b2bbih

Clint Eastwood, Bruce Lee i Rodo Hasica

ljubuski.info

Za razliku od današnjih multiplex kina sa četiri-pet dvorana i tri puta toliko filmova koji se prikazuju u toku jednog dana, Ljubuški iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća živio je i disao za jednu jedinu dvoranu kina Radnik u kojoj bismo gledali ono što bi nam bilo servirano. Kino dvorana je bila jedna a film koji bi dogurao do Ljubuškog bi se obično vrtio nekoliko dana. Taman dovoljno da se razbije kasica prasica, ili obidje bliža rodbina i bude privremeno fin s ciljem prikupljanja sredstava za ulaznicu.

Ko je birao filmove koji bi iz daleka svijeta dogurali do Ljubuškog i po kojem kriteriju su ulazili u naše živote nije mi poznato.

Kasnije kad smo malo poodrasli shvatili smo da nam je servirano podgrijano i da su filmovi koji su dopirali do nas bili već u poodmaklim danima svoje premijerne slave ukoliko su je se uopće ikad i dotakli.

Je li nam to sve smetalo? Pa i nije baš. Život je bio siromašniji ali i jednostavniji. Imalo se manje, družilo se više. Radovali smo se onom što smo imali i prihvatali to bez zanovjetanja puna srca i sa sjajem u očima.

Filmove uz koje smo odrastali i koji su ostavili najviše uticaja na naše rane tinejdžerske godine podijeliću, apsolutno nekritičarski, u četiri široke grupe: western (kaubojci), domaći ratni, humoristični i svi ostali pod kapom kinematografskom.

Radovali bi se do neba kad bi na plakatu ispred kina osvanuli Stanlio i Olio koji su se na našu radost nespretno gurali , polijevali bojom, nehotice gutali eksere, ili upadali u milon nevolja skrojenih za dječiji iskreni smijeh.

Partizanske / revolucionarne fimove tipa Bitka na Neretvi, Sutjeska ili Kozara gledali bismo organizovano sa školom.

Gledajući ih, glasno bismo, timski, navijali za Ljubišu Samardžića širokog osmjeha ili brkatog Borisa Dvornika kad bi mitraljezom zvani šarac počeli kositi Švabe po vrletima Bosne.

U ono vrijeme čini mi se da smo svi navijali za partizane. Ko iz ubjedjenja ko po dužnosti. Ali ko će opet znati. Krhko je znanje a mnoštvo domaćih i stranih izdajnika.

Slijedećeg junaka naših dana Bruce Lee-a - Malog Zmaja zavoljeli smo preko noći kad je doslovno uletio u naše živote i počeo ‘disciplinirati’ sve redom od onih što ga pogledaju poprijeko do onih što batine zasluže čim zinu. Nama vertikalno ugroženim godilo je poprilično kad onako omalen čovjek počne šamarati puno veće protivnike i nogama i rukama i nun ćakama i svim ostalim. Poslije filma, od kina do kuće, više vremena bismo proveli u zraku nego na trotoaru imitirajući Malog Zmaja sve dok se kukovi ne iščaše.

Tamo gdje bi Bruce Lee stao na platnu, u Ljubuškom na trotoaru bi nastavio rodo Hasica Nović. Istinsko uživanje bilo bi gledati rodu Hasicu kako nam na ulici demonstrira sve one čarobne pokrete iz repertoara Malog Zmaja u kojeg je bio zaljubljen. Ovi pokreti još bi više dobijali na scenskom izrazu ukoliko bi rodo, kako on kaže, bio malo 'pod kahvom'. Otvoreni dlanovi ravnih ukočenih prstiju, noge u jahačkoj pozi sa širokom bazom koliko to uske farmerke dozvoljavaju, oči nakošene koliko se to može fokusirane na potencijalnog protivnika kojeg bi rodo fascinirao prvo svojim pokličom "Uuuuuuh" a onda i serijom filmski naučenih pokreta. Koliko god da je ovdje bilo šprdancije i zezancije rodi se mora odati priznanje da je imao i stila i talenta.

Ne treba ni reći da smo na račun ovih filmova svi namah počeli praviti nun ćake a kao rezultat Ljubuški je postao privremeno deficitaran i sa oklagijama i metlama. Ako bi se danas detaljno pročešljale ljubuške šupe i podrumi siguran sam da bi se još uvijek mogle pronaći neke prašnjave nun ćake kućne izrade kojima smo bijesno mahetali onih godina i udarali se uvijek kao po pravilu u vrh lakta pronalazeći onaj čudesni živac koji je bol daljinskim slao direktno do mozga.

Nužno poštovanje i Bruce Lee-u i rodi Hasici ali filmovi za koje smo živjeli i posebno uživali u njima bili su kaubojci. Kako smo bili opčarani, Divljim Zapadom, širokim prerijama i Indijancima dosta je bilo da je na filmskom plakatu bio kauboj, revolver ili konj i to je bio signal da se film mora gledati. Ono što nam je posebno ležalo tih kaubojskih, bezbrižnih godina i o čemu hoću da kažem koju više nisu bili Holywoodski kaubojci nego njihova italijanska spaghetti western polubraća. Uz imena Sergio Leone (režija) i Enio Moricone (muzika), lik koji je najbliža asocijacija spaghetti westerna bio je kauboj ledeno plavog pogleda Clint Eastwood.

Praćen fantastičnom muzikom Enia Moricone-a, Clint bi ujahao u grad obično u sumrak, ozbiljnog skoro smrknutog lica sa cigarom u ustima. Sjahao bi onako visok i impozantan pokriven nekom dekom kojoj je davno istekao rok trajanja i uputio se do obaveznog saluna gdje bi procijedio, ne podižući pogled : "Whiskey".

Sve što je radio, od paljenja cigare do ispijanja whiskey-a radio je lijevom rukom kako bi desna uvijek bila spremna da se uputi prema pištolju za, ne daj Bože, situaciju. Pa ko ga ne bi volio!

Ono što se dešavalo na filmu prepričavalo bi se u Ljubuškom danima. Film smo svi gledali ali smo isto tako taj isti film svi opet jedni drugima prepričavali. I nije nam bilo dosadno.

Posebno smo se radovali tzv Dolarskoj Trilogiji nastaloj od 1964 do 1966:"Za Šaku Dolara", "Za Dolar Više" ili "Dobar, Loš, Zao"

Interesatno je da je ime žanra spaghetti western nastalo kao kovanica koja je trebala ismijavati stil ali je kasnije uzeta kao generalno ime za ovu vrstu filmova.

Koliko je svijet bio pomalen čak i u onim ranim šezdesetim potvrdjuje i činjenica da je Sergio Leone, otac spaghetti westerna, inspiraciju za svoje filmove u stvari našao u filmu 'Yojimbo' čuvenog japanskog režisera Akira Kurosawe.

Neki izvori tvrde da je svoj prvi talijanski kaubojac "Čovjek bez imena" Sergio Leone snimio kao "recoup movie" uz budžet od svega $200 000. Recoup movie je u stvari film koji bi pratio neki drugi 'glavni' film a sniman je samo zato da bi se 'izvadio' trošak prvog i iskoristila sredstva i scenografija onog prvog filma. Leone-u se sreća osmjehnula i zbog toga što je tadašnja velika zvijezda američkog westerna Richard Harisson odbio ulogu a na njegovo mjesto uskočio mladjahni i nepoznati Clint Eastwood koji će uskoro u talijanskom filmu glumiti Amerikanca koji luta prostranstvima Španije tukući Meksikance inspirisan životom japanskih samuraja.

Kako bi bolje prošli na američkom tržištu producenti su osim angliciziranih imena glumaca čak i režisera Segia Leone-a prekrstili u Boba Robertsona. Tek kad je film postigao veliki uspjeh Sergio je ponovo dobio svoje pravo ime nazad.

Drugo veliko ime italijanskog westerna bio je Lee Van Cliff, gospodin koji je diskretno podsjećao na vlasnika pogrebnog društva. Sjetićete ga se po uskim, gustim, prosijedim brkovima, plitkom elegantnom šeširu i besprijekorno skrojenom odijelu. Jedna od Internet stranica posvećena ovom žanru kazuje da je, što se tiče glume, Lee Van Cliff već bio istorija kad se Sergio sjetio njegovih očiju iz nekog davnog filma i pozvao ga u Italiju da se pridruži tada već slavnom Clintu Eastwood-u. Kažu da je, kad je bio pozvan, Lee morao spakovati svoje molerske sprave i napustiti svoj novi zanat kome se u medjuvremenu bio posvetio kako bi se zaputio u Italiju. Pouka svim molerima svijeta - nada umire zadnja. Danas krečiš sutra si zvijezda u kaubojskom filmu.

Ovaj žanr filma inače je vršnjak moje generacije. Datum rodjenja, zavisno od tumačenja, mu je negdje izmedju 1958 do 1961 godine. Prema, ne uvijek pouzdanoj Wikipedia-i, snimljeno ih je čak oko 600 izmedju 1960 i 1980. Deprimirajuća brojka. Tek sad vidim koliko ih sve nisam gledao i koliki posao stoji ispred mene.

Italijani su ove filmove zvali 'Western al'italiana' mada ih je većina snimljena u španskoj Andaluziji koja je imala prikladnije lokacije koje su podsjećale na Meksičku granicu. Na račun ove španske veze filmovi su isto tako dobili još jedno kulinarsko ime 'Paella Western" dok su u Japanu opet poznati kao Macaroni Western.

Većina filmova imala je prilično jednostavan, donekle naivan scenarij. Borba dobra i zla uz tajnovitog glavnog junaka koji filantropski rješava problem tako što se obračuna sa bandom prašnjavih i bradatih zlikovaca u korist siromašnih seljaka ili neke lijepe udovice uz koju će sretno proživjeti ostatak svoga vijeka. Osim ako ga Sergio ne pozove u neki od svojih sljedećih filmova kad valja ponovo kolt podmazivati.

Kauboji koje smo gledali u kinu Radnik obraćali su nam se sa tvrdim teksaškim akcentom što je još jedan kuriozitet ovih filmova koji su u stvari originalno bili snimani na italijanskom i poslije sinhronizovani na engleski ili bilo koji drugi jezik zavisno od tržišta na koje su bili upućivani. Kako u ljubuškim školama Engleskog nije bilo tu smo se naravno susretali sa našim prvim engleskim riječima i pokušavali imitirati Clintovo "OK" ili "Come on" koje je u našoj verziji, bez obzira koliko bi pažljivo krivili usta uvijek zvučalo "Kamaaa".

Osim Eastwood-a koji je postao planetarno popularan na račun spaghetti westerna još jedan glumac koji nam je posebno ležao bio je pravi italijanski Italijan - Giulianno Gemma - Rimljanin koji se proslavio filmovima kao što su 'Revolver za Gringa' i 'Probušeni Dolar' (opet dolar).

Gulianno Gemma nam je medjutim još više ostao u sjećanju iz one čuvene serije filmova sa Bud Spencerom koja je počinjala sa "I andjeli …". I Andjeli Vole Grah, I Andjeli Pucaju Desnom, I Andjeli Voze Ludo itd.

Giuliannov partner iz ove serije filmova, Bud Spencer, kao što možete pretpostaviti, opet nije bio Bud Spencer nego Carlo Pedersoli baš kao ni njegov još poznatiji partner Terence Hill koji je u stvari Mario Girotti.

Za mojih izbjegličkih dana u Italiji sjećam se jedne popodnevne, nedjeljne emisije na RAI Uno kada je gost bio Bud Spencer. Poprilično očuvan, još uvijek okrugao i pozamašan, ofarbane kose i guste brade Carlo je izmedju ostalog kroz karakteristični bariton smijeh pričao o svom šarolikom životu prije filma.

Bio je odličan djak, perspektivni plivač, upisao kemiju da bi se poslije toga s porodicom preselio u Južnu Ameriku gdje je, izmedju ostalog, radio kao: fabrički radnik na traci u Rio de Janeiro-u, bibliotekar u Buenos Aires-u i sekretar ambasade u Urugvaju. Po povratku u Italiju ponovo se sjetio plivanja i postao je prvi Italijan koji je isplivao sto metara slobodno ispod jedne minute.

Ponovo se posvećuje nauci, upisuje pravo a doteklo ga je čak i do čuvenog Yale Univerziteta u Americi. U medjuvremenu je diplomirao na pravu i uspio otići na dvije olimpijade kao plivač ali i kao vaterpolista italijanske reprezentacije.

Da se iza lica grubijana krije ogroman talent dokazuje ponovo kada se daje u svijet muzike gdje piše pjesme za popularne italijanske pjevače ali i muziku za film. Nešto kasnije je čak dobio i dozvolu pilota.

Bud Spencer i Terence Hill snimili su i vrlo popularni film, često citiranog, bogohulnog naziva "Bog Prašta, Ja Ne". Kao što i naslov ovog filma sugerira njih dvojica su u ovu vrstu filmova unijeli dosta humorističnog. Scenariji ovih filmova imali su kompleksnost mozga amebe ali nam to nije smetalo da se u mraku kina Radnik 'gušimo' od smijeha kad bi Bud počeo udarati svim i svačim a izmedju ostalog i stomakom. Pola filma sastojalo bi se od tuča u kojima bi on izabrao neku omalenu žrtvu koju bi držao za tjeme glave dok bi jadničak mahetao rukama da ga dohvati. Kamera bi onda zumirala na Bud-ovo bradato lice koje bi odslikavalo loše odglumljenu dosadu nakon čega bi Bud dokrajčio protivnika koji bi obično preletio preko saluna. Bile su to naivne i nevine, simpatične tuče bez pretjeranog, grafičkog nasilja. Krvi nikada nije bilo bez obzira koliko dugo bi tuča trajala i koliko žestoko bi se udarali.

Nakon što bi film završio sve bi se ponovo nastavljalo na ulicama Ljubuškog. Imitirali bi smo scene iz filma i pretvarali se da udaramo i da smo udarani uz obavezne karikaturalne padove. Sve bi to pratile salve smijeha od kojima su nam se širila pluća i oplemenjavala čista dječja duša.

A onda su došla vremena kad smo mi odrasli i Clint je razočaran, opet u sumrak i opet trudeći se da ne pokaže pretjerane emocije, odjahao iz kina Radnik.

Posljednji put je vidjen na Tikiruši. Neki se kunu da su sa njim vidjeli i Bruce Lee-a i Bud Spencera kako se oko nečega svadjaju na lošem engleskom.

Još se nagadja je su li okrenuli prema Čitluku ili Čapljini.

Esad Sadiković [ ljubušak iz Australije ] ljubusaci.com

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto