Ljubuški Skunasti - Pogled u prošlost (1. dio)

Ako pitamo prosječnog Ljubušaka, koji je pritom iznad prosječno dobar povjesničar, što zna o povijesti Ljubuškog kraja, izvjesno je kako će odgovor približno sadržati tvrdnju da se Ljubuški, po prvi puta, spominje pod nazivom Liubussa, u prvoj polovici 15. st. Mnogi će navesti i kako baštinimo kasnosrednjovjekovni grad Herceg-Stjepan Kosače koji je sagrađen pred Turska osvajanja.

No, tko još zna, primjerice, da, prije više od 2.000 godina, Ljubuški predstavljao jedno od najstarijih rimskih vojnih središta na istočnoj obali Jadrana, sa sjecištem različitih kultura i narodnosti, razvijenom trgovinom, gospodarstvom. Tu se skriva naselje bogatih rimskih vojnih veterana... ali nosi potpuno drugačiji naziv. Čak i slavni glasnogovornik Ciceron je svojevremeno ovdje tražio svog odbjeglog roba!
Što je najvažnije, Ljubuški danas baštini gomilu materijalnih dokaza koji svjedoče o tom razdoblju!

Kada govorimo o arheološkom potencijalu bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine, nezaobilazno polazište čini Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine koji je objavljen prije četvrt stoljeća, te predstavlja još uvijek najpotpuniji pregled arheoloških nalazišta na čitavom bosansko-hercegovačkom području i jedina je relevantna kvantifikacija svih potencijala te vrste.

Polazeći, dakle, od podataka iz Arheološkog leksikona, na širem području Ljubuškog registrirano je, locirano i opisano oko 120 arheoloških nalazišta koja ispunjavaju dug vremenski okvir od neolitika do kasnog srednjeg vijeka, drugim riječima od 6000. god. pr. Kr. do 16.-17. st. Gotovo sva nalazišta ovoga kraja registrirana su prema standardnim arheološkim postupcima i faktorima otkrića. U tom kontekstu, zvuči gotovo nevjerojatno da su na širem području Ljubuškog kroz čitavu povijest organiziranog arheološkog istraživanja u Bosni i Hercegovini, provedena tek četiri opsežnija istraživačka zahvata: dva u Docima (Vitina) 1893. i 1956. (Ć. Truhelka i D. Sergejevski), jedno u Dračevici (Donji Radišići) 1894. (F. Fiala), i jedno na Gračinama (Humac) 1977.-1980. (I. Bojanovski). Izraženo u postotcima, to ne dostiže ni 5% ukupnog broja poznatih i verificiranih nalazišta.
Jasno, izuzevši podatke o terenskim pregledima te istraživanjima posljednjih godina.

Ne omalovažavajući bilo koje povijesno razdoblje, valja istaknuti kako antika ipak donosi značajan društveni napredak bilo kojeg područja, a posebice istočne obale Jadrana, u kojoj do tada obitavaju autohtona ilirska plemena i zajednice. Zahvaljujući ratobornim Delmatima (ilirsko pleme sa središtem na području današnjeg Tomislavgrada), romanizacija ovog kraja započinje još polovicom 2. st. pr. Kr., kada Gaj Marcije Figul iz operativne baze u Naroni (Vid kod Metkovića), preko Ljubuškog, napada ilirska utvrđenja (oppida) na području Posušja, Tomislavgrada i Livna.
Ulogu glavnog zaštitnika, jednog od najznačajnijih centara nekadašnje rimske provincije Dalmacije (Narona-Vid), u kontekstu imaginarnog limesa, preuzima Ljubuški. Činjenica je da zahvaljujući brojnoj epigrafskoj građi pronađenoj na širem području Ljubuškog možemo dokumentirati boravak vojnika i veterana više legijskih i auksilijarnih postrojbi, od čega se ističe VII. legija sa ukupno 11 spomenika.

O toj temi ćemo sažetije raspravljati neki' drugi put, među inim, primarni interes je upoznati stanovnike općine Ljubuški s baštinom prapovijesnog i antičkog naziva ovog kraja.

U prilog intenzivnom prisustvu rimske vojske na području Ljubuškog kraja, nakon što je 9. godine zavladao mir u provinciji Dalmaciji, govori počasna ara Divo Augusto. Do toga ključnog nalaza došlo se godine 1931. kada su na lokalitetu Zorbinovac kod Ljubuškog, pri krčenju njive, pronađene dvije ploče s istovjetnim tekstom natpisâ, iskorištene kao spolije (višekratno korišteni) kasnoantičke grobnice.
Također, pronađena je jedna ploča s prikazom vrča (urceus), jedan komad gornjeg vijenca za žrtvenik s ostatkom pulvina te još nekoliko drugih ulomaka postamenta, što je dostatno za idejnu rekonstrukciju spomenika.

Restitucija natpisa "[Divo] Augusto et / [T]i(berio) Caes[a]ri Aug(usti) f(ilio) Aug(usto) / sa[cr]um / veterani pagi Scunastic(i) / quibus colonia Naronit(ana) agros dedit.", otkriva kako veterani pagi (oznaka mjesta) Scunastici (Skunastici), na prostoru nekadašnje kolonije Narone, podižu ovaj spomenik diviziniraznom caru Augustu te novom caru Tiberiju, u spomen osnivanja veteranog naselja, 14./15. god. po Kr. Toponim Scunasticus, prema formulaciji pripada rimskom, no u sebi očito krije znanto stariji ilirski toponim, koji rimljani preuzimaju od domorodačkih zajednica po dolasku.

Značajan doprinos rješenju dvojbi dati će istraživanja helenističke nekropole Mrljanovac, tj. autohtone zajednice koja se poradi helenističkog utjecaja znatno lakše infiltrirala u rimsko društvo, te kojoj očito pripada primat naziva, potencijalnog oblika Scunastae?! (Skunaste?!), iz razdoblja 3. - 1. st. pr. Kr.

Ad finem, molim Vas, nije sramota pitati, sramota je ne znati!

Ne činite kulturocid poradi sebičnih i primitivnih poriva! Ostavimo barem kulturno-povijesnu baštinu našim nasljednicima a time automatizmom uljepšajte okruženje i budite na ponos sebi i svojoj djeci.