Tko je kome din-dušmanin?

Pravo je čudo, navode brižni mediji, što je potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić prošao neozlijeđen u prometnoj nesreći prošloga tjedna. I prijateljski i neprijateljski mediji dali su se u zahvaljivanje nebesima što je ostala neokrznuta jedna karika u omči vlasti koja nas steže oko vrata i dere po džepovima.

No, nije čudo da smo još jednom preletjeli preko priče o službenim automobilima, jer Pudarić, ako je vjerovati zakonima i ako u međuvremenu opet nisu nešto napisali u svoju korist, nije smio sam upravljati službenim automobilom, a brižni mediji napisali su kako jest. Naslušali smo se priča o zloupotrebi službenih automobila. Od toga da su zaglavljena u neslužbenim snježnim misijama izvlačenja obitelji, pa do toga da se uglancano dupe vozilo na utakmicu u službenom automobilu. I nikom ništa. Ni vozačima, ni nama. Samo udarilo po proračunu kao službenim automobilom po vinogradu uz cestu.

Pravo je čudo da u zemlji prolitanih mozgova, vječitih kritičara, izgonitelja pravde, tumača činjenica, povijesti i predviđača budućnosti, nitko, ama baš nitko, da se digne protiv vožnje i razbijanja službenih automobila. Oni što, praznih džepova, praznih radnih knjižica i istrošenih olovaka na dojavljene parove, proklinju mjesečnu plaću uglancanog dupeta, kukajući sebi u bradu kako bi mu riješila barem jedno pola godine života, šute i onako, ljudski, zažele smrt preživjelome dužnosniku prilikom sljedećeg sudara. A ne mora biti ni u sudaru. Može tijekom običnih sitnih poslića. Na wc-školjci, recimo. Ako sveto dupe uopće ide na wc.

Troškovi od kojih se ne odustaje, koji iz kilometra u kilometar nabijaju minus u izbušene proračune, koji bi napunili blagajnu kakve izbušene ustanove, nikome ne smetaju. I kad se zagrebu, udare, prevrnu i mijenjaju, onda ih se spomene, prokune, poželi im se smrt i proročanski kaže kako neće zadugo. Kao da će ih mrmljanje u brade promijeniti ili smijeniti. Na kraju, nemoćni zbog napisanih i namještenih zakona, umorni od mrmljanja, po jednostavnom receptu i pojednostavljenom mozgu, opravdava ih se riječima da je bolje da naši, nego da njihovi. Pa se još jednom zaključava i spašava karika u omči koja nas steže oko vrata i dere po džepovima.

A to je valjda tako u zemlji u kojoj nam je iz mozga isprano sve osim paranoje i straha od drugih, pa se i malu djecu u zamalo maštovitom pozivu za mudrost pri popisu stanovništva, puni strahom da s druge strane, iza malog stakalca na kameri, čuče dušmani.

Prije nekoliko mjeseci mahalo se djecom u beboluciji, borbi za JMBG u kojoj velika većina nije znala za što se bori, pa su u kamere uglavnom govorili kako naši političari ne valjaju. Pomislili su tada oni naivni i izmoreni zbiljom da bi se trokut mogao okrenuti prema gore, isplivati i da će prevladati nekakvi drugi mozgovi. Pokazalo se, kako su mnogi svojom djecom iskreno mahali za nečije neiskrene ciljeve. No, nakon što je propala bebolucija, snimka oca iz Gradačca pokazala je kako se opet maše djecom. Kad nemamo više čime onda, ispranih mozgova kakvi jesmo, prividno razoružani, u ruke stavljamo svoju djecu i punimo ih pričama kako iza tamo nekog ćoška vrebaju dušmani. Sutra će u tom djetetu, umjesto Trnoružice ili Ali-babe, proraditi bajka o dušmanima, pa će svojoj djeci za laku noć i za budućnost u koju se kune, staviti omču paranoje i straha od din-dušmana.

Naivno izlagajući svoju djecu masi, koja samo vreba plijen za iživljavanje, uvrijedio je dječakom u pogrešnim hlačama sve one koji će na popisu stanovništva biti ono što jesu, a nisu iz dječakova recepta. Svi ostali su dušmani, pa i oni koji tvrde da je otac svjesno svoje dijete zloupotrijebio i izložio ga nesvjesnog - nakon što mu je valjda objasnio težinu riječi - izrugivanju, osudama i novim omčama.

No, u zemlji pojednostavljenih mozgova, u kojem je jedna polutka za 'mi' a druga za 'oni', a samo mali mozak proklinje kaljužu u kojoj se grcamo, nitko neće reagirati da valja na istrošenu rolu dječaka. Opet ćemo se, po tko zna koji put, okovati u mržnju i obući u naše i njihove. Njegova budućnost, u koju se otac-snimatelj kune, je zasigurno patnja. Ili manja preko granice ili teška u kojoj je nesvjesno, očevim svjesnim scenarijem, zauvijek pretvoren u omču s dušmanima iza ugla. Jer, s popisom, kad njih bude više, a nas manje, nas premalo, a njih previše i obrnuto, neće se ništa riješiti.

A kleli smo se, i prije nego smo primijetili službene automobile, da će nakon popisa biti sve lakše i da politika ne smije imati prste u popisu, a još manje u osobnim odlukama što će netko biti. A onda smo, prolitani mozgovi, vječiti kritičari, izgonitelji pravde, tumači činjenica, povijesti i predviđači budućnosti, dopustili da umjesto ljudi, slobodni da budu što hoće, budemo ništa drugo nego dušmani i neraskidivi lanac u omči koja nas steže oko vrata.

Oni, što nas deru po džepovima i kojima smrt ništa ne može, osim donijeti još koju nulu na račun zbog smrti oca ili majke, oni nisu dušmani. Oni su naša uglancana dupeta i njihovi šupci. Nikako dušmani našoj budućnosti što nas iz kilometra u kilometar tjeraju u kaljužu. Sve dok nam se i mali mozak ne smanji i nestane i one klice pomisli na kaljužu u kojoj grcamo i u kojoj nećemo imati izbora nego biti dušmani. Najviše sebi samima.

Berislav Jurić [ dnveno.ba ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari