Volonterizam

Povod ovom javljanju je članak "Još jednom o 'Agapeu' humanisti i volonterizam" kojeg pročitah na ljubuškim portalima. Ali prvo, iskrene čestititke mladima iz udruge "Agape" i svim volonterima na njihovu idealizmu i radu za druge, za najpotrebnije i, također, hvala spisatelju spomenutog članka koji je "potegao" pitanje volonterizma u mjestu gdje živimo.

Desetljećima sam živio u svijetu, u Americi, gdje organizirani humanitarni i dobrotvorni rad ima dugu tradiciju. Tako je već početkom 19. stoljeća poznati francuski mislilac, Alexis de Tocqueville, tjekom posjeta Americi zamjetio i potom zapisao da: "U niti jednoj zemlji ... načelo udruživanja nije uspješnije upotrijebljeno nego u Americi. Osim stalnih udruga ... koje su zakonom ustrojene kao općine, gradovi i županije, ogroman broj drugih udruženja su utemeljili i vode privatne osobe."

I Hrvati u Americi su naučili, moglo bi se čak reći da su bili primorani naučiti, na samoudruživanje i oslanjanje jednih na druge jer kad je unazd sto i više godine prvi velki val hrvatskih emigranata došao u Ameriku nije ih nitko dočekao, uputio i pomogao. Najvažnije je bilo naći posao a za sve drugo morali su se sami pobrinuti. Utemeljili su razna humanitarna, kulturna i osiguravajuća društva, zaklade, župe, športske klubove, glazbane orkestre, zborove itd. Sve je to bilo samoincijativno. Nisu se oni udruživali da bi pomogli samo sami sebi nego i svojoj domovini, narodu iz kojag potječu pa i ljudima u potrebi diljem svijeta. Dakle, navikli su se udruživati i davati od svoje zarade, svojih talenata i svog vremena. Dobrotvorni rad i darivanje, kod nekoga više a nekoga manje, prešli su u naviku, dobru i korisnu naviku!

U Ljubuškom sam već preko četiri godine i, naravno, zapažam mnoge stvari, dobre i loše. Ovdje ću se osvrnuti samo na spomenutu temu volonterizma. Naime, uz sve moguće "ne shvaćanje da ipak postoje određene razlike kada je u pitanju volontiranje ovdje kod nas i kod njih na zapadu" smatram da bi i ovdje kod nas svijest za opće dobro, za drugoga, mogla i trebala biti dublja i jača. Zamjetiti je da u našoj sredini ima izvanrednih primjera ljudi dobre volje i nesebičnosti (ljudi se brinu za staricu susjedu, pomognu napraviti kuću, stan, potrebnoj obitelji, svi skoče kad je neki nesretni slučaj i slično) ali to su oglavnom trenutačni ili kratkotrajni pothvati. Manjka nam tradicija samoorganiziranog i dugoročnog humanitarnog (i drugog) rada. Točno je da donedavno nije se smjelo ništa organizirati a da nije bilo pod kapom partije i nadzorom čuvara režima i države. Dakle, fali nam kultura udruživanja i strpljiva zajedničkog rada za opće dobro.

Ako malo pozornije poslušamo "zvukove" oko nas zamjetiti je da dobrim dijelom i naše društvo nije baš naklonjeno volonterima. Ljudi su pomalo prema njima nepovjerljivi, nisu navikli da netko može raditi za opće dobro a da ništa ne traži za sebe. Odmah se postavlja pitanje zašto oni to rade, što hoće, što žele? Rade samo da se pokažu, da se za njih čuje. Prva reakcija je negativna jer ljudi naše sredine nisu naučili na takav način društvog rada.

Kad smo toga svjesni, onda se trebamo posebice truditi i strpljivo gajti kulturu osjećaja za opće dobro da bi ona i kod nas zaživjela i rasla. Naglasih strpljivost jer organiziran dragovoljan rad je "zanimanje" koje iziskuje otvorenost prema drugima, samozataju, pozitivan pristup životu, pa i dobre živce; sve iz ljubavi za drugoga, za zajednicu, za čovjeka i čovječnost.

U spomenutom članku se veli da: "Tamo većina ljudi ipak može, koliko toliko, normalno živjeti od svoga posla tako da ostatak vremena lakše mogu posvetiti volonterskom radu." Točno je da se ovdje živi u težim gospodarskim okolnostima ali, koliko se može zapaziti, ako u ičemu dobar broj ljudi ovdje obiluje to je vremenom. Dovoljno je svratiti radnim danima u naše kafiće! Hoću reći, volonterizam, rad za bližnjega, za opće dobro je rezultat srca, volje, nesebičnosti, navike, kulture... a ne našeg materijalnog stanja. I onaj tko nije u mogućnosti dati novčano, materijalno, može doprinijeti na mnogo drugih načina. Netko će dati u novcu, netko u drugim materijalnim dobrima, netko u vremenu, svojim talentom, savjetom... Važno je da se ljudi prepoznaju, znaju što i kako netko može i hoće doprinijeti, da se povežu, koordiniraju... i rezultati neće nedostajati. U zajedništvu i slozi je snaga koju treba kanalizirati za dobro.

Kad se govori o volonterizmu vidim da se kod nas prečesto misli samo na mlade. Svakako, oni su najpoletniji, puni su snage i idealizma, ali se i u ovom djelovanju ne smije nikako zaboraviti i na ljude u svkoj dobi života, posebice mislim na ljude koji imaju iskustva, vremena i vjerujemo životne mudrosti. Nažalost, susreo sam dosta mlađih koji su već ostarili a, na drugoj strani, puno je stari(jih) koji su još mladi. Još se dobro sjećam jednog starijeg čovjeka (bio je vojnik u II. svjetskom ratu) koji je unazad desetak godina upisivao sve kurseve povijesti na fakultetu gdje sam predavao i dobivao bi odlične ocijene. Slušao je i polagao i druge predemete. A kao volonter svaki dan po tri sata bio je na raspolaganju studentima koji su kod priprema ispita trebali pomoć. Volio je učiti i ono što je znao djelio je s drugima. Inter-generacijsko djelovanje može biti samo od koristi za sve. To treba spoznati i zatim staviti u praksu.

Čini mi se da u ovom dijelu svijeta ima puno (i previše) dobrotvornih i inih udruga ali imam osjećaj da u mnogo slučajeva one su (p)ostale svrha samim sebi, odnosno onih koji su ih utemeljili i/li predvode. Čeka se da odneku nešto "kane" i svatko bi htio biti posrednik. Nadalje, dosta se o volonterizmu govori, piše i raspravlja. Postoje i "škole" volonterizma. Ali nema volonterizma bez ljubavi za bližnjega, za čovjeka, za zajednicu, za prirodu, za opće dobro. To je temelj, a gdje ima ljubavi i volje onda će se naći načina i vremena za djelovanje.

Imam i konkretan prijedlog. Nek se u našim školama, osnovnim i srednjim, utemelji nekoliko (recimo 5) volonterskih sekcije u koje mogu pristupiti đaci, nastavnici, profesori i zatim drugi iz ove sredine. Nek odaberu sekciju koja im odgovara. Možda će im volonterski rad u izabranoj djelatnosti koristiti u budućem izboru zvanja, u upisu na sveučilište, pri traženju posla... Jedna od takvih sekcija, na primjer, mogla bi se brinuti za očuvanje okoliša. Ta svakodnevno gledamo zagađenu prirodu oko nas. Druge sekcije mogu biti posvećene društvenim problemima, čak i onom o kojemu ovo društvo šuti: problem droge!

Na kraju, stari Cherokee Indijanac hodajući travnim ravnicama podučavao je svog mladog unuka o ljutskoj naravi i životu. Starac je pričao kako u nama žive i stalno se bore dva vuka. Jedan je prava divlja zvijer. Krvoločan je i pun mržnje, ratoboran i osvetljiv, sebičan i nema obzira prema nikome. A drugi je vuk pitom i ljubezan, miran, dobroćudan, oprašta, nesebičan je i obziran prema svima. Unuk zatim pita djeda, a koji će vuk na kraju pobjediti? Starac, sa ljubavlju odgovara: onaj kojeg budeš bolje hranio. I volonterizam je hrana za onog dobrog vuka u nama. Svi koji se udružujete i dobrotvorno djelujete nastavite što radite, nedajte se smesti, jer time ne pomažete samo bližnjega i jačate opće dobro nego i u sebi i drugima hranite "dobroga vuka".