Politički je cirkus previršio svaku mjeru

Sve do prije koji dan siroti je narod, hrvatski dabome, vjerovao da je bez HDZ-a i njegova lidera prepušten na milost i nemilost svega i svačega – jednom riječju, zle sudbine.

Sada se, međutim, ispostavi da to nisu i jedine slamke spasa – i da ih treba tražiti i u još ponekoj "hrvatskoj svetinji". Na to siroti Narod – jer on toga, tako ispade, sam nije svjestan – podsjeti jedna od dama lokalnog političkog cirkusa.

Nisu se, pojasni Narodu vrla gospođa, partijski šefovi imali snage odreći njezinih i usluga stranačkog joj druga. A razlog tome je svijest u vrhu Partije koje bi posljedice, da ona i drug joj Partiju napustiše, sve to imalo "prije svega, za stranku, a onda posebice koje bi posljedice bile za hrvatski narod središnje Bosne".

E znate što – politička je cirkusantkinja, što jes'-jes', prevršila svaku mjeru. Jer, prevedeno na jezik svakodnevice poruka joj, a izrečena je pred kamerama, znači – dok sam ja na konju, dobro je i Narodu, padnem li ja, odnese đavo i njega. Pa, takvo što uspio nisam čuti čak ni od Njega. A On je, treba priznati, na ljestvici "zasluga" daleko ispred Nje.

I stoga poruka cirkusantkinje zaslužuje i detaljniju analizu – sociopsihološku prije svega, iako od viška ne bi bile i neke druge. Budući se, međutim, "sudbonosni" politički događaji sve ubrzanije počinju sustizati, od takve ću analize, barem za sada, odustati. Jer, pošteno govoreći, od jednog, po svojim obilježjima psihijatrijskog ispada običnog društvenog marginalca, puno važnije se analitički pozabaviti najnovijim "dogovorima" – koji, tako nam pojasniše, rješavaju sudbine čitavih naroda. U pitanju je, da podsjetim, dogovor lidera bošnjačko-hrvatske "političke osovine", dogovor Tihić-Čović povodom presude Sejdić-Finci.

Pročita li se, međutim, sadržaj dogovorenog, jasno je da od ispunjavanja zahtjeva EU iz sporne presude – iako se liderski dvojac napreže sve oko sebe uvjeriti kako je dogovoreno "najbolje moguće rješenje koje zadovoljava presudu suda u Strasbourgu" – nema ni traga. Dapače. Čitav dogovor je koncentriran na tehnologiju izbora hrvatsko-bošnjačkog predsjedničkog dvojca, članova kolektivnog šefa koji su birani i do sada. Razlog dogovaranja, dakle, nije presuda suda u Strasbourgu, nego nezadovoljstvo jednog od njih načinom na koji je izbor postojećih članova Predsjedništva – zbog rješenja u Ustavu BiH – vršen do sada. Nezadovoljstvo koje, pošteno govoreći, s presudom suda u Strasbourgu nema nikakve veze.

To, dakako, ne znači da sam i protiv te vrste razgovora. Potpuno suprotno. Ali, što je s izvršenjem presude koja je od životne važnosti za BiH kao državu i društvo? Što je, dakle, s istim pravom bh. građana da biraju i budu birani? E, to će, kako stvari stoje, još neko vrijeme sačekati. Jer, jednako pravo je, očito, važno jedino sudu u Strasbourgu – i Evropskoj komisiji koja o provođenju njegovih presuda brine – ali ne i plemenskim poglavicama koji su ovdje zajahali i istrajavaju na pitanjima produžavanja vijeka vlastitog trajanja. I stoga je teško i razumjeti tezu, a izreče je mostarska polovica sporazumaškog dvojca, kako dogovoreno može čak i spasiti "politički obraz u Bruxellesu", učiniti nas "vjerodostojnijima u zadnji tren".

Bilo kako bilo, akteri dogovora su zadovoljni. Jer, tako pojašnjavaju, konačno su pronašli rješenje koje će "uspokojiti" njihove narode. Najavili su, dakako, kako slijedi i ubrzana procedura kojom bi se dogovor proveo u život. Za tjedan dana će, k'o biva, biti potpisan i dokument između dviju partija, a time otvoren prostor za dogovore i s drugim političkim strankama, prije svega onima iz Federacije – jer, one iz "susjedne" države su, ako ih dobro razumjeh, obećale da se neće miješati u unutarnje stvari njihove vlastite.

Očekivali su tvorci dogovora opće oduševljenje – i domaće raje i ostatka svijeta. No, "umotvorina" im, kako stvari stoje, i nije naišla na plodno tlo. Međunarodna zajednica u BiH, pojasni visoki predstavnik, podržava "sve što je konstruktivno". Ali, što je konstruktivno? Ne reče, recimo, Inzko je li i dogovoreno rješenje stranačkoga dvojca konstruktivno – ni nakon njegova obznanjivanja, ni kasnije. Ni riječi o dogovoru od Inzka ni do danas.

Najmanji bi, međutim, problem bio visoki predstavnik. Ali, dogovoru ne kliču ni oni kojih se on tiče. Oni iz "susjedne države" su se, istina odredili – radite što vas volja, ne dotičite se samo naše avlije. Oni, dakle, nisu problem. Ali jesu svi ostali – ostatak federalnih političkih "partnera" prije svega.

Da će s jednim od njih, čelnikom SDP-a, biti problema, moglo se i pretpostaviti. Iako, ruku na srce, dogovoreno ne odudara previše ni od rješenja koje s Čovićem "iskova" on sam. Ali, bože moj, tamo je akter bio on a ne najljući politički mu rival. I stoga rivalovo rješenje, koje je imbecilno kao i ono vlastito mu, treba napasti na "sva zvona". Bez obzira na to, međutim, Lagumdžija je ovaj put u pravu. Očigledno je, veli on, da se umjesto rješavanja suštine presude "Sejdić-Finci" ide na podjelu zemlje na tri dijela i praktično se dovršavaju ratni projekti mirnim putem. Točno – i potpisujem bez ostatka.

Ali, Lagumdžija ih, usamljen kakav sve češće jeste, i nije specijalno brinuo. Nisu, međutim, sporazumaši očekivali "nož u leđa" i od Fahra. Jer, tako pojasniše, s njim su razgovarali obojica. I obojici je obećao potporu – jer i on sam, pojašnjavaju, smatra da su dogovorena rješenja "realna, provodljiva i prihvatljiva". No, s Fahrom, tako ispade, nikad nije sigurno. Ne samo da su, veli on, predložena rješenja loša i neprihvatljiva nego, ako ga je lider HDZ-a dobro informirao, zajednički prijedlog dvaju stranačkih čelnika čak ni "ne postoji jer ponuđeni koncept HDZ-u nije prihvatljiv".

Na prvi mah čovjek bi mogao pomisliti kako prvak SBB-a "prodaje zjake". Razmisli li se, međutim, nešto detaljnije – nije. Mostarskim dogovorom javnost je, prisjetimo se, skoro pa bombardirana. A onda je nastupio pravi tajac – kao da ga Bog nije dao. Zašto? Po svemu sudeći jer su Čovića pokolebale simulacije njegove primjene. Što bi se, ako bi se u Mostaru dogovoreno primijenilo – zapitalo se Udruženje građana "Zašto ne" – dogodilo na izborima 2010. I dobiveni su rezultati o kojima lider HDZ-a nije ni sanjao – hrvatskim članom Predsjedništva bi postao opet Željko Komšić. A kad je to i sam provjerio, reagirao je na način koji se od njega jedino može i očekivati – da preko lidera SBB poruči kako je dogovor – iako mu je pred TV kamerama i sam aplaudirao, uvjeravao nas kako će nam spasiti "politički obraz u Bruxellesu", učiniti nas "vjerodostojnijima u zadnji tren" i tko zna što sve još ne – tek Tihićevo bacanje prašine u oči javnosti. Da, dakle, od sporazuma nema ništa jer Tihićev prijedlog ide na štetu Hrvata.

Tako će, promatrano iz trenutačne perspektive, "dogovor spasa" završiti na način koji mu jedino i pristaje – u košu. A, ruku na srce, nije ni šteta što će se to dogoditi. Jer, u pravu su svi koji u njemu vide oživotvorenje Vance-Owenovog plana o podjeli BiH na tri etničke jedinice. Istina, s dva izborna područja kod izbora člana Predsjedništva to se i ne mora dogoditi u jednom koraku – i ne bi se dogodilo dakako. Ali, uvede li se određeno rješenje, pa makar ga se tretiralo i presedanom – a ovo se, navodno, tretiralo na taj način – ono sve intenzivnije tendira tome da postane pravilo. Bi li se to dogodilo za godinu, dvije ili pet, uopće nije važno. Ali, veliki je stupanj vjerojatnosti da bi mu mostarskim presedanom širom bila otvorena vrata.

I ne samo to. Mostarskim bi dogovorom postojeća neravnopravnost bh. građana i dodatno bila "obogaćena". Trenutnim rješenjima, naime, u problemu su samo oni koji nisu u jednom od triju nacionalnih plemena. Dogovorom, pak, Čović-Tihić iste bi muke zadesile i njih – pod pretpostavkom, dakako, da nisu imali sreću naći se u "izbornom području" koje pripada njihovu narodu. U slučaju Hrvata, recimo, "bostan bi obrali" svi koji se – ne svojom nego zaslugom predaka – nađu u zeničko dobojskom, sarajevskom, tuzlanskom i goraždanskom kantonu. O Republici Srpskoj da se i ne zbori – jer, nje se, a i Hrvata u njoj, Čović već odavna odrekao. Ništa bolje, istina, prošli ne bi ni Bošnjaci – i oni u Republici Srpskoj, ali i dijelu Federacije koje nije "njihovo" izborno područje, ali bogme ni Srbi s prostora izvan njihove države – oni s prostora Tihićeva i Čovićeva dunjaluka.

prof. dr. Slavo Kukić [ neznase.ba ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari