Uskršnji pohod na Svetog Mihovila

ljubuski.info

Teško je opisati definicijom kako se rađa i razvija ljudska strast. Kod mene se strast za planinarenjem pojavila dosta kasno, iako sam u ranoj mladosti osvojio Matokit, u kojeg sam se zaljubio još u djetinjstvu zbog njegova impozantnog izgleda. Tadašnje osvajanje Matokita nije u meni budilo želju za novim vrhovima.
Prije pola godine grupa prijatelja me pozvala da im se pridružim u njihovom pohodu na Matokit, a na vrhu Matokita odmah se javila želja da se popnemo i na najviši vrh Ljubuškoga - Vrlosinj. Na Vrlosinju je već bilo jasno da tu nećemo stati, jer su se počeli kovati planovi za slijedeći planinarski izazov. Odluka je pala na vrh Sveti Mihovil, koji je visinom od 1247m, viši od Matokita za 185m.

Sveti Mihovil je jedan od tri vrha planine koja se naziva Zabiokovlje ili Vrgorsko gorje. Najmanji od ta tri vrha je Matokit sa 1062m nadmorske visine, u sredini se visinom i zemljopisno smjestio Sveti Mihovil sa 1247m, a najviši vrh Zabiokovlja je Šibenik sa visinom od 1314m. Ono po čemu je vrh Sveti Mihovil svakako najpoznatiji, jest činjenica da je proslavljeni hrvatski i svjetski alpinist Stipe Božić svoj prvi uspon u životu imao upravo na ovaj vrh. Naša je ekspedicija prema ovom gorostasu krenula na Uskrsni ponedjeljak. Dva standardna člana postave, homerolog Krešo Vujević i naše novinarsko pero Dušan Musa ovaj put su bili spriječeni sudjelovati zbog drugih obveza, pa je meni pripala zadaća da dokumentiram ovaj pothvat tekstom i fotografijama.

Krenulo nas je četvero, uz mene Damir Tolj, Vinko Herceg i Josip Grbavac. Vozeći se kroz Vrgorac, još uvijek nismo znali da li trebamo krenuti prema Mihovilu iz Zavojana ili iz Kozice. Iz Kozice nam se pružao impresivniji pogled prema vrhu, a i put do vrha se činio bržim i lakšim. Kako rekoh, činio nam se, ali nije bio.

Put je već od samog početka bio zahtjevan i teško prohodan jer smo se morali probijati kroz gusto raslinje s kakvim se do sada nismo susretali. Znali smo da će raslinja nestajati kako se budemo penjali i da nas čekaju "čiste stine," ali stalno sudaranje sa smrekovinom i grabovinom me već pomalo iritiralo. Na otprilike 400m nadmorske visine, svi ti iritantni i neugodni osjećaji nestaju u sekundi. Pred očima nam se ukazuje pećina zanimljivog oblika, a predvođeni Vinkom ulazimo u nju da je istražimo.

Probijati kroz pećinu se nije moglo u hodajućem niti u puzajućem stavu, već jedino u ležećem stavu koliko je bila niska. Nakon nekoliko metara probijanja kroz niske i uske hodnike došli bi do "dnevnog boravka" pećine gdje smo se mogli donekle uspraviti. Iz tih širih prostora nastavljali bi se dalje u dubinu novi uski hodnici koji bi vodili do novih prostora. Zašli smo otprilike 35m duboko u pećinu, i na dva mjesta mogli smo se potpuno uspraviti cijelom svojom visinom. Pećina je bila i dublja ali se nismo usudili ići dalje u dubinu. Vinko je zaljubljenik u arheologiju te je prvi ušao u pećinu, a za njim ja i Josip, dok je Damir odlučio ostati na svježem planinskom zraku. Pronašli smo u pećini mnoštvo tragova ljudskog života; ručke od ćupova, ukrašene fragmente opeke, razne artefakte oruđa, ali i kosti. Vinko tvrdi da oruđe koje smo pronašli pripada razdoblju od neolitika do brončanog doba. Ja ipak moram priznat da se ne razumijem u vremena prije Općeg potopa.
Od današnjih stanovnika pećine, susreli smo jedino pauke.

Po izlasku iz pećine, nastavili smo uspon prema vrhu. I već na otprilike 600m nadmorske visine nailazimo na novi trag djelovanja ljudskih ruku - stepenice. Klasične kamene stepenice, doduše primitivnijeg i nepravilnijeg oblika od današnjih stepenica, ali svakako zanimljiva pojava da ih je netko slagao na tako velikoj visini. Kome su i čemu služile, ostavili smo pod upitnikom. Tek nakon što smo savladali više od pola uspona, nestalo je gustog raslinja, i čekale su nas kamene goleti.

Uspon je bio jako strm, a provalija ispod nas je ulijevala strahopoštovanje. Zbog čestog fotografiranja sam uglavnom zaostajao za ostalom trojicom, a Damir je uglavnom predvodio kolonu i izgledao kao domaćin šume i planine pa smo ga prozvali Zagor.
Negdje na 1000m smo odmorili, i da se ne gubi običaj, poredali suho meso na praljak i okrenuli na laganoj vatri. Bila je to dovoljna okrepa da nastavimo dalje.

Sada smo već u potpunosti vidjeli vrh Svetog Mihovila. Oblaci su se smjestili malo iznad vrha, a ptice su letjele ispod nas. More nam se pružalo kao na dlanu, i mogli smo vidjeti cijelu Makarsku rivijeru, Hvar i Pešeljac. Josip je prvi put sudjelovao u planinarskom pohodu i odlično je savladavao sve uspone i vrleti. Na otprilike 1100m počela je padati susnježica, koja je nakon nekoliko minuta ipak prestala. Stigli smo i do vrha.

Osjećaj dolaska na vrh teško je opisiv, i ne želim ga niti pokušavat opisati. Tu smo odmorili, tu smo se opustili, i tu smo malo prije polaska nazad odlučili istražiti kako bi bilo da smo pošli na uspon sa druge strane, od Zavojana. Bilo bi puno lakše. Uspon od Zavojana prema Svetom Mihovilu ima puno lakšu putanju, ni približno strmu kao što je bila naša, i ni približno gustu tom smrekovinom i grabovinom koja nas je stalno šamarala. Ali nismo žalili niti jedne sekunde zbog puta kojim smo išli, jer da smo išli drugom stranom onda ne bismo upoznali pećinu koja nas je očarala. Ili tko zna, možda bi Vinko s one strane pronašao još bolju.

Osjećaj silaska sa planine nikada nije ni približno dobar kao osjećaj uspona, barem kod mene. Jer nema toga što me veseli na putu prema dnu, kao što me veseli na putu prema vrhu. Silazak sa Svetog Mihovila ipak je potvrdio rađanje strasti za planinarenjem, jer smo zadali sebi novi izazov i to je znak da ne želimo stati, da nas visine vuku. A naš slijedeći izazov je Šibenik, najviši vrh Zabiokovlja, s visinom od 1314m. Nadamo se novim ljudima u ekipi, i povratku starih koji će me rasteretiti pisanja i fotografiranja. A možda bude i novih arheoloških otkrića kako je krenulo.

ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
Jakov Begić

Komentari

vinko zvani kenozoik

Vinkozoik

Vinko je legenda Prologa i Ljubuškog
Njegovih iskopina pun j emuzej na Humcu

Jeste li pronašli kosti moje gare

kako nema ništa slika sa vrha?

pozdrav nasem Vinku.

sve super, samo ovo više izgleda kao pohod na pećinu nego pohod na planinu

dajte brate slike sa penjanja i sa vrha, da vam vjerujemo da ste se popeli

Uskršnji pohod na Svetog Mihovila

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto