Donosimo dokument Ustavnog suda - nema dokaza protiv Budimira

Slobodna Bosna došla je u posjed Odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji predsjednika Federacije BiH Živka Budimira. Kao što je poznato, Ustavni sud je prihvatio Budimirovu apelaciju a Sudu Bosne i Hercegovine naložio da ukine dva rješenja kojima je Budimiru određen pritvor.

Zbog obimnosti teksta Odluke, portal Slobodna Bosna objavljuje najvažnije dijelove Odluke iz kojih se jasno vidi zbog čega je Ustavni sud Bih osporio postupak vođen protiv Budimira i naložio Sudu BiH da ukine dva rješenja kojima je predsjedniku Federacije biH određena mjera pritvora.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1885/13, rješavajući apelaciju Živka Budimira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

• Valerija Galić, predsjednica
• Tudor Pantiru, potpredsjednik
• Miodrag Simović, potpredsjednik
• Seada Palavrić, potpredsjednica
• Mato Tadić, sudija
• Constance Grewe, sutkinja
• Mirsad Ćeman, sudija
• Margarita Caca Nikolovska, sutkinja
• Zlatko M. Knežević, sudija

na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je

Odluku o dopustivosti i meritumu

Usvaja se apelacija Živka Budimira.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i broj S1 2 K 012709 13Krn3 od 27. aprila 2013. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da odmah donese novu odluku, u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od osam dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Budimira, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 012709 13Kv od 3. maja 2013. godine i broj S1 2 K012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Obrazloženje

Također, Ustavni sud zapaža da ni navedene izjave svjedoka na kojima Sud BiH temelji svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela ne predstavljaju „činjenice iz kojih bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je [apelant] mogao počiniti kaznena djela za koja se sumnjiči“. Ustavni sud zapaža da su izjave na koje se Sud BiH pozvao uopćene i da spadaju u kategoriju „rekla-kazala“ dokaza. Takve izjave svjedoka nisu potkrijepljene drugim, objektivnim dokazima, kako to traže standardi u odnosu na postojanje osnovane sumnje, što je Ustavni sud već objasnio. Dalje, iz takvih izjava se ni na koji način ne vidi zbog čega je Sud BiH zaključio, kako je to navedeno u drugostepenom rješenju, da ove izjave zajedno sa drugim dokazima „ukazuju da se vršenje kaznenog djela odvijalo na način da su osumnjičeni uspostavili mrežu posrednika, koji su stupali u kontakt sa osuđivanim osobama ili članovima njihovih porodica, koje su podnijele molbe za pomilovanje“, kao i da su „uloge pojedinih članova organizovane kriminalne grupe bile jasno razgraničene sa definisanim i podijeljenim ulogama u dogovaranju oko podjele dobiti, a što je sve jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i transkripta presretnutih telefonskih razgovora“. Ustavni sud smatra da je ovakva tvrdnja Suda BiH proizvoljna, jer se ovako nešto ne može zaključiti iz činjenica na kojima je Sud BiH zasnovao svoj zaključak da postoji osnovana sumnja.Osim toga, ako su navedene činjenice i indicije mogli predstavljati „osnov sumnje“ koji je bio dovoljan da se pokrene kaznena istraga, Ustavni sud smatra da u fazi odlučivanja o apelantovom pritvoru te one nisu mogle zadovoljiti nivo „osnovane sumnje“ bez koje se pritvor ne može odrediti prema članu 132. stav 1. ZKP BiH i članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije.

Dalje, jedan od razloga na koje se Sud BiH pozvao kao argument koji opravdava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela za koja se tereti je i to da je,prilikom pretresa njegovih službenih prostorija, kod apelanta pronađen iznos od 5.900,00 KM. Sud BiH ovo nije posebno elaborirao, niti je na bilo koji način objasnio kako i zašto ova činjenica može osnovano i objektivno ukazivati da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Također, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je prilikom pretresa objasnio odakle mu navedeni iznos novca, a uz apelaciju je dostavio potvrdu o zaduženju iznosa od ukupno 6.000,00 KMiz računovodstva Ureda predsjednika Federacije BiH. Dakle, iako je pronalaženje navedenog iznosa kod apelanta cijenjeno kao jedan od razloga za postojanje osnovane sumnje kao uvjeta za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u cijelosti propustio da obrazloži ovaj razlog i dovede ga u vezu s počinjenjem kaznenih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Isto se odnosi i na to da je apelant donio 142 (ili 147) odluka o pomilovanju u periodu u kojem je na nivou države BiH i Republike Srpske donesena po jedna takva odluka. Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu vezu između ovih činjenica i osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo organiziranog kriminala u vezi s korupcijom, niti je Sud BiH to obrazložio tako da je razjasnio u čemu je taj sud pronašao takvu eventualnu vezu.

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH nije istinski i uvjerljivo verificirao sve činjenice i informacije na kojima je zasnovao svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Stoga Ustavni sud smatra da osporena rješenja i dostupne informacije ne daju osnov da se zaključi da postoji „viši stupanj sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je kazneno djelo počinjeno“, kako član 20. ZKP BiH definira „osnovanu sumnju“ koja je, prema članu 132. stav 1. ZKP BiH, neophodna da bi se pritvor mogao zakonito odrediti.Također, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ni da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač moći zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti“, kako to zahtijeva član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Razlozi na koje se Sud BiH pozvao u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, per se dovoljni da se donese zaključak da postoji „osnovana sumnja“ u smislu ZKP BiH i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja u osporenim rješenjima ne zadovoljavaju ni uvjet za postojanje osnovane sumnje prema definiciji iz ZKP BiH i zahtjevu iz člana 132. stav 1. ZKP BiH, niti minimalne standarde člana 5. stav 1. tačka c.Evropske konvencije u odnosu na ovaj uvjet bez čijeg se postojanja pritvor ne može smatrati zakonitim.

S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra da je potrebno ispitivati opravdanost posebnih uvjeta za pritvor i eventualno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII Zaključak

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c.Evropske konvencije, kada je Sud BiH apelantu odredio pritvor iako iz osporenih rješenja proizlazi da za to nije bio ispunjen osnovni zakonski uvjet, a to je da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, jer se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je zadovoljen standard postojanja „osnovane sumnje“ kako je to definirano članom 20. ZKP BiH, niti da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.

Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.