Borba za narod bez čitanke

Ako slučajno naletite na izvještaj o Šimićevim susretima u ono malo medija koji pridaju važnost i daju prostor tom događaju, pomislit će te da je riječ o kakvom arhivskom izvještaju sa skromne priredbe iz doba socijalizma.

Ako pak odete na tu manifestaciju, uvjerit ćete se da napisano nije daleko od stvarnosti. Promrzla dječica pjevaju himne u školskoj dvorani ispod slova od stiropora i ispred pohabanog mikrofona gledajući s divljenjem pjesnike misleći da su zbilja čuđenje u svijetu.

Ako pak zavirite još malo dublje, onda ćete vidjeti da su pjesnici, nakon manifestacije daleko od socjalističke slike, pa jedu i piju više no što su A.B. Šimić i njegova pjesnička ekipa pojeli za života. Doduše, mnogi su živjeli kratko, ali svejedno.

Imao je najveći pjesnik ovih prostora peh što se rodio na dan kad će godinama kasnije obilježavati strašne smrti, pa su morali njegove "dane" premjestiti u svibanj, mjesec ionako krcat kulturama. Stoga se, nakon godina jeftinih obilježavanja, premještanjem Šimićevih susreta, još više gurnulo fizički sitnog i stihovima divovskog pjesnika u beznačajnost.

Programski, Šimićevi susreti koji su nekada ugošćavali velika pera, sveo se na proslavu za odabrane, lošeg PR-a koje ne može izvući ni Šimićevo ime.

Toliko spominjano očuvanje opstojnosti jednog naroda, zbog kojeg se svako malo "cepaju" košulje dušebrižnika nikako i nikada da se zakači za kulturu. Hrvati, najglasniji u ugroženosti, s razlogom jer manje uvijek tlače, nikako da njeguju svoje veličine. Najeća kulturna manifestacija u režiji Matice Hrvatske, sve je dosadnija medijima i posjetiteljima i svela se na čistu trgovinu s uvezenim kulturnim ansamblima. Ta trgovina je pak dovela do toga da domaće snage, jer je novac utrošen na razna gostovanja, s praznim blagajnama i nezadovoljnim kadrovima nemaju što ponuditi publici.

Umjesto da kuknjavu nad ugroženosti jezika, kojim uopće ne pričaju najveći borci za jednakopravnost, zamijene borbom za predstave koje bi na tom jeziku odgajale buduće naraštaje, oni "cepaju" košulje u predstavama za svoje dupe. Do tada, kazalište tone i dublje od podruma u koje su ga smjestili.

Dok slušamo kuknjave kako ne možemo izboriti pravo na jezik, do tada po policama prodajnih centara kupujemo loše prevedene slikovnice ili bezidejna škrabanja na drugim jezicima, odgajajući djecu da "njihovo" ne valja ne znajući objasniti zašto "svoje" nemamo niti zašto se knjige ne tiskaju kod nas.

Reći će netko kako novca (za kulturu) nema, pa će se za koji dan objaviti kako "naše" firme financiraju druge, ali će se prešutjeti kako je kod "drugih" lakše oprati pokroviteljstvo.

Dok pravdamo dvije škole pod jednim krovom, ne zavirujemo u čitanke naše djece u kojima im svijet književnosti otvaraju stihovi upitne kvalitete pjesnika na funkcijama i zatvaramo oči da će zbog nečijeg ega, "pocepanog" domoljubljem i narodoljubljem naša djeca biti odgojena da izrastu u ljude koji neće znati tko je čiko kojem se pjeva ispod slova od stiropora.

Jer, kako se dušebrižnici brinu, Šimićevi susreti ostat će pod stiroporom, a pisana riječ će se izdavati preko granice, pa će svako imalo bolje pero biti "oteto" borcima za kulturu i opstojnost naroda i prebačeno preko granice.

Važno je da se "cepaju" košulje nad ispraznim pričama dok se pišu stvarne priče o trpanju kulture, kojom se diče usijane glave velikih vođa, na dno i na dublje od dna. Boriti se za narod bez kazališta, slikovnice i čitanke stvarno je čuđenje u svijetu.

Berislav Jurič [ dnevno.ba ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari