Dodaj komentar

Uoči Svjetskog dana autizma koji se obilježava u nedjelju, 2. travnja, u Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom u zrak su pušteni plavi baloni.

U školskom dvorištu su se u petak okupili brojni učenici i roditelji, a puštanje plavih balona u zrak simbol je podrške osobama s autizmom.

Baloni su plave boje jer je autizam učestaliji kod muške nego kod ženske djece, objasnila je prethodno učiteljica Marlena Beus.

Beus je prije ceremonije puštanja balona održala kreativnu radionicu čiji je cilj bio približiti roditeljima i učenicima s kakvim se poteškoćama svakodnevno susreću djeca s autizmom.

Kazala je kako u OŠ Marka Marulića imaju dvoje djece iz autističnog spektra, a priznala je kako je i ona sama ranije imala nezavidnu razinu znanja o autizmu, sve dok u njezin razred nije došao učenik s ovim složenim neuro-razvojnim poremećajem, te je s vremenom mnogo naučila.

Upravo stoga je važno održavati ovakve radionice i nastojati svima približiti što je to autizam i podići svijest o tome, istaknula je ona.

U našoj školi imamo dva učenika iz autističnog spektra, jedan od njih je moj učenik Mirko koji je trenutno drugi razred, a drugi učenik je Marko koji je šesti razred. Mirko je u našu školu došao prošle godine, taj prvi razred je bio upoznavanje, na neki način, navikavanje na tu novu situaciju i od Mirka, ali i od ostale djece koja su se morala prvi put suočiti s tom nepoznanicom koju do tada nikad nisu vidjeli niti su čuli, istaknula je Beus i dodala kako su se druga djeca iz razreda brzo priviknula na Mirka i sada pokazuju zavidnu razinu svijesti o ovom sindromu.

Moji učenici sada mogu nekim odraslima biti učitelji što se tiče svijesti o autizmu, zaključila je Beus.

Mirkova pomoćnica u nastavi Ivana Lasić kazala je kako su pokušali organizirati radionicu na način da roditelji i druga djeca barem donekle shvate s kakvim se poteškoćama suočavaju autistična djeca.

Radionicu su prilagodili prema svojim učenicima iz autističnog spektra, pa su tako roditelji i druga djeca koja su sudjelovala u radionici prvih deset minuta morali zadatke raditi u tišini, upravo kako bi shvatili kako je djeci koja ne mogu komunicirati s drugima, kao što je slučaj kod njihovog jednog učenika.

Moramo napomenuti kako, uz to što nemaju razvijen govor, ako i imaju, to je nedovoljno, ta djeca često nemaju razvijenu niti neverbalnu komunikaciju, kao što su recimo mimika i gesta. I za to su uskraćeni, s tih deset minuta tišine smo htjeli započeti. Mislim da je to svima nama primjer kako neka od te djece svakodnevno, 24 sata u svakom trenutku moraju živjeti, kazala je Lasić.

Ona je objasnila kako se njihova radionica sastojala od pet dijelova, a svi dijelovi radionice trebali su sudionicima donijeti određena saznanja o aspektima autizma.

Krenuvši od toga da ta djeca imaju problem sa socijalizacijom, poimanjem samog čovjeka, viđenjem drugog čovjeka, shvaćanjem drugog čovjeka, odlučili smo da jedna grupa roditelja i djece od raznih materijala napravi čovjeka, da se pobrinu za najsitnije dijelove njegove anatomije, da one naoko nespojive dijelove sklope u jednu smislenu cjelinu. Djeca s autizmom imaju drugačiju percepciju svijeta, ljudi, prirode, mogu laički reći, njima je sve kaotično oko njih, oni pokušavaju sve to neki red dovesti, da bi im bilo lakše, oni iz kaosa pokušavaju pronaći neku logičku cjelinu, kazala je Lasić.

Sudionici radionica su također morali složiti slagalicu jer u konkretnom slučaju jedan od učenika s autizmom uživa raditi slagalice, vrlo je vizualan, a također su morali skladati glazbu, sastaviti priču od slova i slika...

Lasić je dodala kako je cilj ovakvih radionica naučiti okolinu da prihvate autistične osobe onakve kakvi oni jesu.
Od stručnih osoba često čujem kako osobe s autizmom kada odrastu na kraju budu u depresiji, a sve zbog toga jer se nisu uspjeli prilagoditi ovom svijetu u koji ih mi tako čeznemo uvući i na kraju ih odvratiti od onoga što oni jesu, poručila je Lasić na kraju.