Ljubićev oproštaj - puno neistina i posljednji pokušaj podvale partijskome članstvu

ljubuski.info

Ovih dana pročitah kako je Ljubićev zamjenik i službeno obznanio kandidaturu za stranačkog lidera HDZ 1990. I, usput, obećao kako će od manjinske frakcije HDZ-a napraviti najkvalitetniju stranku ovdašnjih Hrvata – koja će, ako dobro upamtih, vratiti dignitet njihovu predstavljanju i postati ključ rješenja hrvatske politike u BiH. Svaka čast!

No, ruku na srce, šanse za to su gotovo pa nikakve – ne zbog Martina Raguža koji, što jes'-jes', djeluje evropski, nego zbog političke filozofije s kojom sve to treba učiniti. A koja, mislim na političku filozofiju HDZ-a, Čovićeva ili Ljubićeva svejedno, što se mene tiče, s evropskim vrijednostima i nema bogzna kakvih veza. Za koju bi se, drugim riječima, prije moglo reći kako pripada Evropi osamnaestog i devetnaestog stoljeća, nego Evropi našeg vremena.

Ne kanim se, međutim, još uvijek baviti najvjerojatnijim budućim liderom devedesetke. Uostalom, bit će vremena i za to. U ovom me momentu, naime, puno više zanima lider ove stranke na odlasku. Na web stranici devedesetke, i to samo koji sat nakon objave Ragužove kandidature, pročitah oproštajno pismo "članstvu i simpatizerima" trenutnoga "vođe" – u kojem ih obavještava kako se na predstojećem saboru neće kandidirati "niti na jednu stranačku funkciju ali niti na bilo koju izbornu funkciju". I nada se, dapače siguran je, da će ta odluka dati dodatni kredibilitet njegovim političkim stavovima.

Šteta – za hrvatski narod posebice! Jer, tko će mu, sada kad' Bože više ne bude, osvjetljavati put? I može li ga itko više, tako kao što je Božo činio, predvoditi? S ironijom se, dakako, može i nastaviti. Ljubićevo pismo "članstvu i simpatizerima", najpoštenije, to i zaslužuje. Ali, neću. Jer, najlakše je, rekao bi narod, tući po "krepalim konjima". Međutim, jedan detalj ne treba prešutjeti. Ne odlazi prvak devedesetke zato što se umorio – i što više nije spreman na odricanja. Istina je, na njegovu nesreću, puno surovija.

Odlazi vrli doktor jer mu drugo ništa nije preostalo. Jer, da ne duljim, a mediji o tome bruje mjesecima, više nema
potpore u stranci koju sam formira. Ne vjeruju mu, da budem još precizniji, partijski drugovi.
A, u toj situaciji povlačenje je jedino što mu na "trpezi" ostaje.

Članstvo stranke kojoj je na čelu, ali i njegovo biračko tijelo, zgorega ne bi bilo podsjetiti i na još ponešto. Na, prije svega, činjenicu da je i najnovije, oproštajno pismo "članstvu i simpatizerima" još jedan – a njima se je nadati da je i posljednji – pokušaj podvale čovjeka koji ih je prethodnih desetak ili više godina na podvale "debelo" navikao.

Pođimo, uostalom, redom – i prateći pismo koje "veliki lider" odasla.

Ljubić, recimo, uvjerava i članstvo i biračko tijelo devedesetke kako mu stranački tron nikada nije bilo motiv – ni 1998. godine kada ga je na to nagovarao Tuđman, niti 2005. godine, kada se za predsjednika HDZ-a kandidirao svojom voljom. Osobni mu razlozi, potom, presudni nisu bili ni godinu dana iza toga kada se, s istomišljenicima dakako, odlučio odvojiti
od svoje dotadašnje partije i formirati novu, onu kojoj je još uvijek na čelu.

Nego da je, zamislite, svaki put te kandidature prihvaćao kao "odgovornost za opću stvar", uvjeren "da znatna većina članstva i ne samo članstva" smatra njegovo vodstvo "najboljom opcijom". S tim da je dio članstva njegovo vodstvo smatrao najboljom opcijom i nije se teško složiti. No, uz to idu i barem dvije intervencije.

Taj dio članstva je u HDZ-u uvijek bio manjinski – i 1998. i 2005. godine. Jer, u oba navrata je vrli doktor izgubio.
Da je njemu u oba slučaja na srcu bila opća stvar o kojoj zbori, a pod kojom, očito, podrazumijeva "unapređenje hrvatskog političkog zajedništva", ne bi on – formirajući devedesetku – rasturao stranku koju je, tako kaže, osnivao – i koja je, ako dobro upamtih, uvijek bila izraz njegova političkog opredjeljenje. Ako je, pak, to učinio – a učinio je formirajući devedesetku 2006. godine – po srijedi može biti samo gola makijavelistička
potreba da bude prvi, a nikako ne i opća stvar o kojoj zbori.

Ostvarili smo, nastavlja dalje gospodin doktor, "u nekoliko izbornih ciklusa rezultat koji je HDZ 1990 etablirao kao važnog čimbenika u kreiranju i zastupanju hrvatskih nacionalnih i državnih interesa". Ponovo pokušaj obmane – i "članstva i simpatizera". O kakvom rezultatu, uostalom, zbori Ljubić? Jer, istina je znatno drugačija. Istina je, prvo, da mu je HDZ 2006. godine bio serviran kao dobar ručak. Jer, prisjetimo se, uz njega je bio Sanader i njegov HDZ, a vjetar u leđa je imao i u Crkvi. Nitko ozbiljan u takvoj situaciji nije razmišljao o mogućnosti da se, Čović i njegovi, spase definitivnog kraha. Pitanje je bilo samo kako će skončati.

No, to se nije dogodilo – ni na izborima 2006., ni na lokalnim izborima 2008. godine. Potpuno suprotno – nakon preživljavanja prvih godina Čović se, na izborima 2010. godine, vratio jači no ikada prije. A, pošteno govoreći, zahvalnost za to ne duguje ni Bogu ni sudbini. Potpuno suprotno, njegov ponor je onemogućio čovjek koji je zbog njega "odmaglio" i formirao vlastitu partiju – i sve to kako bi se i on sam dočepao liderske pozicije. A zašto? E, to je samo jedan – da je siroti doktor, zbog poraza kojeg 2005. godine pretrpi, toliko fasciniran novim bosom HDZ-a da ga je omamljivala i svaka njegova ponuda nakon toga.

A ponuda je, po svemu sudeći, bilo – i onih kojima se "zabludjeloj ovčici" jamči dostojanstven povratak, ali i onih koje imaju drugačiji, uvjerljiviji, pa i, kažu zli jezici, opipljiviji predznak.

Priznaje, na koncu, lider devedesetke da je "bilo i grešaka". Pošteno! A što li to čovjek sebi spočitava? Davanje, veli, "povjerenja pogrešnim ljudima često i za visoke stranačke i državne dužnosti", pretjerana, "za političkog vođu nedozvoljena tolerancija prema ljudima koji su djelovali destruktivno na Organizaciju", nada da će se destruktivci u stranci promijeniti uvidom kako vlastitim djelovanjem nanose štetu i sebi samima, vjerovanje, na koncu, kako stranka ima snage da amortizira njihovo rušilačko djelovanje.

A ona, tako ispade, te snage nije imala – i zato je siroti Božo, da ga ne bi naćerali drugi, s trona morao odstupiti "svojom voljom". E, tu je suština – koja je vrlom doktoru izletjela iz područja podsvijesti i koju, baš zato, nije uspio iskontrolirati. A, način na koji je to učinio, iako ih izrijekom nije imenovao, sugerira i tko su "destruktivci". Što, doduše, ne znači da to neće i učiniti – i to, moguće, i prije stranačkog sabora.

Na koncu, zašto potreba da se "članstvo i simpatizere" uvjerava i na poteze u vezi s kojima je lider na odlasku siguran da nije pogriješio – u vezi sa zalaganjem "za uspostavu i izgradnju hrvatskog političkog zajedništva", koje je "započeto kao Sporazum s HDZ BiH, a institucionalizirano kroz Hrvatski narodni sabor" – i koje mu njegovi stranački oponenti najviše spočitavaju. Jer, baš to je, veli, omogućilo "da se hrvatsko pitanje otvori na najbolji način od Daytona do danas", da ono "dobije legitimitet i kod partnera iz druga dva naroda ali i u međunarodnoj zajednici".

Recimo da je tako. Iako, potrebno je da u to netko i povjeruje – Hrvati BiH posebice. A oni mu, što se moga uvida tiče, na to više i nisu spremni. Ali, ako je tako, zar onda nije točno da je to "političko zajedništvo", zbog napuštanja stranke i formiranja nove, ugroženo baš njegovim osobnim političkim apetitima? Pa, što ovo najnovije uvjeravanje znači? I je li ono
uopće namijenjeno trenutnim stranačkim kolegama? Ili je to još jedan pokušaj dodvoravanja novom starom šefu – onome kojemu je leđa okrenuo 2005. godine? Moglo bi, što je-je, biti baš to. Ali, ne vjerujem da bi vrlog doktora to moglo i spasiti. Jer, Dragan ne zaboravlja – nikome, pa ni njemu. A on mu, ruku na srce, više nije značajan ni u političkim akcijama koje
kani poduzimati.

Ili još konkretnije, već sutra će Čović zagrliti Martina – pod uvjetom, dakako, da mu ovaj to dopusti. Iako, ne vjerujem da bi se to moglo i dogoditi? Jer, od Čovićevih zagrljaja se crkava. Ljubić je to ovih dana osobno iskusio – a iskusiti će to još neposrednije. Ne vjerujem, međutim, da će u istu pogrešku, i u isto iskušenje uletjeti i njegov nasljednik. Uostalom, od svoga je prethodnika i politički iskusniji, a bogme i ljudski dostojanstveniji.

Problem mu može stvarati samo nedostatak elementarne hrabrosti – a to mu se nerijetko spočitava.

Prof. dr. Slavo Kukić, akademik

Vezane vijesti

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Kad Zoki prekuca igricu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Marka po marka - televizija! Zoran Kolobara | hercegovina.info
ljubuski.info
Dobro nam je kakvi smo Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari