Veselo je počelo. Nakon što smo jedva smirili prste od komentiranja od vrtoglavih brojki plaća izlistanih za nečije potrebe, glumeći iznenađenje veće od iznenađenja glumljenog nad poreznim dužnicima, u novu godinu smo krenuli s novim šamarom logici u BiH.
Čini se kako su u novogodišnjoj noći politički lideri, ti džabalebaroši zalutali u politiku, koji bi bez nje bili prosječni radnici uvučeni u prigodan otvor šefa, umjesto podvlačenja crta pod neurađeno, smišljali planove kako isplivati u ovoj bari političkih fekalija u kojoj se svi dušimo. Tako je s otkucanom ponoći, dočekanom nijemo i tek s ponekom pijankom u većini naseljenih mjesta u BiH - ako izuzmemo gradove i ono što glumi biti grad - počela utrka za nove mandate i novo zarađivanje jedinih sigurnih plaća u BiH.
Dok je jedan dio BiH upao u maratonsko neradno slavlje prvi put bez isplaćenih mirovina uoči "velikog dana", drugi dio je upao u još dublji kaos i ostao bez ministra financija u vladi u kojoj ni oni što sjede u njoj ne znaju tko vlada. Blagajnik prazne blagajne ostao je bez posla, a gladni entitet bez brojača novca na papiru i u strahu da nitko neće moći potpisati sljedeću isplatu. Ako isplata uopće bude. Ostao je i neuredni, rascjepkani, rastrošni entitet i njegovi uredni, nesložni i rastrošni zastupnici bez predsjedatelja.
Uslijedile su potom bujice prosipanja mozga i svaljivanja krivnje jednih na druge. Sitne ribe se grizu, a veliki umovi šute. Umorni, podijeljeni i istrošeni ljudi refleksno se čude još jednom posrtanju i konačnom prelasku u puzanje izmrcvarene zvijeri iz dva dijela.
I onda se čuju papagajske fraze kako bi političare trebalo kazniti na izborima i kako će narod i narodi, ljudi i zvijeri koji žive u BiH i koje svakim danom sve više ograđuju na sljedećim izborima pokazati što misle o potezima svojih, njihovih i ničijih političara.
No, na biralištima se onda opet ne dogodi ništa. Oni, koji bi i mogli zaokružiti nešto drugačije, izmorili su prste sipajući filozofije, mržnje, ljubavi i galame zbog pasa lutalica, pa ne idu na birališta. Drugi su pak istupili olovke i mozgove parovima s kladionica koje država ne dira i štiti. Tako se sva priča svede na to da su oni u foteljama isti, a nikako da su oni u čije ime zarađuju najsigurnije plaće isti i još gori. Do tada, one koji ne glasuju, ali se glasaju, vode kao glasače za njih, a oni što stvarno zaokružuju su, po prirodi stvari, zaokružili svoju rodbinu i svoje šefove, jer se ne pila ni čačkalica ako drži radno mjesto.
Doduše, ni zaokruživanjem na skupo plaćenim izbornim papirinama ne dobiva se ništa. Jer, i kad se zaokruži netko, vrlo lako, po čudnoj koalicijskoj ljubavi kakva vlada samo kod nas, ispod gladnog dupeta izbije se stolica. Tako nitko ne zna tko je sada na vlasti, pa ni oni koji vladaju. Ljuti protivnici, a nekada uvoznički saveznici, sada se javno vole u jednoj županiji dok reže jedan na drugog na drugim razinama. Najveće ljubavi s najavljenim najvećim uspjesima pretvorile su se u najveću mržnju i ping-pong optužbe tko je kriv. Koalicije, oslužbenjene slinom i programima koje nitko ne spominje, propale su zbog apetita. Slina je ipak važnija od mozga, pa je udarila u glavu kao što pubertetliji mozak zamijene neke druge vijuge.
Do tada, narod i narodi, podijeljeni, razdijeljeni, osiromašeni i u glavama i u džepu, pozivaju se da kazne svoje, njihove i ničije. No, umjesto davanja glasa, izbori u BiH su doslovno glasanje stoke u što smo pretvoreni. Službeno zablejimo svako dvije godine, službeno odšutimo (ne)odabrane i prijeđemo preko neostvarenih i izlizanih obećanja. Potom, ispucavši prste za novi tipkovnički aktivizam, neslužbeno sipamo filozofije, ljubavi, užasne mržnje nad kojima svršavaju vlasnici portala i pozive na prosvjede, promjene i odlazak.
