Bilo jednom daleko od Amerike...

parking

Negdje u ovo doba 1983. godine vršili smo zadnje pripreme za najveći sportski događaj ikada na ovim prostorima. Sarajevo i Bosna i Hercegovina (YUG) glancali su se za Olimpijske igre, događaj koji je pokazao da i ove gudure mogu nešto dati civilizaciji čovjekovoj, da nam se stranci mogu diviti i čak nam pomalo zavidjeti. Veličinu tog poduhvata, dovesti i besprijekorno organizirati Olimpijske igre u ovom šupku svijeta, saznajemo svakog dana, kada svaki dan vidiš da nam je infrastruktura i danas iz "olimpijskih vremena" i da, ovakvi šugavi kakvi jesmo, nismo u stanju organizirati ni Svjetsko prvenstvo u boćanju.

Dok je svijet galopom projurio naprijed mi smo ostali zabijenih glava u ovim našim gudurama, taman k'o nojevi, a znate kako nojevi stoje kad ono zabiju glavu u pijesak, točno ih nastran netko može straga, a da to ovi i ne primijete. I bome, naiđoše ti nastrani, a nojevi i dalje drže glavu u pijesku. I pritom ruše sve rekorde u toj disciplini. Prolaze godine, prolazi život, a glava još dolje.

Točno da čovjek pomisli kako je narod što je nastanjivao ove krajeve prije trideset godina bio jedan sasvim drugi narod, ponosniji i vrijedniji, a da su političari nekad bili toliko sposobni da su nam dovukli Olimpijadu u Dinaride. Ovdje, u ovu našu u bestragiju, ljudski ofsajd, ovozemaljsku pripizdinu. Ovi današnji političari nam mogu navući samo još kugu, jer im ni kredite više ne daju. A nekoć, ovdje, gdje su se dotad čuli samo vuci, vile i hajduci (uz pokoju avet iz onog rata), doveli smo Juan Antonio Samarancha i čitav poznati Svemir u ovu našu provinciju. Mi, čovječe! Mi, koji danas ne znamo ni jesmo li došli ili smo pošli. Mi, nojevi. Mi iz zapećka, iz provincije, iz šupka Europe.

Upravo čitam jednu knjigu u kojoj piše jedan Amerikanac kako je u to vrijeme, krajem osamdeset i treće, bio u čudu jer je putujući svim europskim zemljama u kojima je tada vladao komunizam nailazio na prljave i zapuštene ulice, vlakove i autobuse koji kasne, prazne prodavaonice, loš standard, sive i bezvoljne ljude, a onda je došao u nas. Ovdje je, barem u to predolimpijsko vrijeme, sve "gorilo", što bi mi u Mostaru kolokvijalno rekli .

Amerikancu je život ovdje izgledao kao podmazan – makar standard i nije bio neki, za američke prilike, ljudi su bili prijatni, veseli i siti, kriminalci rijetki, autobusi i vlakovi (legendarni Olimpik!) koji ne kasne - sve bijaše puno ambicije, planova i života! Dovoljno sam star da se sjećam Olimpijade i da mogu potvrditi da je tako i bilo. Ostane onaj jak osjećaj općeg optimizma, makar su vremena već bla pomalo krizna. Sjećam se da je čitavo društvo uprlo i da su političari bili na visini povijesnog zadatka. Koliko se sjećam malo kome je tada bilo mrsko dati dio plaće za izgradnju sportskih borilišta i infrastrukture, jer kad je Olimpijada krenula postali smo svjesni da su konačno u jednom malom odsječku vremena ove dinaridske divlje gudure postale centar poznatog dijela Svemira, srce civilizacije, postali smo dokaz sebi samima da sve možemo kad hoćemo i da kad upremo nema toga što je nemoguće.

Najednom smo uživali u vlastitoj ljepoti, makar su pametniji među nama znali da još uvijek nismo lijepi koliko drugi misle da jesmo. Folirali smo pomalo, zaneseni. Iako je u dubini duše pekla sumnja da smo zapravo još uvijek ružni, prljavi i zli i da i naši autobusi i vlakovi jedva čekaju da opet zakasne, a ljudi da se pokvare, vjerovali smo ogledalu. A morali smo znati kako moramo još dugo godina živjeti u ljepoti, održavati je, žrtvovati se za nju, pa da zbilja naš odraz u ogledalu bude i odraz duše.

A onda smo, samo nekoliko godina nakon što smo bili Centar Svijeta - zasrali! Opet smo se prepustili sumnjama, poružnili i ponovo krenuli najlakšim putem kojim se ide u ovim krajevima – putem uništenja. Odbacili smo civilizacijske tekovine i, čini se bespovratno, opet zaronili u naš divlji svijet vuka, vila i hajduka (i probudili sve avetinje naše prošlosti). Naša ljepota je nestala, ružnoća je opet isplivala, isprva skrivena ispod vajnih zastava, da bi čim prije pokazala pravo lice – i naša prljavština opet je izašla na površinu – i evo nas gdje već jesmo. Nigdje.

Sada već daleke 1983. godine u Sarajevu su se radile zadnje pripreme za proizvodnju druge generacije VW Golfa. U isto vrijeme kada i u Njemačkoj, u Vogošći su se pripremali radnici da u proizvodnju stave automobil koji će, evo, ovih dana ući u zonu oldtimera, na tridesetu godišnjicu postojanja. Da, isti ovaj Golf Dvica, koji i danas čini najveći dio voznog parka u Bosni i Hercegovini, dok se Nijemci slade već sedmom generacijom Golfa. Osladi se i u nas pokoji lik, ali to je manjina, iznimka koja potvrđuje pravilo da smo ovdje svi jebeni, osim onih koji jebu. Manjina u moru isluženih Golfova koji su tvornici rekli zadnji put zbogom još prije dvadeset, trideset godina i koji su prešli mali milijun kilometara, od toga barem trećinu na sumnjivo lož-ulje, kako i dolikuje nanovo probuđenom divljem polu-svijetu u svima nama.

U isto ono vrijeme kada smo pripremali Olimpijadu, prije trideset godina pripremali smo se i za proizvodnju Golfova Dvica. Proizveden od nas i za nas uskoro se krenuo valjati cestama. Danas, kada ne možemo organizirati ni Svjetsko prvenstvo u boćanju, i kada proizvodimo uglavnom maglu, gledamo kako svoje islužene Golfove Dvice "podvaliti" pod oldtimere, da bi nam registracija bila jeftinija.

I tješimo se kako je to jedini pravi auto za ove naše ceste. I kako samo Golf Dvica može ovo izdržati. A zapravo, time si lažemo, skrivamo istinu da smo se pomirili s groznom sudbinom, s imitacijom života u koju smo sami sebe doveli pristajući na sve što su nam ponudili u međuvremenu. A ponudili su nam ružnoću upakiranu u jeftin šareni papir i zastave koje vijore da bi sakrile pravo zbivanje, život bez napretka, povratak u gudure, blato i prljavštinu, torove prekrivene lažnim sjajem, koje i najlakša kiša spere, ali nojevi ne vide, kao što ne vidi nitko koji zabija glavu u pijesak.

Odbacujući civilizaciju i prihvaćajući bajke o vukovima, vilama i hajducima, puštajući aveti prošlosti u svoje živote, pljunuli smo u facu svima nama iz 1983. godine, u kojoj smo, kako reče ovaj Amerikanac u knjizi, izgledali nasmiješeno, odlučno, puni ambicija, planova – i života! Danas, dok Rusi spremaju Olimpijadu u Sočiju, a u Njemačkoj spremaju svečanost povodom ulaska Golfa Dvice u oldtimere, a ulicama im migolje oni najnoviji, mi smo zadnja rupa na svirali. Zemlja u kojoj su se nekada proizvodili automobili i mlazni avioni, u kojoj se održavala Olimpijada, u kojoj su živjeli ljudi koji se danas čine tako drugačijima od nas , danas je zemlja ljudi – nojeva.

A ljudi – nojevi će u svom kukavičluku pristati na svaku laž, samo da se ne suoče s istinom. Istinom koja boli i peče, i koja leži skrivena i odgurnuta u dubinu duše. Baš na isto ono mjesto gdje je prije trideset godina one nekadašnje ljude, one bivše "nas" pekla bojazan da ipak neće moći izdržati svu tu silnu ljepotu. I da će, umjesto naprijed, ipak krenuti najlakšim putem na brdovitom Balkanu – natrag u (samo)uništenje!

Boris Čerkuč [ dnevno.ba ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari