Je li Krešimir Boras, partizanski pilot, iz Senja ili Vitine?

avion

Još kao dijete slušao sam priču kako je iz Vitine po dolasku Austro-Ugarske jedan Boras otišao u Mostar, zaposlio se, i naselio se na Buni. Od tog Borasa potječe velika i ugledna obitelj iz kojih su poznati pet braće koji su još za vrijeme stare Jugoslavije završili visoke škole. Obično bi se počelo nabrajat: Kazimir profesor na fakultetu u Sarajevu, brat mu Krešimir pilot osnovao partizansku avijaciju i tako redom. Priču sam čuo više puta i od više osoba, i nisam dovodio ovu priču u nikakvu sumnju.

Nedavno mi dođe do ruku knjiga Vande Boras – Podravac „Dnevnik iz tuđine“, koja je izišla prije nešto manje od tri godine. Nađoh nešto malo podataka i o Borasima iz Senja, pa ih pokupih po čitavoj knjizi kako bi možda nekada napravili i neku poveznicu u rodoslovlju. Zadatak knjige nije rodoslovlje Borasa, nego se on uzgredno pominje. U tom bilježenju podataka pade mi u oči opis Vandina strica Krešimira i njegov životni put koji se poklapa s pričom „našeg Krešimira“ koji mi i nije baš uvjerljiv pa posumnjah u obe priče. Tražeći podatake na današnji „suvremeni način“ ne nađoh neke koji bi razbili moje dvoumljenje nego samo podatak da je Krešimir Boras kapetan I klase kraljevine Jugoslavije, rat ga je zatekao 6.4.1941. u Preljinama, a to je negdje kod Čačka. Ima i nekoliko slika iz partizanske avijacije i podatak da je bio zapovjednik prve eskadrile, odakle je, nisam naišao na podatak. Prenosim dio teksta iz pomenute knjige koji se odnosi na Vandina Krešimira.

Moj otac je imao još dva brata, Josipa zvanog Pepe, i mlađeg brata Krešimira. Josip je plovio i uglavnom živio u Herceg Novom, gdje je i osnovao svoju obitelj.

Život očeva mlađeg brata Krešimira krenuo je različitim smjerom od onoga kojim su krenula njegova ostala braća. On je dijelio sudbinu mnogih koji su bili potencijalni akademici, a kojima siromaštvo i životne okolnosti nisu pružile daljnje školovanje ili nekakvu karijeru u životu. A stric je vjerovao, kao i neki drugi Hrvati političari iz onog doba, da im u novoj državi Jugoslaviji neće biti gori nego što je bilo u Austro-Ugarskoj. To su Srbi vrlo dobro iskoristili,kao što i slučaj mojega strica govori. Život ga je fizički udaljio od ostale braće, ali on im je ostao vrlo blizak. Njegovu životnu priču ispričala mi je njegova supruga, rodom iz Mostara, a koja je živjela u Zagrebu, i koju sam do njezine smrti 1998. svake godine posjećivala. Stric Krešimir, rođen je 1908., bio je odličan učenik u senjskoj gimnaziji, a bio je i član „Hrvatskog sokola“. Jedan profesor primjetio je njegovu darovitost za učenje i uzeo ga pod svoje okrilje.

Taj profesor Benić bio je poznati Jugoslaven, povezan sa senjskim „Sokolom“, koji je zbog Srba i Jugoslavena iz „Hrvatskog sokola“kasnije pretvoren u „Jugoslavenski sokol“. To nije bilo iznenađujuće jer su u to doba športski klub „Senia“, koji je okupio svu senjsku mladež u svojim redovima, Srbi zabranili i ukinuli 1927. godine.

Jedan srpski oficir (a posvuda su bili na vlasti samo Srbi), koji je služio vojsku u Senju, a inače je bio prijatelj profesora Benića, obećao je stricu da će mu isposlovat stipendiju za daljnje školovanje u Beogradu. Tako je stric Krešo otputovao u Srbiju na studije, što je bio jedini način za njegovo daljnje školovanje.

U Beogradu se našao s tim oficirom kojega je upoznao u Senju, a on ga predstavio svojim kolegama kao dalmatinskog Srbina, na što je moj stric odgovorio da je on Jugoslaven iz Primorja.

Stric je namjeravao studirati medicinu, a tek kad je stigao u Beograd rečeno mu je da mora prije nego što mu se odobri stipendija položiti dva semestra. Kako je potjecao iz siromašne obitelji i nije imao novca za povratak u Senj, a kamoli za život tijekom ta dva semestra, razmišljao je što učiniti u toj bezizlaznoj situaciji.

Hodajući Beogradom opazio je plakat na kojem je bio raspisan natječaj za vojnu akademiju koja je odmah davala stipendiju novim kadetima. Prijavio se i bio je odmah primljen. Bilo je jako malo Hrvata koji su tu akademiju pohađali. Stric je bio odličan učenik pa se nakon završene vojne akademije opredijelio za avijaciju koja se baš tada osnivala.

Na kraju školovanja bio je i najbolji avijatičar na akademiji te je dobio 6.rujna 1934. zlatni sat od kralja Aleksandra, a to je ujedno bio zadnji Aleksandrov poklon koji je nekome dao jer je nedugo nakon toga 9. listopada 1934. ubijen u Marseilleu. Zadnje odličje uručio je jednom Hrvatu! Stric je kao avijatičar poslan u Novi Sad pa u Sarajevo, a zatim u Mostar.

U Mostaru je upoznao svoju buduću suprugu, a vjenčali su se 1936. Strina Stanka potječe iz ugledne mostarske odvjetničke obitelji, a kao jedinica (imala je još tri brata) nije oskudijevala ni u čemu.

Kao avijatičarski časnik stric je preletio ondašnju Jugoslaviju i dočekao je Drugi svjetski rat sa svojom obitelji u Mostaru. Nakon dolaska Talijana u Mostar, bio je odmah uhićen. Tom zgodom je strinin otac intervenirao kod Talijana preko mostarskog biskupa Petra Čule pa je stric bio pušten na slobodu. Stalno je bio u strahu da ga ponovo ne uhite i pošalju u logor.

Tako je neko vrijeme radio u Splitu, odakle je poslije, uz pomoć veza, pobjegao u Jajce u partizane. Kad je stric stigao u Vrhovni štab, prvu veče je sjedio s Titom. Tamo je upoznao i Koču Popovića, koji mu je jednom tijekom šetnje povjerio da mu je svega toga oko njega dosta.

Dana 27. prosinca 1943. stric je na Glamočkom polju u Bosni bio odabran da s Ivom Lolom Ribarom, Milojem Milojevićem i Vladimirom Velebitom krene zrakoplovom u Italiju na pregovaranje sa Saveznicima, koje je zastupao general Wilson Maitland, saveznički komandant za Srednji istok. I dok je čekao na Ivu Lolu Ribara i ostale, spreman na polazak, Nijemci su počeli jako bombardirati. U tom bombardiranju Ivo Lola Ribar smrtno je stradao, a tu vijest o njegovoj pogibiji stric je prenio Vladimiru Velebitu, koji je bio već spreman za put u Italiju. Zbog bombardiranja svi su se raštrkali te su bježali pješice preko Kaštela do Splita i na kraju su se prevezli do Hvara. Tamo je živjela strinina strina.

S Hvara je stric tajno prebačen na Vis, gdje se ponovo sreo s Titom. Zatim je poslan u Italiju, i to u doba kad su se Englezi i Amerikanci počeli iskrcavati. Tu je kao avijatičar stupio u službu kod Engleza, koji su ga poslali u Egipat. U Egiptu je stradao u automobilskoj nesreći pa je u Kairu morao ostati na liječenju. Nakon što se oporavio, sudjelovao je u iskrcavanju na Normandiju, nakon čega su mu Englezi ponudili da ostane stalno u njihovoj vojsci. Stric Krešo je to odbio jer se htio vratit svojoj obitelji, što je i učinio u rujnu 1945. Te se kao partizanski potpukovnik vratio u Mostar.

Nakon povratka iz Egipta, Ranković je ponudio stricu mjesto zapovjednika jugoslavenskog zrakoplovstva, što je on odbio uz ispriku, da nije član Komunističke partije. I tako je demobiliziran 1946. Jer nije mogao podnijeti poredak i mnoge kolege časnike te sustav u novoj armiji kojom su dominirali Srbi, a ni komunizam za koji se nije borio. On je bio Hrvat antifašist, ali nikada komunist.

Poslije je radio u Sarajevu, kao direktor jedne tvornice, a 1971. On i strina preselili su se svojoj kući u Zagreb. Sin mu je sa svojom obitelji ostao u Sarajevu. Tamo je prošao svoju kalvariju za vrijeme opsade Sarajeva, a kasnije se i on preselio u Hrvatsku, gdje danas živi sa svojom obitelji u obiteljskoj kući na Hvaru.

Kad se stric preselio u Zagreb, provodio je puno više vremena sa svojim sestrama u Senju. Do kraja života je žalio zbog teškoća koje su mu se dogodile pa se sprijateljio s jednim svećenikom koji ga je razumio i tješio.

Gojko [ boras.ba ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Je li nam bijeg jedina preostala borba? Berislav Jurič | bljesak.info
ljubuski.info
Nikad ne reci nikad! Ružica Zeljko
ljubuski.info
Nikad ne odustaj! Ružica Zeljko

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari