Ragužu okreću leđa i oni koji ga na tron dovedoše

tribina

Erupciju socijalnog nezadovoljstva, koje dio BiH doživi prije desetak dana, i osobno sam podržao. Razlog – jedino gladni trbusi mogu napraviti otklon od filozofije etničkih krvnih zrnaca i takozvanog vitalnog interesa kojima se siroti narod šamara prethodnih četvrt stoljeća.
No, u samom sam startu – uz ogradu u odnosu na iskazanu rušilačku energiju – izrazio i bojazan da bi socijalna eksplozija mogla završiti na način zbog kojeg ni osobno ne mogu biti sretan – hlađenjem prije nego izazove učinak zbog kojeg se i dogodila. I ne samo to.

Dugoročno, uporno sam ponavljao – jer još uvijek nije savladana magična granica između nacionalnog i ljudskog, zbog čega je odgovor poniženih izostao u dobrom dijelu zemlje – socijalna bi eksplozija mogla biti iskorištena za interese onih u vezu s kojima ju je u ovom trenutku teško i dovoditi – u interesu, da ne duljim, nacionalističkih političkih filozofija. Zbog te vrste stavova sam – a to bi se moglo dogoditi i nakon ovog teksta – bio kritiziran od onih koji od socijalnog bunta htjedoše napraviti događaj sa značenjem povijesne prekretnice.

Gorivo za nacionalističku retoriku

Dinamika procesa mi, kako vrijeme odmiče – iako bih osobno bio sretan da nije tako – sve uvjerljivije daje za pravo. U iskazivanju nezadovoljstva gladna svijeta sve manje je uvjerljivosti koja je identificirana u startu. Ulični bunt, naime, ustupa mjesto takozvanim plenumima građana – a i na njima je sve manja gužva. Dojam je, usto, da se i oni koriste kako bi se promovirao status novih političkih vođa – a to sa startnom idejom i nema neke veze.

S druge strane, socijalni bunt je od starta – budući da se nije uspio nametnuti kao općebosanskohercegovački – korišten i kao pogonsko gorivo za novu nacionalističku retoriku. Onom, koja je svojstvena predsjedniku RS-a – iako je ona, što se mene tiče, i najkancerogenija – ovom se zgodom ne bih detaljnije bavio. Ali, zato se, iz nekih drugih razloga, kanim posvetiti retorici lidera HDZ-a – ali i ambicijama koje su u njezinoj pozadini.
Socijalni bunt, poruči "prvi u Hrvata", najmanje je – ako je to uopće – posljedica narodnog nezadovoljstva. Izljev bijesa gladnih i poniženih je, ako je po njemu, samo paravan iza kojeg se kriju opaki politički ciljevi bošnjačkih stranaka i lidera – da se sve ovo ne može izdržati, da je javnu potrošnju potrebno srezati, da je najučinkovitiji način za to ukidanje županija i novi ustavni ustroj Federacije koji tu razinu vlasti neće ni poznavati itd. A dogodi li se to, cijenu će, k'o biva, platiti Hrvati – jer će im uzeto biti i ono malo dostojanstva koje su u okviru postojećeg ustroja uspjeli zadržati. Samo koji dan nakon toga "poglavnik" je otišao i korak dalje. Ono što nam se događa, veli, nije izraz socijalnog nezadovoljstva, nego, sasvim suprotno, "klasičan državni udar organiziran od političkih stranaka bošnjačkog naroda".

Nije, dakako, problem što prvi u HDZ-a koristi egzistencijalnu muku gladnih za vlastite političke ciljeve. Ali, jest problem što mu demagoška priča pada na plodno tlo. Ni jednom se, naime, prethodnih desetak dana – u zapadnoj Hercegovini, ali i na većinskim hrvatskim područjima izvan nje – osobno ne nađoh na kavanskim sijelima, u kojima stavovi u vezi s najnovijim socijalnim prosvjedima odudaraju od njegovih.

Ako se, pak, takvih i nađe, zna "poglavnik" kako ih utišati. Završe takvi na način kako ovih dana završi i jedan od sindikalnih vođa – polomljenih kostiju i uz opomenu da je to najmanje što mu se moglo dogoditi. Jer, sljedeći bi put moglo biti i puno gore. Što to znači? Pa, to valjda pametnu ni nije potrebno pojašnjavati. Središnjica HDZ-a, istina, pilatovski pere ruke – baš kao što ih za izljev socijalnog bijesa pere lider SBB-a. Iako, svima je jasno da su ruke "stožerne stranke", i njezina lidera dakako – baš kao i ruke prvaka SBB-a – debelo uprljane.

HDZ-ov kišobran

Čemu sva ova priča? Zbog, da ne bude dvojbi, razumijevanja političkog obračuna, koji proizvedoše najnoviji socijalni nemiri. Ali, ruku na srce, i zbog kapitaliziranja najnovijih nemira na koje lider HDZ-a računa. Ovih dana izrečene mu poruke, ako dobro razumjeh, imaju prepoznatljiv podtekst – ako smo izloženi koordiniranoj bošnjačkoj hajci, jedini način da joj odolimo je okupljanje pod istim političkim kišobranom – kišobranom Hrvatskog narodnog sabora. A to je, u stvari, kišobran koji personificira HDZ i on osobno.

Tu vrstu planova i ambicija veliki je "vođa", istina, imao i prije najnovijih događanja. Prisjetimo se, uostalom, izjava kako suradnja dviju frakcija HDZ-a treba rezultirati "uvezivanjem u jedinstvenu stranku". No, u podtekstu obznanjenih planova mu nikada nije bila želja za uvezivanjem na ravnopravnim osnovama, nego, naprotiv, želja za ponovnim primanjem pod skute odmetnutih – i uz adekvatnu kaznu onima koji su za odmetanje najzaslužniji. U prilog tome, uostalom, govore i događanja u Hercegbosanskoj županiji – smjena tamošnjega premijera i konstrukcija nove vlasti sa strankama koje nemaju veze s HNS-om.

Mnogi tada vjerovaše kako je priča o zbijanju pod zajednički kišobran definitivno i adaktirana. U prilog tome su, uostalom, govorili i zaključci stranačkih tijela "devedesetke", ali i izjave njezinih najisturenijih ljudi, lidera joj prije svega. Raskidom koalicije u Livnu, pojašnjavao je Raguž, sporazum s HDZ-om poništen je u cijelosti. A njegova je stranačka kolegica svemu tome dodavala da su prošla vremena kada je u narodu vladala percepcija kako samo jedna stranka štiti interese hrvatskog naroda. I, nisi li u njoj – izdajica si.

No, onda je, koliko preko noći, došlo do promjene – gotovo pa "polaganja oružja". Zašto? Što je razlog ovom "zaokretu"? Što se mene tiče, po srijedi su barem dvije vrste detalja. U pitanju je, prvo, orkestrirana hajka prema stranačkim "odmetnicima". Kako bi "pritisnuo" Raguža, u BiH je došao čak i prvi čovjek "planetarne" udruge Hrvata, čelnik hrvatskoga HDZ-a – i tražio, vjerovali ili ne, isto ono što traži i lider ovdašnje mu podružnice. A, u toj i takvoj situaciji teško se othrvati – barem onima koji iz istog brloga poniknuše.

Vodstvo vlastite stranke je, potom, mislim na "Devedesetku", pritisnuo i njezin bivši čelnik – i dio stranačkog vrha kojeg kontrolira. Mnogi su se nad njegovim izjavama zgražali – u to vrijeme, a i danas. No, čovjek samo predano obavlja dodijeljenu mu zadaću – jer zna da mu predsjednik nema petlje – ili kako se već u narodu kaže – da mu za urađeno zahvali i pokaže mu izlazna vrata. Pa, ako je tako, čovjek sebi može dopustiti da u eter iscijedi koješta – kako nije spreman popustiti pred ucjenama iz vlastite partije, pod cijenu da ga se iz nje i istjera, kako s nekima u njoj, dapače, nikada ni nije dijelio isti sustav vrijednosti, kako je on oduvijek bio, a biti će i u budućnosti, član samo jednog HDZ-a, kako sudbina Hrvata ovisi isključivo o tome jesu li dva ogranka pod istim kišobranom ili ne, kako svatko tko to onemogući riskira odgovornost za izdaju hrvatskog naroda, tko zna što još sve ne. U svemu tome ga, na koncu, pokolebala nisu čak ni zadirkivanja stranačkih kolega koga on, zapravo, predstavlja – Čovića ili vlastitu stranku?

Raguževa kapitulacija

Zašto bivši čelnik "devedesetke" sve to radi? Odgovore na to će, siguran sam, dati vrijeme – iako, dobar dio ih je dokučiv i danas. Bilo kako bilo, njegov pritisak – uz sve ostale kojima je nasljednik mu izložen – nije ostao bez rezultata. Popuštanje u "devedesetci" je, naime, evidentno. Iako, i to se mora priznati, ono se zahvaliti ima prvenstveno njezinu čelniku. Raguž je, da ne duljim, reterirao korak po korak – sve do, ako dobro razumijem, političke kapitulacije. A da se baš to dogodilo, javnost je izvijestio njegov prethodnik osobno. Na sjednici Predsjedništva HNS-a, priopći on, postignut je konsenzus o zajedničkom nastupu stranaka članica na sljedećim parlamentarnim izborima.

A šamaranje javnosti kako "devedesetka" na izbore ide sama? A priča o radikalnoj reformi HNS-a kao uvjetu da se nastavi pod njegovim krovom? Sve je to, narodski kazano, srušeno k'o "kula od karata". Raguž se, istina, još uvijek pokušava verbalno koprcati – da je to samo dio taktike kako ne bi zaradio etiketu izdajice, da mu ni na kraj pameti nije "skinuti gaće" i na tanjuru izručiti stranku kojom kormilari i sve u tom duhu.
Ali, priča mu, kako stvari stoje, ne pije vode. Uostalom, i sam Čović mu je, kažu, u krugu svojih obećao kako će mu na vrata središnjice osobno donijeti vijenac. A sve to, opet, izaziva sve prepoznatljivije razočarenje – i među članstvom i među simpatizerima. Po onome što znam, leđa se Ragužu počinju okretati i među onima koji ga na tron dovedoše.

Što se to dogodi? Pita li se mene – ništa spektakularno. I kad je Raguž dolazio, izgovarao sam ono što ću i ovom zgodom ponoviti. U pitanju je obrazovan, liberalan, političar europskog kova. I to je, što se hrvatske političke scene tiče, sretna okolnost. Na nesreću, međutim, Raguž je i političar koji je svoj radni staž, a on uopće nije kratak, stjecao isključivo u profesionalnoj politici.

A to bi, onda, moglo značiti da mu je kontinuitet u radnom stažu, i benefiti koji uz to idu, iznad svega. I da je sve ostalo – pa i bolest uzmicanja zbog koje mu se prišivaju kojekakvi epiteti, pa i spremnost na žrtvovanje stranke kojom kormilari, pa i okretanje leđa ljudima koji stadoše iza njega – samo logična posljedica te činjenice. Volio bih, istina, da se varam – i da u konačnici pobijedi priča o dobro osmišljenoj taktici. Bojim se, međutim, da neće biti tako. Uostalom, živi bili pa vidjeli.

Akademik, prof. dr. Slavo Kukić

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Kad Zoki prekuca igricu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Marka po marka - televizija! Zoran Kolobara | hercegovina.info
ljubuski.info
Dobro nam je kakvi smo Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Ljubav i mržnja u službi krupnog kapitala Emil Karamatić | Republika

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari