Danas je u Ljubuškom na svetkovinu Male Gospe pokopana 61 žrtva zločina što su ih komunisti počinili nakon Drugog svjetskog rata na području općine Ljubuški. Unatrag tri godine na nekoliko gradskih lokaliteta: Tomića njivi, iza zgrade MUP-a, Barama i Studencima identificirani su njihovi posmrtni ostatci, a među njima si u dva fratra: fra Martin Sopta i fra Slobodan Lončar, te Grgo Marić. Njih je troje identificirano putem DNK analize, kojom se trebaju identificirati i ostali ubijeni.
Organizaciju ekshumacije, pa tako današnje komemoracije ispred zgrade općine Ljubuški i pokopa na novom Gradskom groblju su učinili Vicepostulatura postupka mučeništva «Fra Leo Petrović i 65 subraće» i općinsko Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški na čijem su čelu fra Miljenko Stojić i Vice Nižić.
Uz dostojanstveni pijetet prema mučki ubijenim od njih se oprostilo oko 3000 ljubušaka.
Komemoracija je započela ispred zgrade općine u 15 sati. Prvi se u ime općinskog povjerenstva obratio njegov predsjednik Vice Nižić, koji se u svom obraćanju zahvalio općini, te osobito Vicepostulaturi «Fra Leo Petrović i 65 subraće» na financijskoj pomoći, kako bi se iskapanje moglo obaviti uspješno.
Potom je načelnik općine Nevenko Barbarić u svom obraćanju naglasio vrijednost i veličinu žrtve koju su dali ubijeni.
Potom se u molitvenom hodu oko 3000 ljubušaka uputilo prema Novom gradskom groblju, gdje je sv. misu predvodio vojni biskup mons. dr. Tomo Vukšić.
Propovijed biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:
„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“
(Mt 5,9-10).
Dragi vjernici!
Draga braćo svećenici!
Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
„Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svome redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku“ (1 Kor 15,22-23). Tako nas poučava sveti Pavao u svom pismu Korinćanima! To zajedno s njim, u dubokoj vjeri i poniznoj nadi, ispovijedamo danas okupljeni na ovom groblju zbog znakovita događaja kakvog u svojoj povijesti ne pamti cijeli ovaj kraj. Ta vjera i ta nada su nas danas dovele ovdje da, najprije, u sprovodnoj povorci do groblja dopratimo posmrtne ostatke 61 osobe kojima je pravo na sprovod bilo uskraćeno, da oživimo uspomenu na njihova imena čiji je svaki spomen dugo bio zabranjen, a onda i da im darujemo grob kojega nisu smjeli imati te da za vječni pokoj njihovih duša izreknemo javnu Misnu molitvu bez strahovanja da bi netko zbog toga mogao postati nova žrtva.
I.
Sjećajući se njihova stradanja i vraćajući im pravo na ime, na grob i na javnu molitvu Crkve, prikazujemo ovu svetu Misu i za nas, da nam dobri Bog pomogne kako bismo uvijek bili slobodni od svake pomisli i napasti da se suobličimo njihovim progoniteljima. Molimo da nas Krist Gospodin učini slobodnima, to jest da nam pomogne kako bismo bili i ostali slobodni od mržnje, slobodni od napasti da za zlo uzvratimo zlim, što je naša moralna vjernička obveza.
Svaka od ovih osoba, čije posmrtne ostatke danas pokapamo, bila je nekomu sin ili kćer, otac ili majka, nekomu brat ili sestra, baka ili djed, stric ili ujak, župnik ili odgojitelj, redovnički i svećenički subrat, prijatelj ili poznanik. Brojni od nas ovdje okupljenih sigurno su među takvima.
Ovim pokojnicima je učinjena strašna nepravda nasilnog oduzimanja života, a svima koji su ih poznavali, a ipak preživjeli, nanesena je nepravda velikoga bola i žalosnoga sjećanja; nepravda ljudske praznine zbog gubitka drage osobe. Posebice njihovim najbližima! Stoga nije lako izdići se iz takva bola do življenja na razini kršćanskih ideala. Ali, vođeni vjerom u uskrsnuće i nadahnuti primjerom mučenika Isusa Krista koji je za svoje progonitelje, pomućenih pameti kakvi su bili, molio Oca Nebeskoga da im oprosti, jer nisu znali što su činili, ponizno prihvaćamo pouku starozavjetne Knjige Mudrosti, koju smo maloprije čuli: „A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“ (Mudr 3,1-5).
Ovi, koje danas pokapamo, izgubili su svoje živote u godinama kad je ludost carevala, kad se broj smrti u Europi brojio milijunima, kad su rasna i klasna mržnja i borba bili postulati bezbožnih totalitarnih ideologija, kad su se jedni politički sustavi hranili ideologijom „rase“ a drugi ideologijom „klase“, te u ime tih mržnja i pomračena uma, svaki na svom području mržnje, umnažali smrt, logore, masovne grobnice, siročad, bijedu svakoga oblika, suze. I budući da su na svim stranama stradali ljudi, potrebno je da svaka žrtva dobije svoje ime i svoj grob, dostojan sprovodni obred i ukop, i da se istraže sve masovne grobnice, bez obzira čiji su posmrtni ostaci u njima, bez obzira tko su bili nasilnici i bez obzira u ime koje ideologije su ljudi ubijeni. Pri tomu svi trebaju uvijek biti vođeni idejom pomirenja, kako nas poučava današnje evanđelje: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ Ali također zakonom oprosta, kako nas poučava sluga Božji don Miroslav Bulešić, koji će 28. rujna ove godine biti proglašen blaženim. On, kojega su, jednako kao i žrtve koje danas pokapamo, ubili sljedbenici klasne mržnje, kazao je: „Oprost je moja osveta!“ I zato je blaženik! I zato, zajedno s njim, danas ponavljamo: Oprost je naša osveta!
II.
Procesi oprosta i pomirenja, koji su moralna obveza svakoga pojedinca, bili bi uvelike olakšani kad bi se pokrenuo proces uspostave društvene pravde te donošenja i primjene pravednih zakona u čemu se na našim područjima, nažalost, vrlo zaostaje. Stoga mi dopustite da, u ime svih nevinih žrtava svih totalitarizama i u vidu sretnije budućnosti, podsjetim također na zakonsku obvezu svake države koja proizlazi također iz dokumenata međunarodnoga prava.
Europski parlament je 2009. godine objavio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu. U njoj se, između ostaloga, kaže: „(…) budući da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od strane totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi, dok se jedinstvenost Holokausta ipak mora priznati; budući da je dominantno povijesno iskustvo u Zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam; (…) budući da Europa neće biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe i iznese poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću“, Europski parlament „izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja; (…) naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine; (…) snažno i nedvosmisleno osuđuje sve zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjene od strane totalitarnih i autoritarnih režima.“
Isti Parlament je 2006. godine objavio Rezoluciju o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima. U njoj se kaže: „Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, (…) bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkoga pluralizma.
Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je 'eliminaciju' ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. (…)
Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).“
Osim toga, dragi vjernici, kao što se zna, postoji također Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. godine, koja izjavljuje: „(…) pri uklanjanju naslijeđa bivših totalitarnih režima, demokratska država, utemeljena na vladavini prava, mora primijeniti proceduralna sredstva takve države. (…) Demokratska država (…) ima dovoljno sredstava na raspolaganju da osigura dijeljenje pravde i da se kazne krivci – ali ona ne može, i ne smije podleći želji za osvetom umjesto pravde.“ Ista rezolucija savjetuje da se rehabilitiraju nepravedno osuđene osobe, da se za javnu istragu otvore dokumenti tajnih služba, da se oteta imovina vrati izvornim vlasnicima, da se donesu zakoni o lustraciji i dekomunizaciji – sve uz poštivanje osnovnih ljudskih i stečenih prava svih osoba.
III.
Draga braćo i sestre!
Kršćani ni u jednom vremenu nisu pošteđeni unutrašnjih iskušenja i vanjskih opasnosti koje sa sobom donosi obveza javnoga svjedočenja svoje vjere, što se pojačava posebice tamo gdje društvena pravda nije zadovoljena. Isto vrijedi i za našu generaciju koja živi, uz to što društvena pravda na ovom prostoru nije zadovoljena, u vremenu u kojemu se kršćanstvo i njegove vrednote, kao i pojedini svjedoci tih vrednota, na različite načine progone na mnogo strana u svijetu. Samo primjera radi, podsjetio bih kako je stalni predstavnik Svete Stolice kod Ujedinjenih naroda u Ženevi u svibnju ove godine izjavio da „više od 100 tisuća kršćana bude ubijeno svake godine zbog razloga koji imaju neke veze s njihovom vjerom“. No, iako je to, ljudski gledano, zastrašujuće saznanje, kao vjernici nadamo se da se za ovu našu braću i sestre mogu primijeniti Isusove riječi: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“
Naša je obveza biti nasljedovatelji Isusa Krista i javni kršćanski svjedoci: u zgodno i u nezgodno vrijeme, kako bi rekao sveti Pavao. Upravo zato su biskupi, uoči važnih događaja, koji bi se trebali dogoditi u listopadu, svima poručili: „Moralna je obveza svakog katolika javno i ponosno očitovati svoju vjersku pripadnost i uvijek se izjasniti katolikom, pa i na popisu stanovništva, jer je javno ispovijedanje vjere jedna od temeljnih obveza svakoga katoličkog vjernika. A časna je obveza čuvati i njegovati svoj narodni identitet, posebice u ovim vremenima u Bosni i Hercegovini gdje skoro svi katolici pripadaju hrvatskom narodu.“
Gospodine Bože, po zagovoru hrvatskih mučenika, sve žrtve totalitarnih režima obdari vječnim životom, progoniteljima pomozi da se na pravi put vrate i da se uspostavi društvena pravda. Svim ožalošćenima Ti budi trajna utjeha, vrati slogu i mir među ljude, a nama budi potpora kako bismo uvijek bili slobodni od svakoga zla i svjedoci Tvoje ljubavi prema svim ljudima. Amen!
Potom je nekoliko riječi kazao i naš gvardijan Velimir Mandić, zahvalivši se biskupu Tomi Vukšiću, provincijalu fra Miljenku Šteki svoj svojoj braći i mnogobrojnim ljubušacima koji su dostojanstveno ispratili 61 žrtvu komunističkog režima u našoj općini. Zahvalio se i djedovima i bakama, koji su kao svjedoci onog vremena čuvali informacije koje su pomogle da se ekshumacija obavi.
O radu vicepostulature «Fra Leo Petrović i 65 subraće» i općinskog Povjerenstva potom je nekoliko riječi uputio fra Miljenko Stojić.
Kazao je kako su ubijeni prvo svezani žicom provedeni gradom, a potom ubijeni. Kazao je da je prilikom iskopa posmrtnih ostataka bilo raznih prepreka, te da su komunisti grobnicu kod MUP-a minirali.
»Godine 1944. i 1945. osobe, čije posmrtne ostatke danas pokopavamo, prošle su ljubuške ulice svezanih ruku i označeni kao neprijatelji naroda. Ubijeni su bez milosti i nedostojno pokopani s mišlju da im se zatre ime i postojanje. Tako je mislila zločinačka komunistička ruka. Međutim, danas su oni kao slobodni ljudi prošli istim ljubuškim ulicama nošeni našim rukama i molitvama.« Fra Miljenko je između ostalog zahvalio svima koji su na bilo koji način pomogli u pronalasku, iskapanju i organizaciji ispraćaja ovih žrtava, te je iznoseći ukratko povijest istraživanja na području Ljubuškog dodao: »Drago bi nam bilo da smo uspjeli iskopati i dostojno pokopati dovedene iz ljubuške tamnice i pobijene na Novom groblju u Vrgorcu. Prošlog ljeta ta je grobnica pronađena, ali su trenutne hrvatske vlasti zaustavile daljnja istraživanja unatoč tome što obitelji pobijenih mole i traže da se to nastavi. Dokle tako?«
Zahvalio se svima koji su pomogli da se cijeli posao obavi primjereno, arheologu Tihomir Glavašu i forenzičarima na velikom obavljenom poslu., ali isto tako je istakao da sadašnja vlast u Hrvatskoj ne dozvoljava iskapanje ubijenih u grobnici u Vrgorcu.
Tijelo fra Martina Sopte je preuzeo njegov učenik fra Hadrijan Sivrić, a tijelo fra Slobodana Lončara fra Milan Lončar. Tijelo Grge Marića je preuzeo njegov sin.
Potom je uz pjevanje velikog Župnog zbora sv. Ante uslijedio ukop ubijenih u zajedničku grobnicu na novom Gradskom groblju gdje je upaljena 61 svijeća.
Događaj su pratile mnoge medijske kuće HTV, FTV, a uživo su prenosili Radio Herceg-Bosne i Radio Ljubuški.
Putem sljedeće poveznice možete pročitati tijek iskopavanja posmrtnih ostataka, kojeg je naš portal ranije objavio.
http://ljubuski.net/10519-stratista-i-grobista-u-opcini-ljubuski
