu. Priđe i dodirnu joj rame a žena s velom na licu se okrenu. "tko si ti ženo, pa da mi nasmrt preplaši najvjernijeg slugu?"... "Čovječe, ja sam smrt i nisam preplašila tvog slugu, nego se iznenadila odakle ga ovdje, kada popodne imamo sastanak u... Samariji!"

Najnoviji, svakojaki pa i medijski istupi Čovićevih fukara, poltrona, konvertita... itekako podsjećaju na slugu iz ove Perzijske priče.

Topiću je sva politika u koju nisu zabijene Čovićeve kandže... politika "stranputice", koja dobru budućnost.

HDZ-e je potrošio svo naše vrijeme, pa čak i ono koje nemamo a koje nam samo bog može dati... u sadašnjost. Nemaju više niti trans-nacio-pjesama, barjaktarenja, lažnih atmosfera homogenizacije, nestade im i busanja u junačka prsa, sveopćeg fobičnog talasanja narodnih masa, radi spasa Hrvatstva.

Ostade im alibi budućnosti, koju su nam tako nezajažljivo, drsko, bezobzirno... već odavno oteli i pretvorili u ruševine prošlosti, po kojima sada tumaraju naša kokuzna djeca... tumaraju u sadašnjosti.

Martin Raguž je odbacio njihov, sada već, opasni i prejeftini populizam, riskiravši sve. U okviru Čovićeve organizacione imaginacije, mogao je imati doživotnu političko-statusnu udobnost ali čovjek je shvatio svu iracionalnost njihovog terminiziranja i manipulacije s pojmom budućnosti.

Čovjek neće, da mu jednog dana, nitko ne urinira po grobu.

Odvajajući svoj ideološki koncept, od onog kojem dolazi vitka, visoka žena u crnom, Raguž se vraća tamo gdje se živi... u sadašnjost.

Čovjek ima konkretnost, politike, gospodarstva, kulture... pa čovjek je radio na programima života... sadašnjeg vremena.

Budućnost je dio vremena koji zapravo ne postoji ovog trenutka, kada je čovjek gladan a nemože jesti u tom, samo očekivanom, vremenu.

Dva i pol desetljeća, već prođe odkada SK postade HDZ i zajaši našu budućnost, koja je sada prošlost.

I kako smo živjeli? Možda to čak nije ni važno.

Jedino čemu se možemo veseliti je sadašnjost ukoliko, poradi eventualne beatifikacije, nećemo skidati tu bandu s vlasti. Ako ih istrpimo doživotno, Hrvati će imati najdužu Kolonadu svetaca-mučenika, na svijetu.

E pa, koliko ja razumijem tog lika a prilično je jasan, Raguž je konkretno nudi.

Čovićeva, vojno-huntovska, oligarhijska, klero-ulizička politika već izmoljava konje za galop... prema Samariji.

Martin Raguž je, itekako dobro, shvatio da je politička budućnost u biti sadašnja životna realnost a koja je za njegove političke protivnike... njihova budućnost.

Neka mu je bog na pomoći!