Dodaj komentar

Ratni put satnika Zvonke Vujevića (4)

ljubuski.info

Ratne strahote na Zvonki, iz dana u dan, sve više ostavljaju duboke ožiljke, danima je slomljen, oko njega često ginu njegovi Tigrovi, a on se teško nosio s njihovim sudbinama! Valjda je razlog tome što je duboko u sebi čuvao veliko poštovanje prema tim mladim domoljubima, koji su u želji za slobodnom  Hrvatskom  prerano napuštali ovaj svijet? Ne znam koliko mu je bilo od koristi što je nakon pogibije pojedinih suboraca često čuvao i povremeno odijevao dijelove njihove ratne odore, meni nije bilo nimalo ugodno dok mi je u svom emotivnom stanju na sebi pokazivao te košulje i majice rafalima izbušene?

Taj šesti mjesec 92. Zvonko sa svojim suborcima proživljava tešku "Kalvariju" na Dubrovačkom ratištu, u njegovom ratnom putu stoji zapisano, citiram:
"Zbog izuzetno teških vremenskih uvjeta tokom šestog mjeseca 1992. g. -velike vrućine, koje bi se naglo promijenile u olujne kiše, (bojište Grebci - Gromača), postrojbe su ratovale po šemi - 1/3 ratuje - 1/3 u najbližem zaseoku ili uređenom skloništu u pripravnosti - a 1/3 uračunavši i one na poštedi u bazi Mali Zaton blizu Mokošice, Zvonko Vujević je uvijek sa skupinom  koja ratuje."

Nikada neću zaboravit jednu kasnu subotnju večer kada je Zvonko, tih dana, s nekolicinom suboraca naglo banuo u našu obiteljsku kuću. Svi su nekako bili na rubu živaca, posebno on, reče da su samo svratili na kratko kako bi od mene preuzeo jedan ratni dvogled, koji je stigao iz Njemačke za njega od našeg starijeg brata. Još mi, onako cinično, reče da će noćas u Ljubuškom napravit jedno plemenito djelo - za naš narod. Kaže, tim će činom opametiti mnoge koji se pomišljaju baviti nečasnim poslovima u ovim teškim vremenima dok hrvatska mladost krvari po ratištima. Na njegove riječi u meni se srce skameni, ne sluti na dobro, znao sam da su mu "krv u očima" ratni dezerteri i profiteri i svi oni koji huškaju i guraju sirotinju u rat, a sebe i svoje izvlače. Ja ga nikada nisam  opterećivao s nečasnim djelima naših Ljubušaka, znao sam da bi ga to najviše pogađalo, takvi nisu bili dostojni da trošim vrijeme pričajući o njima, volio je od mene čuti priču o svim Ljubušacima koji su pristupili obrani hrvatskog naroda i već se bore  po mnogim ratištima.

Nije mi bilo ni na kraj pameti na koga Zvonko cilja, dok se pitam tko li mu je to stao na žulj, jedan mi njegov suborac, zabrinuto i tiho, reče kako Zvonko ima čvrste dokaze da neki Grgić javno po Ljubuškom šverca puškama i na tome dobro zarađuje.

Zvonko primijeti naše šaptanje, pusti nas neko vrijeme potom ljutito nastavi! Dok je govorio nisam pogleda s njega micao, svaki mu se mišić na licu grčio, usne stego, oči mu sijevnuše poput munje, potom, dosta emotivno nastavi:
"Još nam je jedan suborac jučer poginuo, tijelo mu je još gore visoko na teško pristupačnoj stijeni, naše zapovjedništvo ne dozvoljava rizik izvlačenja njegova tijela, niti ga je moguće izvući, - srpski snajperi i mitraljezi uokolo svaki pedalj zemlje kontroliraju! Mi smo nase preuzeli rizik, netko će se od nas pokušati neopaženo privući i samo će mu tijelo obložit kamenjem da ga zaštiti od zvijeri i grabljivih ptica. Neće taj ići sam, noćas ćemo povesti  "Grgu", onog što šverca puške, biti ćemu zadatak da odozgo sa stijene samo donese pušku našeg poginulog prijatelja. Ako se taj uspije živ vratiti s puškom, više mu neće šverc padat na pamet, a ako zadatak ne izvrši ja ću mu presudit metkom u čelo!!"

Prvi sam put u bratu vidio toliko mržnje i gnjeva, dok je govorio suze su mu vlažile lice. Nije ih skrivao, niti je ikada rukom brisao suze, znao je reći da to rade samo žene, već bi kadikad onako gnjevan naglo u stranu trznuo  glavom,   one bi mu pritom uokolo vrcale i škropile po nama.

U takvim trenutcima izljeva emocija,  ja sam ga često puta pokušavao spustit na zemlju, znao sam mu prebacivati kako ponekad  umišlja da jedini on voli Hrvatsku i da ga uopće ne zanima koliko je vole drugi, te da često umišlja kako su sve nepravilnosti oko nas njegova briga.
Ponekad mi je uspijevalo da ga koliko toliko ohladim, ali ovaj put ne, nikako mi nije polazilo za rukom, svaki ga moj istup samo dodatno nervirao. U pravcu mene ispružio kažiprst i stade treskat s rukom, kao da se taj švercer trenutno nalazi između nas dvojice, dođe do daha i stade opet riječima rafalat prema meni:
"Neće se Grgić bogatit na račun sirotinje, koja čuva i brani ono što su on i njegova obitelj stekli u Titino doba, tada su bili na vlasti vedrili su i oblačili! Umjesto da podvije rep, spusti glavu , stavi se na raspolaganje u odbrani našeg naroda, pa, ako ga pozovu valjda je zdrav i sposoban za bilo šta. Ali ne, on se drznuo i bez imalo stida prodaje puške po selima, zarađuje na tuđoj nevolji i to po cijeni da ti pamet stane!"

Pomislim, ovo nikako neće izići na dobro, dovoljno poznajem brata i znam da u svakoj odluci ide do kraja, samo ga valjani argumenti mogu uvjeriti da promjeni svoju odluku. U meni nastupila potpuna blokada, ne mogu se trenutno sjetiti ničeg pametnog što bih na sve to kazao. Ipak odlučim reći da svaku informaciju ne treba odmah prihvatiti kao točnu, već bi je valjalo provjeriti iz nekoliko izvora. Aaauuu, to Zvonku još više raspali, svaka mu riječ prema meni na grumenu žerave poleti, a glas mu zazvoni svima u ušima:
"I mom je prijatelju Gavranu Grga prodao pušku falovku za 2400 maraka!! Serijski broj te puške je; 241977!!!"

Dok je na pamet biflao dugi serijski broj puške, osjetim da se u meni svaki argument pretvara u pepeo. Kako neće kad je Zvonko znao boju i marku auta s kojim je razvozio puške, pa, i suvozača je znao ime ali ga meni nije želio otkrivati. Poželim  barem jedan valjan razlog kojim bi mogao privremeno zaštititi tog ne promišljenoga švercera, a sve u želji da spriječim brata i njegove suborce da se ne uvaljuju u još veće zlo. Odlučim zaigrat na otvorene karte, stati ću na stranu svih švercera s oružjem, mada mi je to trenutno  gadljivo ali moram, moram kako znam spriječiti brata u njegovoj namjeri da se  stavlja u ulogu sudca.

Nastojao sam ostati miran i započnem raspravu ovim riječima:
"Vidite li vi u kojim vremenima živimo, rat nam je tu a narod goloruk?! Jedino oružje koje možemo nabavljati je ono koje dolazi od švercera, drugi način ne postoji! Sad bi još trebalo da presudite jednom takvom i s time bi prekinuli cijeli lanac dotoka naoružanja u Ljubuški, a toliko ljudi čeka naoružanje da krenu u rat."

Izgledalo je da sam ovim riječima počeo smirivati tenzije, zato nastupim još odlučnije:
"Zar vama nije dosta tereta i  briga na ratištu, pa da se imate vremena upuštati u stvaranje reda u našoj pozadini? U ostalom, ovo je vrijeme kad smo dobili priliku svi pokazati svoje pravo lice, među nama Hrvatima više nitko nema maske na licu, sve su maske pale! Vas je vaš životni odgoj pripremao da budete časni domoljubi, oni koji su vas odgajali ponosni su ali i strepe zbog vas! Neki drugi ljudi koji su težili kroz život na lak način  obogatiti se sada su dobili pravu priliku švercajući oružjem.  Opet, oni koji su nekada u tajnosti bili lopovi,  danas  to isto rade, kradu, potpuno javno bez imalo stida."

Usredotočim se na brata, nastavim svoju priču dovoljno glasno da me ne može prekinut kad on  hoće:
"Ne bi mi vjerovao ako ti kažem koji sve naši ljudi ovih dana odlaze u Mostar i pljačkaju po Mostaru napuštene kuće, trgovine i stanove. Policija pokušava uvesti reda, ne daju bez odobrenja nikome ulaziti u Mostar, a oni se dosjetili, izvadili potvrde,  navodno, iz Mostara preseljavaju tetku, i, svi tako opet odlaze na istu ovjerenu foru, - preseljavaju tetke iz Mostara. Zato, sad ako mislite po Ljubuškom uvoditi reda, nećete  se moći tako brzo vratiti na svoje ratište!"

Brat mi je neko vrijeme šutio, sjeo na kauč malo se oslonio u stranu ali pogleda nije micao s mene, na momente bi zatvorio oči, potom bi me opet  prodorno promatrao.  Vidno je umoran, ratom iscrpljen, znao sam da mi opet kao takav smišlja i priprema pitanja  na koja ću morat brzo davati odgovore, dovoljno brzo i spretno ako ikako mislim  promijeniti njegove naume. I doista, Zvonko se napokon oglasi s ovim riječima:
"Dakle, ovako stoje stvari, veliki broj vaših momaka sjedi po ljubuškim kafićima, pjevaju ratne pjesme i čekaju kad će ih Grgić i njemu slični naoružati, pa da se pridruže ostalim domoljubima na prvoj crti ili da im oni koji dolaze s ratišta posude puške. Kod nas je  u Tigrovima obrnuto, mi imamo dovoljno naoružanja ali nemamo dovoljno ljudstva, i, svaki dan nas je na borbenim položajima sve manje i manje. Već, reci ti meni, ima li kod vas sposobnih dragovoljaca koji bi bili spremni  preći u našu postrojbu i s nama ratovati? Ali ne mislim na one koji još nisu iskusili ratno krštenje, mi nemamo vremena nikoga obučavati za rat, trebaju nam iskusni ljudi koji  znaju šta ih tamo čeka!"

Ovo me bratovo pogodi ko grom iz vedra neba, osjetih da bi ga ova nova ideja mogla udaljiti od uvođenja reda u našoj pozadini, zato mu rekoh ne dvojeći da imamo spremnih momaka koji bi htjeli preći u Hrvatsku vojsku. Iskren da budem, lagao sam, nisam poznavao nikoga s takvim željama, oni koji to požele sami odu u HV, a mi tek kasnije saznamo za to. Bratovi se suborci međusobno pogledaše, ova im ideja postade prihvatljiva, a Zvonko ne dvojeći ni trena ovim riječima nastavi:
"Ovako  ćemo to riješiti, tebe zadužujemo da napraviš popis onih koji žele preći u Tigrove, a mi ćemo doći i odabrati one za koje utvrdimo da su sposobni za našu postrojbu!"
"E, ne može tako!!"

Usprotivim se bratovoj ideji, drsko mu odbrusim ovim riječima! 
"Ako mislite da sam sposoban procijeniti koji su naši dečki dostojni vaše postrojbe, onda ćete bezuvjetno primiti one koje ja odaberem, ili vi sami kontaktirajte ljude bez mene! Ne pada mi na pamet poslati vam nekoga neiskusna s kojim nećete biti zadovoljni, a i meni je stalo da budem ponosan na onoga koji će poći ratovat s vama!"

Opet se svi međusobno pogledaše, nešto su dugo žamorili, nisam mogao u detalje povezati o čemu zapravo raspravljaju. Ja se malo povučem, potrudim se oko njih da ih domaćinski ugostim,  ostavim im dovoljno vremena neka se o svemu dogovore. Nakon nekog vremena primijetim da mi je brat manje ljut i bijesan tamo na nekog švercera, misli mu zaokupirala i njegova i moja ideja, a ja sam ne znam na što će sve ovo izići!

Napokon glavnu riječ preuze onaj časnik koji mi  prvi spomenu ime onog švercera, povremeno pogleda prema meni prateći Zvonkinu  reakciju, te odlučnim glasom ovako progovori:
"Ako je sve tako kako govorite, onda ćemo Krešu ovlastiti da bude na ovim prostorima referent za Hrvatsku vojsku, neka se on brine i upućuje nam sposobne ljude za našu postrojbu."

Aaa, uuu, sad on s ovom idejom ponovno Zvonki podiže tlak, opet mu oči sijevnuše i odlučno reče:
"Ne može tako, ne dolazi u obzir!! Ako si mi brat slušaj šta ću ti reći, ostani ovdje u HVO-u, drži se prve crte na bunkerima, a ovo za nas u slobodno vrijeme odrađivaj! Svi bi rekli da sam izvuka svog brata a druge poveo u smrt, i, nemoj da ti pada na pamet sebe stavljati na taj spisak, dosta mi je briga još bi se morao dole na ratištu misliti o tebi!"

U tom trenu malo mi bi krivo, mene vidi samo na prvoj crti ratišta, jer mu je stalo što će mu netko reći i prigovoriti, a toliko ljudi već popunjava pozadinske jedinice koje im ne pripadaju po rodu vojne službe. Ipak se ubrzo saberem i pomirim s bratovim stavom,  pomislim, ako budemo imali dovoljno takvih, koji pošteno razmišljaju kao on, rat neće dugo potrajati.

Tu smo noć već bili svi iscrpljeni teškim temama, zato bi nam svaka šutnja bila korisnija od bilo kakve priče i nove teme za razgovor. Neko smo vrijeme svi ušutili, među nama nastupi potpuna tišina, očuše se vani u ljetnoj noćni zrikavci i šum obližnje rječice. Netko upita Zvonku:
"Je li se to čuje šum te tvoje rječice, o kojoj nam stalno pričaš da si nekada davno lovio ugore u njoj?"

Zvonko: "Je, to je ta rječica, Vrioštica se zove, izvire u Vitini. Ja sam u 8. razred osnovne škole išao u Vitinu, svaki dan uz tu rijeku sam pješice, 4 kilometra do škole i 4 nazad."
Potom jedan vrlo mlad bojovnik upita Zvonku; "koliko je Međugorje udaljeno odavde?"
Kad mu on reče da je udaljeno svega 10-tak kilometara, taj se stade čudom čuditi kako je to tako blizu, reče da nikada nije mogao naslutiti kako će prvi put u životu doći tako blizu Međugorja i to u ratnoj odori. Još nam ispriča da mu je mama davno hodočastila u Međugorje i da se od nje naslušao zanimljivih priča o njenom susretu s vidiocima, često mu je puta obećavala koko će prvom prilikom skupa hodočastiti. Bio je dosta mlad, o tada je prošlo desetak godina, još se ne može načuditi da je trenutno tako blizu Međugorja, te stade mene propitkivati o međugorskom fenomenu Ukazanja i Porukama o kojima je prvi put čuo davno od svoje mame.

Zvonko je pažljivo sluša našu novu započetu temu, potom se trznu uhvati se s obje ruke za glavu i onako više u šaljivim tonu ote meni riječi iz usta i stade naturati svoje mišljenje ovim riječima:
"Nemojte mi s bratom nastavljat temu o fenomenu Međugorja, on će vam sad razvezat svoju priču o tome i neće do zore prestat! Eto, kad je on toliko uvjeren u Poruke i stvarno misli da se može molitvom i postom zaustaviti ovaj rat! Ako mu dozvolimo da nastavi sve će nas pridobit na svoju stranu, morat ćemo ovdje ostavit naše puške, uzet ćemo svi krunice u ruku i dole ćemo na prvoj crti mahati Srbima s krunicom u ruci da dođu k nama na skupnu molitvu!"

Moram priznati da sam se jedva suzdržao da na njegovu šalu ne prasnem u smijeh, ali nisam, već sam glumio da sam ozbiljan i da me malo povrijedio. Njegovi su suborci željno očekivali moju reakciju i promišljanje o toj Poruci za koju su već od prije znali. Osjetim povoljan trenutak da mogu u miru nastavit svoje tumačenje i ovako prozborim:
"O fenomenu Međugorskih Poruka nije moguće na brzinu donositi pravilne zaključke, ja držim da je potrebno živjeti Poruke da bi ih se shvatilo. Moje me iskustvo kroz život poučilo da redovna molitva i post o kruhu i vodi, srijedom i petkom, bistri naš um, vraća nam sjećanje na mnoge stvari u životu za koje smo mislili da su davno otišle u zaborav. To podrazumijeva mnoge informacije koje smo kroz život stekli, bilo kroz školovanje ili na drugi način, i, što je vrlo bitno; svatko za sebe osjeti kako njegov unutarnji duh raste i postaje sposobniji u svakom pogledu odlučivanja i rasuđivanja! Prema tome, takve nam sposobnosti pomažu dokučiti mnoge spoznaje koje se pretvaraju u korisno znanje. Ja sam uvjeren da bi generali jedne vojske bili daleko napredniji, u stvaranju ratne taktike, ako bi u svoj svakodnevni ratni život ugradili Poruku o postu i molitvi. Hoću reći da bi naši generali u tom slučaju bili daleko napredniji od neprijatelja i rat bi okončali u našu korist u znatno kraćem vremenu. Po mom osobnom tumačenju, to je razlog kako se preko posta i molitve zaustavlja rat!"

Na moje čuđenje, Zvonku sam prvi put ostavio bez riječi, ostade zamišljen s nabranim obrvama i uprtim pogledom u prazan zid, a njegovi se suborci zadiviše mom zaključivanju.
Zvonko je donekle bio u pravu, ostatak noći pretvorio se u moje duhovno predavanje, a već u svitanje svi su izrazili želju otići u Međugorje na nedjeljnu ranu misu.

Međugorje nas dočekalo okupano jutarnjim suncem i ne tako velikim brojem hodočasnika. Dok je Zvonko s družinom, prije mise, obilazio suvenirnice u potrazi za krunicama i medaljicama ja sam imao drugi plan. Zaputim se u župni ured i zamolim svećenika da me to jutro poveže sa nekim od šestero vidioca koji su trenutno u Međugorju. Svećeniku sam objasnio da sam došao s bratom i njegovim suborcima, koji ovih dana ratuju u dubrovačkom zaleđu, i da bi im bilo drago kad bi se nakon mise na kratko susreli s nekim od vidoca. Odmah mi je rekao kako je siguran da se trenutno u Međugorju nalaze samo Vicka i Jakov, i da će sve učiniti da se barem jedno od njih dvoje susretne s njima.

Još smo dogovorili da susret bude u jednoj hladovini malo po strani gdje neće biti nikakve gužve, pa da mogu u miru razgovarati. Ipak se prije početka mise okupiše mase naroda, još se jedanput sastanem s bratovom družinom i objasnim im novu lokaciju gdje se trebamo naći nakon mise. Nisam im želio otkrivati što sam dogovorio sa svećenikom, jednostavno nisam želio riskirati, možda se nešto zakomplicira pa tamo ispod drveta u hladovini ne zatečemo niti jedno od vidioca. Ja se nakon misnog slavlja prvi zaputim na zakazano mjesto, na moje veliko iznenađenje tamo su nas već čekali i Vicka i Jakov. Bilo mi je preostalo dovoljno vremena da im objasnim kako ta skupina branitelja trenutno proživljava teške trenutke na ratištu, njih me oboje stadoše hrabriti da će ih preporučivat u svojim molitvama.

Teško je s riječima opisati s kojim su divljenjem i poštovanjem, to jutro, Hrvatski ratnici ushićeno upijali svaku izgovorenu riječ od Vicke i Jakova. Vicka je prvo jednog po jednog zapitkivala odakle je i da li je ikad prije dolazio u Međugorje, te pritom kao i obično pokazivala svoju radost susreta s njima. Jakov im je nastojao primjerom pokazati koliko je važno iskoristiti svaku priliku i otići na svetu misu. Reče da im je jedne prilike Gospa rekla, ako nekada budu u prilici birati da li otići na misu ili se susresti s Njom, rekla je da radije izaberu odlazak na misu. Vicka se prisjetila prvih godina Ukazanja kad je Gospa stalno pozivala da se treba moliti za mlade, jer se po Njezinim riječima nalaze u "...jako, jako teškoj situaciji!"
U nastavku Vicka kaže da je sama mislila kako se stalni Gospini pozivi na molitvu za mir među ljudima odnosi na Iran i Irak - "jedino se tamo u to vrijem ratovalo".

Na kraju našeg susreta Vicka je obećala da će svakog od njih u svojim molitvama prikazivati Bogu, te da dobro upamte da se Hrvatska može najbolje braniti vjerom i molitvom. E, ovo je bio trenutak kad je moj brat, te opuštene lijepe trenutke uveličao jednom šaljivom zgodom, koja je svima dugo ostala u sjećanju. Naime, kad je Vicka rekla da se Hrvatska treba braniti i sa molitvom, a ne samo sa puškom, Zvonko je u tom trenu prekinu i na šaljiv način joj predloži:
"Vicka, Vicka,... ajde da se dogovorimo... ti molitvom brani Hrvatsku, mi ćemo s puškom i da je što prije oslobodimo!!"

Često sam puta bio u blizini Vicke i znao sam da je po prirodi stalno u kontaktu s vjernicima vesela i nasmijana, ali još nikada nisam vidio da se tako glasno iz srca smijala toj provali moga brata. Smijali smo se svi, smijali se još dugo nakon rastanka s Vickom i Jakovom, dok smo jedni drugima rukom mahali, a njih dvoje zamicali uskim puteljkom iza crkve.

Meni je itekako koristila misa i taj susret s Vickom i Jakovom, puno sam lakše podnio rastanak s bratom i njegovim suborcima. Prvi me put na rastanku nisu prožimale crne misli i slutnje da li ću ikada više vidjeti brata, i kojeg od njegovih suboraca više nikada neću vidjeti. Valjda je to ta snaga vjere koja nas sve priprema da lakše podnosimo stresne trenutke koji će uskoro uslijediti. Ova će ista ratna družina moga brata u narednim danima doživjeti strašne gubitke i teška ranjavanja. Neki će od njih već u narednom tjednu svojom krvlju natopiti žedni Hrvatski krš. Dvojica će biti teško ranjena, potom oteta, zarobljena, i odvezena u Srbijansku zatvorsku bolnicu u Trebinje. A, onaj mladi ratnik nikada neće imati priliku pohvaliti se svojoj mami da je napokon ispunio zavjet i posjetio Međugorje, on se iz jedne ratne akcije više neće vratiti, niti će se ikada doznati njegova sudbina.

To nedjeljno popodne, nakon povratka iz Međugorja u bazu, Zvonku poziva zapovjednik 6. bojne Ivica Komljen da mu podnese izvješće o borbenom stanju prve satnije, jer je dobio zapovijed da ta satnija odmah krene u oslobađanje brda Konjska Glava iznad zaseoka Nevada, koje je udaljeno šest kilometara bespuća od baze u Grepcima.

Zvonko zapovjedniku bojne saopćava da među vojskom vlada ratna zasićenost i umor, te mu predlaže da tu akciju izvedu samo zapovjednici pred očima vojske. S tim što bi vojska bila na sigurnom, ali dovoljno blizu ako zapovjednicima zatreba pomoć.
Ova se ideja svidjela zapovjedniku  Komljenu koji odlučuje osobno voditi akciju, a njemu se pridružuju ostali zapovjednici koji se spominju u spisima ratnog puta, citiram:
"Akcijou na brdo Konjska Glava vodi, i zapovijeda, zapovjednik 6 bojne Ivica Komljen! Njega slijede; zamjenik zapovjednika 6. bojne Jozo Anušić, zapovjednik 1. satnije Jurić Josip, zamjenik zapovjednika 1. satnije Zvonko Vujević, zapovjednik 1. voda Tihomir Kraljević, zapovjednik 2. voda Zlatko Tandarić, zamjenik zapovjednika 1. voda Stjepan Ruklić, zamjenik zapovjednika 2. voda Merlin Drago - a Puretić Zoran, zapovjednik 3. voda,  sa trećim vodom onemogućava koncentraciju neprijatelja na južnoj strani brda Konjska Glava. ... (nastavlja se)

Krešo Vujević
Upozorenje

Kada komentirate - nastojte se držati teme, suzdržite se od korištenja uvredljivih izraza - sve se može reći i na pristojan način.
Svi neprikladni komentari će biti uklonjeni!

Komunikacija pri Internetu ima svoja pravila, stoga - svi komentari koji budu unešeni nepriklanim korištenjem velikih slova će biti uklonjeni.

Budući da komentare provjerava automatski program, to je moguće da isti, istina rijetko, ne budu odmah objavljeni. U ovom slučaju vas molimo za razumijevanje i strpljenje, budući da će vaš komentar biti objavljen naknadno - Ne unosite isti komentar više puta.

Svoje korisničko ime možete zaštititi od zloporaba i lažnog predstavljanja ukoliko se registrirate.

9
2
1
3

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto