Partijske neradne zadruge

"… eto tako, drugarice i drugovi! Sovhozi i kolhozi, 'oću reć' naše radne zadruge, naša su budućnost. Jerbo mi nećemo dozvolit' da naša radnička klasa skapava od gladi k'o ona u kapitalističkoj Americi.

U majci Rusiji naša braća proizvedu toliko žita da mogu ranit' cili svit jer je to omogućija socijalizam pa oni već imaju kukuruz koji daje deset klipova i 'šenicu koja daje deset klasova. Eto, zbog toga mi moramo svi u radne zadruge i ova narodna vlast neće dozvoliti odrivanje košto rade ta braća Bušić, eto je tu među vama pa i vi osudite", grmio je komesar Čupo u jednom zadružnom domu jednog sela u zapadnoj Hercegovini negdje potkraj 1947. godine. Oznaš Čupo bijaše vlast i to zakonodavna, sudbena i izvršna i to što je on tada radio, bijaše još samo jedan eksperiment nad narodnom sviješću. Po usmenoj predaji, nakon Čupina govora među okupljenim narodom nastala je potpuna tišina i zbunjenost.

Tko će osuditi svoje susjede i to još zato što neće u radne zadruge?! Čupo je pogledom rezao po narodu iščekujući i onda nakon nekoliko mučnih minuta iz zadnjeg reda izviri ruka s dva izdvojena prsta. Komesar se ozari: "Ajde druže Grgo ustani i presudi!" Ustade stari seoski pijanac, odrpanac, marginalac i zauze čvrsti vojnički stav: "Druže komesare, protjeraj tu đubrad u Ameriku pa nek' tamo skapaju od gladi!" Grgo sjede i opet nasta višeminutna tišina i onda prasnu Čupo: "Ee, znam Grgo šta si mislija, ee viditi ćeš za 'vo!" Naravno, pokojni Grgo je nakon toga do smrti boravio uglavnom u kazamatima.

Je li na ovom prostoru postojao jedno, makar i kratko, vremensko razdoblje kada se s ovim narodom nije politički eksperimentiralo? Zašto smo bili i ostali ljudi zamorci za forenzičare političko-misaonog laboratorija? Možda je i naša okrutno zgusnuta povijest s mnoštvom ludih mijena zapravo idealan poligon na kojem se najbolje može postaviti blesimetar za mjerenje učinaka manipulacije i kolektivnih zabluda. Sve vlastodržačke banditske klike, egzogene i endogene, nad našim precima i nad nama eksperimentirali su na fenomenalno komotan način. Mirno, neometano, sigurno i bez našeg otpora.
A sada?
Pravno-politički okvir Daytonskog sporazuma izrodio je u smislu normativnog uređenja najkompliciraniju, a i najluđu državu na svijetu. Država, republika…Entiteti…, županije…, distrikt…, lokal-moć…, i evo nas u najnovijem eksperimentu, skoro pa dvadeset godina. Ovaj put ustavotvorci, zakonodavci su eksperiment-igrom postavili najidealniji unutardržavni, pravno-politički okvir za legalno djelovanje političkih mafija. BiH kao država frankenštajnovskog oblika za kratko vrijeme je postala politički slastan zalogaj kako endemskim političkim mafijašima, tako i onima iz uvoza. U Daytonskim predviđenom državnom konceptu političari su najprije urušili njezin središnji nosivi zid, trodiobu vlasti, na način da su sve tri razine vlasti usisali u svoje stranačke jezgre te tako postali zakonodavci, suci i izvršitelji. Ta činjenica je političkim čoporima otvorila širok, asfaltiran i siguran put. Odmah su k tome svojim strankama dali političku težinu u nacionalnim predznacima i bojama te se stabilizirali u geografsko-političkim rovovima i tako se riješili i najmanje bojazni od gubitka vlasti.

Naravno da ću se počešati gdje me i svrbi. Što je kroz ovih dvadeset godina smetalo HDZ-ovim banditima da se totalno "ufuraju" u titoistički, doživotni politički sindrom vladavine? Ništa. U ozračju još čujne jeke ratnih bubnjeva, iskopanih sjekira, ratničkih boja stranački kumovi, donovi, ajatolasi, vladike imali su sveopći alibi za pljačku milijarderskih donacija, privatizacijsku pljačku, korupciju, nepotizam, balahanje, nerad, nesposobnost…, a da bi zbog svega tog ostali nedirnuti. HDZ-ov politički zahvat kroz svo ovo vrijeme zahvaća tri do četiri stotine tisuća glasača.
Izborna apstinencija iste prepolovi. Taj prepolovljeni dio smanji se izbornim inženjeringom. Dakle, HDZ-u je ostalu obraditi manje od par stotina tisuća ljudi i to im nije baš neki veliki problem jer ga na svakim izborima riješe "taktikom naznačivanja egzistencijalnog straha i zavrtanja ruku". HDZ je u džabalebaroška "radna mjesta" uhljebio tu preostalu vojsku sigurnih glasova. Osoba koja ima sigurnu plaću, a za istu cijeli mjesec ne mora pustiti niti kap znoja ili se, ne daj Bože, malo stresirati, a kojoj je to omogućio HDZ, principom rodbinske refleksije, HDZ-u će navući još bar desetak glasača.

Naravno, takvu političko idiotsku matricu primjenjuju i bošnjačke i srpske stranke. Iz tog vrela tako očitih političkih postavki nazire se telepatski kompromis svih bh. stranaka koji bi se mogao definirati u njihovu javno neizrečenu ciničnu floskulu: ovo ne valja, ali neka ostane ovako, jer ne može nam biti bolje nego kad je ovako.
Potpuno srozavanje ove države u svim njezinim segmentima jest kancerogena refleksija tog stanja, a glavni uzročnik iste je uništenje proizvodno izvozne ekonomije i prelazak na uvozno-potrošačku. Uz tendenciju proračunskog zbrinjavanja pučanstva i neprestanog ulaska u lihvarke ralje MMF-a, moguće je bilo samo: FINE, KONAC, THE END… Ipak, već se čuje režeća primjedba, a koje bi to rješenje bilo najbolje? Unitarizam, centralizam, kvazigrađanska opcija…, a ne, zaboga miloga, u takvim konceptima bi već pucali jedni na druge jer eksperiment nije rješenje, a opet možda i nije moguće i nikakvo rješenje jer, eto, niti ga je bilo niti ga ima. A kako ćemo uopće riješiti problem s papirima kad problemi nisu papiri nego su problemi u glavama… naroda i narodnosti?!