Opet smo uspjeli odglumiti iznenađenje i zgražanje nad onim što nam se događa u državi. Glumeći da ju svi neizmjerno volimo, jedni uvijek više od drugih, uspjeli smo odglumiti iznenađenje kad nam je netko, iz njemu dobro znanih razloga, pred nosom izlistao nevjerojatne brojke koje netko zove plaća, a netko višom matematikom.
Nad brojkama, iz kojih su izbačeni neki koje je trebalo zaštititi, a ubačeni neki koje treba u izbornoj godini razgoliti i oglođati, zgrozili smo se kao da smo tek nakon dvadesetak godina planiranog grabljenja shvatili da netko tamo, na nekom radnom mjestu zasluženom političkom ljubavlju i dodvoravanjem, narodski rečeno uvlačenjem, ima mjesečnu plaću kao netko za tri života.
Iznenadili smo se što, dok plavi mantili propadaju, a radnici broje mjesece bez plaća, doprinosa i dostojanstva, netko tamo u simbiozi dupeta i fotelje, parazitski i komenzalski grabi do iznemoglosti. Iznenađenje su odglumili i politički lideri, te istrošene face demagoga, kojima nije jasno kako to netko može imati toliko višu plaću od onih koji su im omogućili poziciju u državnim foteljama. S popisom plaća krenuli smo se opraštati od Stare i počet ćemo Izbornu godinu.
A, prošlu godinu, koju kao i većinu godina zadnja dva desetljeća političari stavljaju u koš onih koje treba zaboraviti a obični ljudi u koš onih koje su, unatoč svemu, preživjeli, obilježilo je i stvarno brojanje ljudi koji imaju sreću živjeti u zemlji bez neba.
Nakon predpopisne kampanje, u kojoj je isplivao sav jad naših paranoja i sva nemaštovitost naših marketing stručnjaka, piskarala, redatelja, kamermana i roditelja, dobili smo brojeve koji, osim što se opet zidaju u temelje za predizborna huškanja, nemaju veze sa stvarnošću.
Prije svega, nismo svi toliko kompjuterski pismeni kao što će to popis pokazati. Jer, sramota je reći da ne znaš poslati e-mail ako susjeda to zna, kao što bi bila sramota iznijeti sve detalje o kuhinji i kupaonici da je itko to pitao. Stanje kućanstava je zanemareno, ali je zato pod povećalom krv ispod trošnih krovova, pa se nakon predpopisne paranoje krenulo s prebrojavanjima i podacima koliko kojeg naroda ima gdje i hvalisanjima odakle je tko više protjeran. Umjesto da je obrnuto.
No, širiteljima paranoje i oštriteljima predizbornih bodeža važnije su projekcije od stvarnosti. Jer, stvarnost bi pokazala da je iz njihovih neograđenih torova s predznakom većine, dobar dio stada pobjegao preko granice, bježeći od politike glodanja svojeg naroda postajući žrtva simbioze stranačke fotelje i dupeta. A onda bismo pokazali iznenađenje što nas ima na papiru i što nas nema pod trošnim krovovima neuposlene zemlje.
Iznenađenje smo glumili i zbog propasti i jeftinoće prosvjeda za 14 znamenki matičnog broja. Okupili smo se, neusklađeno galamili i dopustili im da počiste hladnjake zajedničkih institucija, poslije se opet čudeći, kao i svake godine kad krenu obračuni, što iz proračuna toliko novca ide za njihove ručkove i uredske troškove. Onda smo se čudili brojevima ljudi na prosvjedima. Čak je i najglasnija ljubav u Bosni i Hercegovini, ona prema psima lutalicama, spala na dvjestotinjak prosvjednika. I tome smo se čudili, kao i broju lutalica na našim ulicama.
Pa se onda pred kidanje zadnjeg lista u godini koju bi svi kofol da zaborave, kao i svih kidanja godina zadnja dva desetljeća, čudimo što u zadnji tren usvajaju proračun, pa ostanemo razjapljenih usta nad raspodjelom novca. Pa se onda opet začudimo što većina proračuna ide za njihove plaće, pa se onda začudimo što se čudimo i čudimo se kako preživljavamo u zemlji s toliko brojčanih čudesa.
A onda će pred kraj godine doći izbori, pa ćemo se čuditi vječitim pobjednicima, postotcima izlaznosti i neisplaćenim plaćama za glasove. Čudit ćemo se nelogičnim koalicijama i smjenama, broju nadzornih odbora i najavljenih tužbi u predizbornima kampanjama koje se zaboravljaju popuštanjem i prepuštanjem plijena. S malo brojki u džepu, čudit ćemo se novim brojevima, sve dok opet ne otkinemo zadnji list u godini koju bi svi kofol da zaborave. I tako ukrug.
