Dodaj komentar

Oko 15 tisuća ljudi na komemoraciji u Bleiburgu

ljubuski.info

Na Bleiburškom polju u Austriji održana je središnja komemoracija u povodu 72. obljetnice Bleiburške tragedije, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora i u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Komemoracija je započela molitvom na groblju Unterloibach, odakle je procesija krenula prema oltarnom prostoru na Bleiburškom polju. Središnje misno slavlje posvećeno žrtvama Bleiburške tragedije i hrvatskog Križnog predvodi đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.

U ime Hrvatskog sabora, pokrovitelja, na komemoraciji je predsjednik Sabora Gordan Jandroković, u ime Vlade je ministar hvatskih branitelja Tomo Medved, a izaslanik predsjednice je ministar državne imovine Goran Marić.

Komemoracija se nastavila obraćanjem visokih uzvanika, predstavnika pokrovitelja i organizatora te polaganjem vijenaca kod Spomenika žrtvama Bleiburga i križnih putova. U ime Hrvatskog sabora na komemoraciji se nazočnima obratio predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Govorili su i predstavnici Počasnog Bleiburškog voda i suprokrovitelji komemoracije Hrvatski narodni sabor BiH. U 14,10 sati bilo je polaganje vijenaca.

Središnjoj komemoraciji nazočni su i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić te saborski zastupnici Miro Kovač, Ivica Mišić, Josip Đakić, Ivan Šipić i Zlatko Hasanbegović, kao i predstavnici udruga, vjerskog života i obitelji žrtava.

Prije komemoracije, hrvatsko državno izaslanstvo položilo je vijence kod Spomenika i grobnice žrtava poraća na groblju Dobrava kod Maribora.

Na komemoraciju je došlo oko 15 tisuća ljudi, 100 autobusa iz Hrvatske te 50 iz Europe.

U zoru sam zanijemio. Cesta i livada bile su crvene od krvi

Te svibanjske noći pronijela se vijest da je Njemačka kapitulirala. Rat je gotov, bila je 1945. godina No, rat obitelji Kužatko kao da je otpočinjao. Za 10-godišnjeg dječaka, koji je s krajnjeg istoka Slavonije krenuo s majkom i sestrom put zapada, toga je dana otpočeo Križni put.

Tu sliku i sada vidim pred sobom. Ponovno lijep i sunčan dan, koji nam je donosio nesreću jer su se na nebu iznad Slovenije pojavila dva lovačka aviona s crvenim zvijezdama. Iznenadili su nas i počeli mitraljirati po kilometrima dugoj koloni civila, većinom ženama i djeci. Pri svakom naletu bježali smo u kanale pokraj ceste i skrivali se u grmlju. Časnik HOS-a bio je na konju te u stalnoj ophodnji naprijed-nazad dovikivao: "Brže, brže!" Nije me trebalo požurivati jer sam se bojao zrakoplova - prisjeća se danas 82-godišnji Želimir Kužatko, član Počasnog bleiburškog voda i jedan od preživjelih svjedoka bleiburške tragedije.

Bez lustracije nema Kroacije

Naš sugovornik, unatoč visokoj životnoj dobi kristalno bistra pamćenja, do detalja se prisjeća Križnog puta, premda je bio dječak. Mjesto najvećeg stradanja za njega bile su Rimske Toplice, gdje su u napadu iz topničkog oružja ranjeni i on i majka.
Jedan metak slomio mi je ruku, a tri su gelera završila u mojim leđima. Majka je zadobila osam prostrijelnih rana. Ležeći na zemlji, hladio sam se i kočio, a majka je tiho stenjala - prisjeća se. - S dolaskom zore potpuno smo zanijemjeli pri pogledu na prizor oko sebe. Cesta i zelena livada bile su crvene od krvi, tamo su jedni do drugih ležali vojnici, žene, djeca i starci, izmiješani s mnogobrojnim mrtvim konjima. Ugledavši taj prizor, razmišljao sam je li žubor koji sam čuo tijekom noći bio žubor krvi. Okrenuo sam se i ugledao jednog časnika kako ispred sebe gura staricu. Optužujući je da je ukrala njegov ranac, odvukao ju je do poljskog zahoda i ubio. To je bilo jedino ubojstvo koje sam tada vidio - prisjeća se.

Potom su prebačeni u bolnicu u Trbovlju, gdje se jednog jutra pojavila kolona zarobljenika, a partizanke su ih gađale predmetima i uzvikivale ružne riječi. Kilometarska kolona tromim se koracima kretala prema željezničkoj postaji, a njihovi čuvari, pripadnici partiznske jedinice Koste Nađa, hodali su uz cestu naoružani njemačkim šarcima M34.
Pogledom sam pratio kolonu dok nije zašla za postaju. Poslije nekog vremena, kada su stigli u Hrastnik, začulo se štektanje strojnica. Počeo je krvavi pir. I dok su se iz tog smjera čuli zvuci strojnica, u krug bolnice počeli su stizati kamioni puni krvavih odora - kaže Želimir Kužatko.

Ispod bolničkog prozora kolone su i dalje uobičajenim ritmom odlazile na stratište. Jedan pokraj drugog, koračali su uniformirani vojnici, njemački i hrvatski domobrani. Civile, priznaje, nije vidio. Strpljivo je, podnoseći bolove i batine, čekao dozvolu i propusnicu za povratak u Hrvatsku. U srpnju je dočekao i taj dan.
Bolesni partizan iz nekog mjesta pokraj Karlovca otpušten je iz bolnice, a kako nije bio sposoban sam putovati, trebao je pratioca. Dobili smo dokumente, karte, čak hranu i konzerve za sve nas. Ujutro smo ga odmah poveli na željezničku postaju. Dok smo nervozno šetajući iščekivali vlak, pojavila se još jedna kolona za Hrastnik. Tiho, oborene glave, ogrnuti šinjelima, prolazili su mimo nas, odlazeći u smrt...

Križni put, priznaje, snažno je utjecao na njegov život.
Istina, obilježio ga je. Zapravo, dobro ga je unakazio - kaže. Njegova generacija desetljećima je trpjela psihičke tegobe koje su kasnije postale poznate kao PTSP. Tada, kaže, nisu znali da ga imaju... Kasnije je tijekom života u zrelijoj dobi na svojoj koži ponovno osjetio represiju sustava, kao zatočenik logora na Svetom Grguru. Ne propušta obljetnice tragedije pa je tako i ove godine pohodi Bleiburg.
Cijeli život slušam kako o nama govore da smo ustaše, fašisti, da nas je trebalo pobiti. Zato sam ove godine izradio bedž načinjen od fotografije na kojoj smo majka i ja: meni je 10, a njoj 35 godina. Bili smo civili. Toliko o zločincima... - kaže Kužatko kojeg pitamo ohrabruje li ga formiranje Vladina Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kao i najava zakona o arhivima.
Iako smo stari i ne znam hoćemo li dočekati pravdu, drago mi je zbog tih najava. Istina, nemam previše povjerenja u to, strah me tko će imati pristup arhivima. Slovenija je to napravila, vidio sam popis, ali na njemu nisam našao mnoga imena koja su tamo trebala biti, za koja osobno znam. Također, čovjek koji se bavio tim poslom ucjenjivao je ljude za novac u zamjenu za brisanje imena. Na toj se raboti može puno zaraditi i puno je tu prostora za manipulaciju. Osobno se ne bojim istine. Na mene su izvršeni pritisci, kao i na sve one koji su završili na Golom otoku ili na Svetom Grguru, i tko kaže drukčije, ne govori istinu. Ali ja nikome ništa nisam potpisao - kazao je Kužatko pa zaključio: Moja je deviza: bez lustracije nema Kroacije i zato mislim da se treba izglasati zakon o lustraciji, otvoriti arhivi i ukinuti abolicija.

Tražio sam one kojih nema

Zagrepčanin Vladimir Fuček ove subote neće u Bleiburg. Ne da mu narušeno zdravlje i visoke godine: 89. mu je na leđima.
Nažalost, ove godine neću na komemoraciju, ali ću je obilježiti na svoj skroman način, uz svijeću i molitvu, gledajući televizijski prijenos i na taj način biti tamo, iako sam duhom uvijek tamo. Kada sam proteklih godina odlazio u Bleiburg, ionako nisam gledao ljude kojima sam okružen nego pogledom tražio one koji su sa mnom bili u danima stradanja, one koji se iz Bleiburga, nažalost, nikada nisu vratili - kaže Fuček, nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu.

U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva "Frankopan" u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost, bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola.

Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne koji su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su preuzeli.
To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o idućim koracima - kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je 7. svibnja oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće.
Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato - sjeća se. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja doznali za kraj rata.

Pet dana kasnije stigli su u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji.
Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na Bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Nismo ni sanjali strahote koje su nas čekale - kaže Vladimir Fuček.

U Lawamundu su zatekli partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored.
Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: Skidaj se! Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: "Klerofašistu!" Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu... Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. - Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku kad sam uvidio da se mnogi koji su s nama krenuli ne vraćaju, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama - priča Fuček.

Majka me nije prepoznala

Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije vratio se kući u Zagreb.
U kakvu sam stanju tada bio... majka me nije prepoznala, a kada je shvatila da sam to ja, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ - kaže Vladimir Fuček, danas počasni predsjednik Udruge Hrvatski domobran.

One koji su učinili zlo nadam se da će Bog pozvati na odgovornost. Suočavanje s prošlošću trebalo se dogoditi ranije, jer su arhivi pročešljani, ali bez obzira, neka se otvore, toliko dugujemo žrtvama. Već smo se odmakli 70 godina od tih događaja, valjda je došlo vrijeme da možemo o svemu tome smireno raspravljati - kaže.

Osjeća li gorčinu?
Ne, nego veliku tugu pa i sada dok ovo govorim naviru mi suze. Teško je. Vjerujem da me Bog ostavio na životu da svjedočim.

HINA | Večernji list
Upozorenje

Kada komentirate - nastojte se držati teme, suzdržite se od korištenja uvredljivih izraza - sve se može reći i na pristojan način.
Svi neprikladni komentari će biti uklonjeni!

Komunikacija pri Internetu ima svoja pravila, stoga - svi komentari koji budu unešeni nepriklanim korištenjem velikih slova će biti uklonjeni.

Budući da komentare provjerava automatski program, to je moguće da isti, istina rijetko, ne budu odmah objavljeni. U ovom slučaju vas molimo za razumijevanje i strpljenje, budući da će vaš komentar biti objavljen naknadno - Ne unosite isti komentar više puta.

Svoje korisničko ime možete zaštititi od zloporaba i lažnog predstavljanja ukoliko se registrirate.

6
8
9
6

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto