Ragužu okreću leđa i oni koji ga na tron dovedoše

Erupciju socijalnog nezadovoljstva, koje dio BiH doživi prije desetak dana, i osobno sam podržao. Razlog – jedino gladni trbusi mogu napraviti otklon od filozofije etničkih krvnih zrnaca i takozvanog vitalnog interesa kojima se siroti narod šamara prethodnih četvrt stoljeća.
No, u samom sam startu – uz ogradu u odnosu na iskazanu rušilačku energiju – izrazio i bojazan da bi socijalna eksplozija mogla završiti na način zbog kojeg ni osobno ne mogu biti sretan – hlađenjem prije nego izazove učinak zbog kojeg se i dogodila. I ne samo to.

Dugoročno, uporno sam ponavljao – jer još uvijek nije savladana magična granica između nacionalnog i ljudskog, zbog čega je odgovor poniženih izostao u dobrom dijelu zemlje – socijalna bi eksplozija mogla biti iskorištena za interese onih u vezu s kojima ju je u ovom trenutku teško i dovoditi – u interesu, da ne duljim, nacionalističkih političkih filozofija. Zbog te vrste stavova sam – a to bi se moglo dogoditi i nakon ovog teksta – bio kritiziran od onih koji od socijalnog bunta htjedoše napraviti događaj sa značenjem povijesne prekretnice.

Gorivo za nacionalističku retoriku

Dinamika procesa mi, kako vrijeme odmiče – iako bih osobno bio sretan da nije tako – sve uvjerljivije daje za pravo. U iskazivanju nezadovoljstva gladna svijeta sve manje je uvjerljivosti koja je identificirana u startu. Ulični bunt, naime, ustupa mjesto takozvanim plenumima građana – a i na njima je sve manja gužva. Dojam je, usto, da se i oni koriste kako bi se promovirao status novih političkih vođa – a to sa startnom idejom i nema neke veze.

S druge strane, socijalni bunt je od starta – budući da se nije uspio nametnuti kao općebosanskohercegovački – korišten i kao pogonsko gorivo za novu nacionalističku retoriku. Onom, koja je svojstvena predsjedniku RS-a – iako je ona, što se mene tiče, i najkancerogenija – ovom se zgodom ne bih detaljnije bavio. Ali, zato se, iz nekih drugih razloga, kanim posvetiti retorici lidera HDZ-a – ali i ambicijama koje su u njezinoj pozadini.
Socijalni bunt, poruči "prvi u Hrvata", najmanje je – ako je to uopće – posljedica narodnog nezadovoljstva. Izljev bijesa gladnih i poniženih je, ako je po njemu, samo paravan iza kojeg se kriju opaki politički ciljevi bošnjačkih stranaka i lidera – da se sve ovo ne može izdržati, da je javnu potrošnju potrebno srezati, da je najučinkovitiji način za to ukidanje županija i novi ustavni ustroj Federacije koji tu razinu vlasti neće ni poznavati itd. A dogodi li se to, cijenu će, k'o biva, platiti Hrvati – jer će im uzeto biti i ono malo dostojanstva koje su u okviru postojećeg ustroja uspjeli zadržati. Samo koji dan nakon toga "poglavnik" je otišao i korak dalje. Ono što nam se događa, veli, nije izraz socijalnog nezadovoljstva, nego, sasvim suprotno, "klasičan državni udar organiziran od političkih stranaka bošnjačkog naroda".

Nije, dakako, problem što prvi u HDZ-a koristi egzistencijalnu muku gladnih za vlastite političke ciljeve. Ali, jest problem što mu demagoška priča pada na plodno tlo. Ni jednom se, naime, prethodnih desetak dana – u zapadnoj Hercegovini, ali i na većinskim hrvatskim područjima izvan nje – osobno ne nađoh na kavanskim sijelima, u kojima stavovi u vezi s najnovijim socijalnim prosvjedima odudaraju od njegovih.

Ako se, pak, takvih i nađe, zna "poglavnik" kako ih utišati. Završe takvi na način kako ovih dana završi i jedan od sindikalnih vođa – polomljenih kostiju i uz opomenu da je to najmanje što mu se moglo dogoditi. Jer, sljedeći bi put moglo biti i puno gore. Što to znači? Pa, to valjda pametnu ni nije potrebno pojašnjavati. Središnjica HDZ-a, istina, pilatovski pere ruke – baš kao što ih za izljev socijalnog bijesa pere lider SBB-a. Iako, svima je jasno da su ruke "stožerne stranke", i njezina lidera dakako – baš kao i ruke prvaka SBB-a – debelo uprljane.

HDZ-ov kišobran

Čemu sva ova priča? Zbog, da ne bude dvojbi, razumijevanja političkog obračuna, koji proizvedoše najnoviji socijalni nemiri. Ali, ruku na srce, i zbog kapitaliziranja najnovijih nemira na koje lider HDZ-a računa. Ovih dana izrečene mu poruke, ako dobro razumjeh, imaju prepoznatljiv podtekst – ako smo izloženi koordiniranoj bošnjačkoj hajci, jedini način da joj odolimo je okupljanje pod istim političkim kišobranom – kišobranom Hrvatskog narodnog sabora. A to je, u stvari, kišobran koji personificira HDZ i on osobno.

Tu vrstu planova i ambicija veliki je "vođa", istina, imao i prije najnovijih događanja. Prisjetimo se, uostalom, izjava kako suradnja dviju frakcija HDZ-a treba rezultirati "uvezivanjem u jedinstvenu stranku". No, u podtekstu obznanjenih planova mu nikada nije bila želja za uvezivanjem na ravnopravnim osnovama, nego, naprotiv, želja za ponovnim primanjem pod skute odmetnutih – i uz adekvatnu kaznu onima koji su za odmetanje najzaslužniji. U prilog tome, uostalom, govore i događanja u Hercegbosanskoj županiji – smjena tamošnjega premijera i konstrukcija nove vlasti sa strankama koje nemaju veze s HNS-om.

Mnogi tada vjerovaše kako je priča o zbijanju pod zajednički kišobran definitivno i adaktirana. U prilog tome su, uostalom, govorili i zaključci stranačkih tijela "devedesetke", ali i izjave njezinih najisturenijih ljudi, lidera joj prije svega. Raskidom koalicije u Livnu, pojašnjavao je Raguž, sporazum s HDZ-om poništen je u cijelosti. A njegova je stranačka kolegica svemu tome dodavala da su prošla vremena kada je u narodu vladala percepcija kako samo jedna stranka štiti interese hrvatskog naroda. I, nisi li u njoj – izdajica si.

No, onda je, koliko preko noći, došlo do promjene – gotovo pa "polaganja oružja". Zašto? Što je razlog ovom "zaokretu"? Što se mene tiče, po srijedi su barem dvije vrste detalja. U pitanju je, prvo, orkestrirana hajka prema stranačkim "odmetnicima". Kako bi "pritisnuo" Raguža, u BiH je došao čak i prvi čovjek "planetarne" udruge Hrvata, čelnik hrvatskoga HDZ-a – i tražio, vjerovali ili ne, isto ono što traži i lider ovdašnje mu podružnice. A, u toj i takvoj situaciji teško se othrvati – barem onima koji iz istog brloga poniknuše.

Vodstvo vlastite stranke je, potom, mislim na "Devedesetku", pritisnuo i njezin bivši čelnik – i dio stranačkog vrha kojeg kontrolira. Mnogi su se nad njegovim izjavama zgražali – u to vrijeme, a i danas. No, čovjek samo predano obavlja dodijeljenu mu zadaću – jer zna da mu predsjednik nema petlje – ili kako se već u narodu kaže – da mu za urađeno zahvali i pokaže mu izlazna vrata. Pa, ako je tako, čovjek sebi može dopustiti da u eter iscijedi koješta – kako nije spreman popustiti pred ucjenama iz vlastite partije, pod cijenu da ga se iz nje i istjera, kako s nekima u njoj, dapače, nikada ni nije dijelio isti sustav vrijednosti, kako je on oduvijek bio, a biti će i u budućnosti, član samo jednog HDZ-a, kako sudbina Hrvata ovisi isključivo o tome jesu li dva ogranka pod istim kišobranom ili ne, kako svatko tko to onemogući riskira odgovornost za izdaju hrvatskog naroda, tko zna što još sve ne. U svemu tome ga, na koncu, pokolebala nisu čak ni zadirkivanja stranačkih kolega koga on, zapravo, predstavlja – Čovića ili vlastitu stranku?

Raguževa kapitulacija

Zašto bivši čelnik "devedesetke" sve to radi? Odgovore na to će, siguran sam, dati vrijeme – iako, dobar dio ih je dokučiv i danas. Bilo kako bilo, njegov pritisak – uz sve ostale kojima je nasljednik mu izložen – nije ostao bez rezultata. Popuštanje u "devedesetci" je, naime, evidentno. Iako, i to se mora priznati, ono se zahvaliti ima prvenstveno njezinu čelniku. Raguž je, da ne duljim, reterirao korak po korak – sve do, ako dobro razumijem, političke kapitulacije. A da se baš to dogodilo, javnost je izvijestio njegov prethodnik osobno. Na sjednici Predsjedništva HNS-a, priopći on, postignut je konsenzus o zajedničkom nastupu stranaka članica na sljedećim parlamentarnim izborima.

A šamaranje javnosti kako "devedesetka" na izbore ide sama? A priča o radikalnoj reformi HNS-a kao uvjetu da se nastavi pod njegovim krovom? Sve je to, narodski kazano, srušeno k'o "kula od karata". Raguž se, istina, još uvijek pokušava verbalno koprcati – da je to samo dio taktike kako ne bi zaradio etiketu izdajice, da mu ni na kraj pameti nije "skinuti gaće" i na tanjuru izručiti stranku kojom kormilari i sve u tom duhu.
Ali, priča mu, kako stvari stoje, ne pije vode. Uostalom, i sam Čović mu je, kažu, u krugu svojih obećao kako će mu na vrata središnjice osobno donijeti vijenac. A sve to, opet, izaziva sve prepoznatljivije razočarenje – i među članstvom i među simpatizerima. Po onome što znam, leđa se Ragužu počinju okretati i među onima koji ga na tron dovedoše.

Što se to dogodi? Pita li se mene – ništa spektakularno. I kad je Raguž dolazio, izgovarao sam ono što ću i ovom zgodom ponoviti. U pitanju je obrazovan, liberalan, političar europskog kova. I to je, što se hrvatske političke scene tiče, sretna okolnost. Na nesreću, međutim, Raguž je i političar koji je svoj radni staž, a on uopće nije kratak, stjecao isključivo u profesionalnoj politici.

A to bi, onda, moglo značiti da mu je kontinuitet u radnom stažu, i benefiti koji uz to idu, iznad svega. I da je sve ostalo – pa i bolest uzmicanja zbog koje mu se prišivaju kojekakvi epiteti, pa i spremnost na žrtvovanje stranke kojom kormilari, pa i okretanje leđa ljudima koji stadoše iza njega – samo logična posljedica te činjenice. Volio bih, istina, da se varam – i da u konačnici pobijedi priča o dobro osmišljenoj taktici. Bojim se, međutim, da neće biti tako. Uostalom, živi bili pa vidjeli.