b2bbih

Priča doktorice iz rodilišta o majci Melisi

ljubuski.info

Priča zbog koje će vam poteći suze…Ulazim u rodilište… Na porođajnom stolu mlada osoba koja ima dvadesetak godina, mršava, upalih obraza, tamnih podočnjaka. Ne čuje se…

Babica mi prilazi i kaže: “Doktorka, žena je dilatirana šest centimetara. Termin porođaja je kraj sljedećeg mjeseca, a beba je baš mala.”“Kako se zoveš”, pitam i prilazim ženi.“Melisa”, kaže jedva čujno.“Odakle si?”, nastavljam sa pitanjima.“Odavde“, kaže, “tu sam se udala“.“Dobro Melisa, što si tako mršava? Jedeš li ti uopće”, pitam.“Da, odgovara kratko. Dobro jedem. Znate dokorice, moj muž radi i zaradi, ne pije. Dobar je. Svaki dan imamo kruha i ponešto skuhamo. Lijepo živim, ne žalim se”, priča.

Ja se počinjem lediti… Shvaćam da je iskrena. Da je to stvarno tako. Ona stvarno jede samo jednom dnevno i misli da je to u redu.

“Melisa, koga imaš? Brata, sestru”, upitam.“Samo sestru, doktorice, ali ona je u posvojiteljskoj obitelji. Znate, mama je umrla, tata radi po cijeli dan i nije znao što će sa mnom. A bila sam vrijedna, čistila sam, kuhala. Odem na tržnicu i uzmem zeleniš što bace. A bace dobru hranu. Kaže on meni, Melisa našao sam ti muža. I doveo ga. Idi, dijete sa njim, bit će ti bolje nego ovdje. I tako sam se ja udala“, kaže.“I jel’ ti lijep muž”, pokušavam se našaliti.“Dobar je”, prozbori i nastavlja šutjeti. Samo grimase na licu pokazuju da je boli. Mlada žena koja prihvaća realnost, ma koliko bila teška, koja ne zna za bolje, mrtva u svojoj nemoći da bilo što promijeni.

Babica mi donosi njene analize krvi… Bacam pogled na papir i steže mi se knedla u grlu. Teška anemija, hipoproteinemija.

“Znate, nastavlja, ovo je djevojčica. Zvat ću je Amina. Imam stvari. Sve sam oprala i složila, znate stvarno su kao nove. I pelene, imam i pelene. Nego, nemojte se ljutiti, mislim da ću se napeti.”“Napni se, Melisa”, kažem i gledam u babicu. Svi šutimo. Nemamo riječi. A iznutra nas steže, boli…Hajde Melisa, najjače što možeš, napni. Melisa sluša, njeno mršavo tijelo daje svu svoju snagu, i ona se porodi.

Beba mršava, ali lijepa, plače, crnokosa.

“Dušo, mama te je dočekala. Dušo, dajte mi je da je ljubim”, kaže.

Uzima je, grli, ljubi i plače od sreće.

“Dušo, ti si meni sve. Koliko je teška, doktorice?“, pita.“Evo samo malo, Melisa, izmjerit ćemo bebu”, objasnim. Beba je teška 2.200 grama. Terminska beba, beba gladne Melise.“Lijepa je doktorice, stvarno je lijepa”.“Jeste Melisa, lijepa…“

Tjeram babicu da joj donese stvari, da je presvučemo. Babica obara pogled. Odlazi u pripremu i donosi vreću, najlonsku, običnu i u njoj jedna stara spavaćica, jedna vrećica uložaka i sapun.

“Melisa, jesi li gladna, žedna?”“Nisam, jest ću kasnije. Ne brinite, ne treba meni puno”. I prvi put Melisa ima osmijeh.Izlazim iz rodilišta. Čeka me nizak čovjek.

“Ja sam Melisin muž. Je li Melisa dobro?”“Je”, kažem i gledam ga. Iznošena majica, ali čista, velika trenirka i poderane tenisice. Ruke, grube, ranjave. Porodila se i beba je dobro. Sretan je.

“Molim vas, dajte ovo Melisi”, reče i pruža malu kutiju keksa i sok.

Odlazim puna tuge. To je stvarnost. Tu oko mene.Sutra u viziti, dolazim do nje. Osmjehuje mi se. Miriše na sapun, oprane kose u spavaćici sa porođaja, koja je čista.Shvaća moj pogled. Gleda me u oči i kaže.

“Oprala sam je i osušila se. Toplo je. Vidite”, kaže i pokazuje na stočić kraj kreveta.Sokovi, napolitanke, keksi, čokolade…

“Dale su mi, nisam uzela… Kažu, jedi Melisa, vidi kako si mršava, a mi debele”.Namještam osmijeh i gledam oko sebe… Ove divne žene iz sobe su osjetile da joj treba da joj treba pomoći i donijele su joj od uložaka do hrane, a da je pritom ni jednog trenutka nisu uvrijedile…Dolazi dan otpusta. Pri polasku Melisa dolazi da se zahvali…

“Hvala vam na stvarima za bebu. Nije trebalo.““Neka Melisa, uživaj. Nije to ništa.”“Hvala , hvala…”

A on ih čeka… Ljubi ih u kosu i daje Melisi jednu ružu… Tako treba…Gledam ih i mislim… Koliko ti je stvarno potrebno da budeš sretan? Zaista ne znam.

Marija. S. [ziva-istina.net]

Komentari

Ovo prica u srce te dira i boli.

Ovakvih priča ima nažalost puno
Ljudi moraju biti milosrdni i solidarni ali sve manje i manje

Pa boze dragi di mi zivimo

E stvarno mi suze na ovo teku. I ne mislim da li je istinito ili ne. Ali bolno sto Melisa ima svukud oko nas. Bolno i teško mi je nakon teksta. Ipak NEK se neki zamisle. Neko je odgovoran. Pa makar kroz sistem socijalne skrbi ili zapošljavanja.

Isuse spusti svoje milosrde na sve ljude ovog svjeta.Posebno na ljude koji su bogati sa novcom da pomognu ovakima kao sto je Melisa. Tuzna prica .Ovo pricu sam procitala vise puta nisam mogla da svaki put da ne zaplacem.

Priča doktorice iz rodilišta o majci Melisi

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari