Tiho teče Neretva...

"Ako već ne možemo biti braća da bar jedan drugome svjetiljku u mraku na tren pridržimo". (Vesna Parun).

Svaki totalitarizam ima zakonomjernost svog nastanka i nestanka a u njoj nije nužno da strada sirotinja i da izgubi svoj kruh svagdanji. Pogotovo zbog njega ne trebaju stradavati niti generacije koje su nastale nakon njega. Pa iako je to, kako kažu, u Mostaru bio rat za nacionalni identitet s geopolitičkom idejom jeli on zaokružio strateški interes Hrvata, Bošnjaka ili Srba? Nije.

Pored toga što jednu naciju obilježavaju podrijetlo, istovijetni interesi, jezik, povijest, teritorij, kultura, vjera, običaji...eto prihvatimo da je to i politička kategorija. E baš to obilježje poslužilo je svim etno banditima da Mostar opljačkaju, opustoše, razdijele...

I politički mafijaši su povezani po principu onih "klasičnih". Djeluju sinkronizirano uzajamno se podupirući i kada se jednoj zaljulja vlast odmah dobije oslonac od druge. Principom međunacionalnih tenzija. U ovoj vremenskoj distanci i svoj naknadnoj pameti nemoguće je više izmišljati zaplet a ni rasplet te ratne i poratne krvave priče. Rat se ne može predstavljati ljudskim razumom baš kao što iz njega i ne nastaje jer u razumu ostaju samo njegove slike.

Nemoguća je svijetla tama

Gledajući FTV-eov dokumentarac "u plamenu" prvo što se čovjek upita je koliko su Mostarci imali snažne duše da se uoči svega odupru brutalnoj mistici, i ropskim strahovima koji izviru iz kolektivne uskogrudnosti.

Ta činjenica sada izgleda paradoksalno jer samo živeći s ljudima čovjek može upoznati sebe. Ta zajednica nije nipošto bila ustrojena na tada deklariranim vrijednostima nego nažalost na zbiru osobnih interesa.

Iz tog proizilazi da čovjek koji prvenstveno misli na svoj probitak nikada ne može upoznati ljude do sebe a ako ih ne upozna onda ih se prikriveno plaši. Pa eto ispada po pričama onih Topića, Matvejevića, Serdarevića... da Mostar niti je imao niti ima taj temeljni humus duhovne vrijednosti na kojem bi se mogao isklijati potrebiti stupanj uljuđenosti a koji sprečava rat.

Paradoks je i to da je mostarska mnogostrukost uoči rata djelovala moćno i spojeno a u biti je bila jednostrana i sebeljubna. Jer nitko sebe ne poznaje tako jasno kao oni što ga promatraju izvan njega.

Mostarski pjesnik profiliše HVO-a lika, s bradom, šeširom i kubom kao frojdovsku patološku ličnost koja je u stari most ispucala osobnu endogenu psihozu jer ga nekada davno nisu htjele Mostarke. Nisu li tada iz većine Mostaraca izkuljale sve te silne, zatomljene psihoze i izlazeći iz kolektivno nesvjesne psihe postale rušilačko egzogene. A ako se tome doda kombinacija straha, kukavičluka, prevrtljivosti, poltronstva onda ljudi postaju sumanuti i pod plaštom nacioidentiteta ispolje zvijerski dio svoje osobnosti.

Sada se samo mogu sklopiti oči i meditirati stvarajući slike iz vremena mirnog Mostara. Ne može se čak ni zastati, osvrnuti i ništa ispraviti jer učinjeno je što učinjeno jest. Sve te ratne strahote mogu se pohraniti u riznicu ludila kao sviježe povijesni materijal. Mostarci više nemaju vremena za zajedničku suglasnost o besmislu rata a što je još teže nemaju ga ni za svoju sadašnjost jer se to užasno breme mora zbaciti odmah.

Radi se o odgovornosti za nove naraštaje. Mostarci sada ne žive nego umiru a da uopće nisu živjeli jer bitišu u smrtonosnom stanju ni rata ni mira.

Narav svakog čovjeka je svojevrsna simbolika koja mora respektirati drugu simboliku i tu čovjek liči na zrcalo u svom moranju preokrenuti način gledanja drugog simbola. Nijedna vjera ne dozvoljava svojim nosiocima da mjere stvarnost druge pogotovu kada je ta stvarnost zatrovana i u takvoj konstelaciji ljudi umjesto da žive kroz vrijeme oni stoje a vrijeme mučno guraju.

Ako se Mostarci boje razgovarati s Mostarcima kako se onda tek boje razgovora sa samim Bogom, sa samim sobom. Morati će potražiti dvojbu pomoću kojih se procjenjuje osobno izvrtanje činjenica, iskrvljavanje vrijednosti i dubina stvarnosti. Ti ljudi se moraju okrenuti u svojim ideološkim oklopima da više nebi opasno tvrdokorno bili sigurni u samo svoju istinu, jer ništa nije podložno okrutnoj manipulaciji kao čovjek s predrasudama.

Ti ljudi su prevareni u načinu ispoljavanja svog identiteta a i dalje se izigravaju postajući taoci samih sebe, taoci nehtijenja sveopćeg dobra. A ništa što se deklarira van sveopćeg dobra nije razumno. Tu dimenzija politike poprima pohlepno svojstvo interesne religije koju koristi nekolicina bandita demona.

Dok se njihova djeca u kosmopolitskom filmu obrazuju po prestižnim svjetskim veleučilištima dotle im očevi promatraju ideološko inficiranje njihovih generacija koje su ostale u Mostaru...jer nemaju i nemaju kuda.

Defiliranje crvenih likova kroz dokumentarac upućuje na njihovu stravičnu preobrazbu a to su samozemni i podzemni ostatci mostarskog armagedona koji umjesto da plaču u nekoj mračnoj roptarnici zaborava, svojom pričom rađaju nove Prazine i Štele.

Nažalost tako je oduvijek bilo jer Mostarcima je faca onaj ko je moćan s novcem i položajem pa makar dolazio iz samog pakla. Pa valjda oni koji su u ratu rođeni, koji se rađaju nemaju usud razdvajanja po rođenju. Prije će biti da će jednom jedno drugom biti potrebne a možda će međusobno i krv transfuzirati jednom, uskoro dvonožnih generatora mržnje u Mostaru neće biti ni u spomenu a neke nove Emine, Ivane, Esme, Jelene...neki novi Aleksandri, Antuni, Dine...će se zaljubljivati.

Bez obzira hoće li to biti stolni grad...zapadni ili istočni...grad sa šest općina...podvezivnom snagom vremena, prolaznosti opet će biti Mostar a oni će se zaljubljivati.

Međusobno

I sada kada u tom gradu umire i posljedno vrelo kruha (Aluminijski kombinat) može se mirno, trezveno, sabrano, izvan politike napraviti zbir i poratnog pljačkaškog divljanja mostarskih lešinara koji su uspjeli uništiti čak i kruh naš svagdanji (Žitopromet).

Ipak vremenska zvona im ozvanjaju a njihova otimačina po grobištima nekada moćne ekonomije nije iščezla a niti se Mostar tako ispraznio da su njegovi žitelji zalutali u vidljivosti svega. Na vidiku su i ljudi koji će razmaknuti zastore prema tom vidokrugu a onda će najviše priča o svemu što se dešavalo četvrt stoljeća u Mostaru...pričati psihijatri.

I svo korijenje zla u tom gradu, bilo ono materija ili antimaterija će morati odgovarati za ovoliki bezumni vakum mostarskog neživljenja. Mnogi će morati rudarski kopati po svojim mislima, sjećanjima, zabludama, i shvatiti da nije bilo ni pobjednika ni dobitika i da je poraz općenit.

Neretva tiho teče i razdvaja ljude ali ne razdvaja i vjere jer materija ne može razdvojiti antimateriju a kamoli je ubiti. Svaki pucanj u vjeru kao antimateriju...pogodi čovjeka.

Vjera se ne može ni boriti protiv vjere a kamoli je poraziti i zbrisati pa je čovjekova mržnja prema drugoj vjeri utoliko besmislena jer idiot mrzi ono što ne vidi, ne osjeća, ne čuje i što mu na koncu nikako ne može smetati.

Vjere su toliko moćne da se hvataju u koštac s milenijumima, pa prežive. Pa kako ih onda jadni krhki čovjek ne poštuje nego budala ruši, pali minarete i zvonike...zapravo ruši samo kamen, beton, željezo...i dokazuje koliko je bijedan i tim činom udaljen od svake vjere. Samo je poštivanje drugog obličja, znakovlja vjere potvrda da je čovjek čovjek i vjernik. U suprotnom je barbarin.

Dat će Bog, pa će nas A.B. Šimić, Mak Dizdar, Aleksa Šantić opomenuti: "Čovječe pazi da ne ideš malen...preko modre rijeke...ostaj ovdje...u miru."