Lučić odgovora Lovrenoviću: Ako sam ja "Tuđmanov obavještajac", ti si "Izetbegovićev diplomat"

među knjigama

Prof. dr. Ivo Lučić odgovorio je književniku Ivanu Lovrenoviću na njegov tekst objavljen u tjedniku Dani pod naslovom "Bosna kao protuhrvatski bauk". Lučić se u polemici s Lovrenovićem osvrće i na njegov tekst objavljen u sarajevskom tjedniku "Istina, kao grob ili kao oslobođenje". Objavljujemo i Lučićev odgovor Lovrenoviću

Više od dva desetljeća čitam Ivana Lovrenovića, najprije u Danasu, a kasnije u Danima, Tjedniku, Feral Tribunu, Svjetlu riječi... Najčešće se ne slažem s njegovim interpretacijama događaja iz naše prošlosti, kao što ne bih prihvatio ni njegovo viđenje budućnosti. Ponekad se čudim načinu kako događaje konstruira i tumači, a često se grozim kako lako vrijeđa ljude i bezobzirno im sudi. Ipak, pažljivo sam ga čitao i tek tu i tamo pomislio kako bi o određenim stvarima o kojima je pisao valjalo javno i s argumentima povesti raspravu, no nikad mi se nije javila čak ni primisao da bi ga zbog takvog pisanja trebalo dovesti u pitanje kao osobu ili ga, po oprobanom komunističkom receptu, onemogućiti u pisanju. Naprotiv, nastojim razumjeti njegovu poziciju, uvažiti njegovu argumentaciju, a iz njegovih tekstova osmotriti sliku stvarnosti i iz druge (njegove) perspektive.

No, ako se i nisam mislio "baviti" Ivanom Lovrenovićem, stvari su se promijenili kad je on odlučio "baviti" se sa mnom. Kako se radi o ozbiljnim i opsežnim optužbama, i moj odgovor mora biti nešto duži! Problem je nastao kada sam javno rekao nešto što se Lovrenoviću nije dopalo. Odmah je reagirao, ne s razumijevanjem i željom da pobije moje navode i ospori moju argumentaciju, nego s retorikom i logikom ideološke borbe s namjerom da me okrivi, oblati i diskreditira. Naime, nedavno sam u hrvatskim medijima komentirao govor predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića koji je održao u Parlamentarnoj skupštini BiH. Nisam se složio s njegovom paušalnom osudom "hrvatske politike devedesetih". Na moj istup u Hrvatskoj nije bilo ozbiljnijih primjedbi. Reakcije su došle iz Sarajeva. Najprije je Ivan Lovrenović u Danima od 23. travnja 2010. ukazao na "zastrašujuću političku bijedu i besvjesnost u ovdašnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju", koja nije iskoristila Josipovićevo "političko priznanje" i mogućnost da se na tom "toplom vjetru i sami sebi otvore i iznutra oslobode, riješe vlastitih utvara." Razočaran što od hrvatskih političara i hrvatske javnost u Bosni i Hercegovini ne uspijeva iznuditi "priznanje" i što oni ne vide utvare koje njega progone, Lovrenović je napisao: "Razumljivo je što u tome ustrajavaju oni koji imaju računa (poput ondašnjeg Tuđmanova SIS-ovca a sadašnjeg "znanstvenika" Lučića i sličnih profitera, kakvih je popriličan broj), no skandalozno je da nema niti jednoga jedinog aktualnog hrvatskog političara u Bosni i Hercegovini da osjeti blagotvornu energiju koja je na trenutak prostrujala iz Josipovićevih ponuda da se mračna i loša povijest osvijetli i pokopa. Ne! Oni također imaju svoju "istinu", u nju su se ukopali kao u grob, i od nje neće odstupiti ni za kakve razloge."

Pošto me je Lovrenović spomenuo tek u zagradi, nisam mu odmah odgovorio. Pustio sam ga da uživa u Josipovićevom "toplom vjetru", bori se sa svojim utvarama i nosi se sa svojom "istinom" koju eto Hrvati ne poznaju i ne prihvaćaju, kao ni on "njihovu". Čekao sam da iziđe časopis Status a u njemu i moj tekst Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, za koji sam znao da neće ostati prešućen jer su u njemu i mnogi odgovori na Lovrenovićevo dugogodišnje pisanje. Status je izišao u lipnju, a uslijedile su i očekivane reakcije. Tekst je jako uznemirio dežurne "hrvatske intelektualce", "humaniste" i "etičare" u Sarajevu pa su nasrnuli na mene kao Iranci na Željka Ivankovića kada je nedavno tobože "uvrijedio Islam" i političku stabilnost BiH. U skladu s neformalnom hijerarhijom, opet se prvi javio Ivan Lovrenović. Ovaj put je otvorio zagrade, porušio ograde i napisao (mi) tri novinske stranice teksta koji je objavio u Danima od 9. srpnja 2010. Najprije me je identificirao i opisao kao "operativca Tuđmanove obavještajne agenture u Bosni i Hercegovini s naknadno jako probuđenim akademskim ambicijama". Upozorio je javnost da ja nisam "Ivo Lučić novinar i angažirani ekološki aktivist", već njegov "slučajni imenjak i prezimenjak". To je jako važno, jer ako bi se netko htio obračunati s "Tuđmanovim agentom" (kako se to radilo i u socijalizmu i u postsocijalizmu), da ne strada "naš čovjek".

Razumljivo je da Lovrenović kao slijednik svjetonazora KPJ i "branitelj" fra Bone Ostojića (štićenika i javnog apologeta nekadašnjeg šefa jugoslavenske komunističke političke policije Aleksandra Rankovića) s mržnjom piše o hrvatskim obavještajcima. Ni za Rankovića, a ni za njih, ništa nije (bilo) gore i opasnije od hrvatskih obavještajaca! Tko zna što li sve znaju!? Lovrenović nije ni pokušao osporiti moje tvrdnje iz teksta u Statusu. Umjesto rasprave o činjenicama, on je činjenice proglasio "glupima". Umjesto da učini upitnom moju interpretaciju, on je upitnim učinio mene i uskratio mi pravo na interpretaciju. Umjesto da raspravljamo o bitnim društvenim problemima, on tvrdi da sam ja problem (sam po sebi) i da treba o meni raspravljati. U redu, ali onda ćemo raspravljati i o njemu. Jer, ako je problematično to što sam ja bio "Tuđmanov obavještajac", onda (s druge strane) ništa manje problematično nije ni to što je on bio "Izetbegovićev diplomat", odnosno još ranije "komunistički cenzor". Jer, u to ratno vrijeme dok sam ja čitao informacije koje su mi slali operativci, on je prikupljao informacije i slao ih na čitanje svome šefu u Sarajevo. Obavještajci i diplomati u biti rade isti posao, samo na drugi način, ali uvijek unutar hijerarhijski jesno definiranih sustava, što ovdje nije nevažno.

Tek da bismo izbjegli nesporazume o prošlosti navest ću ovdje temeljne činjenice iz svoje biografije. U politički život uključio sam se početkom 1990. godine s nepunih 28 godina; bio sam jedan od osnivača HDZ-a BiH i zastupnik u prvom demokratskom višestranačkom sazivu Skupštine BiH. Od svibnja 1991. (nakon zaustavljanja tenkova u Pologu) do početka 2000. godine traje moja policijsko-obavještajna karijera. Čitavo to vrijeme bio sam visoki policijski i obavještajni časnik. Moja funkcija je bila javna i bio sam šef operativcima, a ne operativac. Vrijedi pripomenuti da sam prije te "karijere", tijekom osamdesetih za komunističke vlasti, od policije u Mostaru (kojoj sam 1991. godine postao šef) bio sumnjičen i registriran kao "veza neprijateljske emigracije", iako s emigracijom (ni prijateljskom ni neprijateljskom) nisam imao nikakve veze.

U to vrijeme, dakle osamdesetih godina prošlog stoljeća, Ivan Lovrenović je kao urednik časopisa Odjek i glavni urednik u izdavačkim kućama Veselin Masleša i Svjetlost iz Sarajeva, bio i neformalni glavni cenzor u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Valja, naime, znati: uredništva časopisa i izdavačkih kuća bila su, kako je to rekao Rodoljub Čolaković, "mali štabovi revolucije". Kvaliteta urednika mjerila se po onome što nije objavio, a ne po onome što je objavio. Ulogu urednika u komunizmu opisao je i srbijanski književnik Ivan Ivanović rečenicom: "meni su sudije zabranile jednu knjigu, a urednici sve ostale". Da bi se jasno vidjelo što je i tko je u tome sustavu bio Ivan Lovrenović poslužit ću se samo jednim primjerom. Komisija CK SKJ za idejni i teorijski rad u Savezu komunista organizirala je 17. i 18. veljače 1986. u Sava centru u Beogradu jugoslavensko savjetovanje na temu Savez komunista u borbi protiv antisocijalističkih djelovanja i antikomunističkih ideologija. Od oko 200 sudionika savjetovanja njih 52 je "uzelo riječ". Među njima su bili: Stipe Šuvar, Hamdija Pozderarc, Nijaz Duraković, Dušan Bilandžić, Goran Babić, Pero Kvesić, Mira Ljubić-Lorger, Ivan Lovrenović i drugi.

Bilo je to jedno u nizu, ali i najveće savjetovanje, organizirano nakon izrade tzv. Bijele knjige, odnosno kapitalnog cenzorskog uratka postitovske Jugoslavije. Drugim riječima, bio je to središnji i najveći skup komunističkih cenzora, čuvara revolucije i Jugoslavije. Svjestan da bi me Lovrenović ponovno mogao optužiti kako izvlačim "činjenice izvan konteksta" citirat ću samo prvu i zadnju rečenicu iz njegove diskusije, pa neka im on potraži kontekst: "Kritika antikomunizma mora biti prvenstveno usmjerena na njegove uporišne točke, na njegovo rodno mjesto, ukoliko želimo izbjeći kritiku svega što postoji i tako se rasplinuti, a to kao posljedicu mora imati idejnu diferencijaciju kako bi SKJ mogao, akciono, biti čvrst i jedinstven." Bila je to prva rečenica kojom je Lovrenović započeo diskusiju a završio je sljedećom: "Fali nam žestoke marksističke kritike današnjih antisamoupravnih tendencija, odlučne organizirane akcije SKJ, što bi bitno smanjilo opasnost od spontanog radikalizma širih masa." Kritika očito nije bila dovoljno žestoka pa su se "mase" (ja bih rekao slobodoljubivi europski narodi) radikalizirale i samo tri godine kasnije zbacile komuniste s vlasti. Time je prekinuta i književničko-cenzorska karijera Ivana Lovrenovića. Valjalo je tražiti novi angažman.

Vratimo se na tekst koji sam napisao i kritiku koju mi je "žestoki marksistički kritičar" uputio. Ustvrdio je da me pokreće "zažareni politički i ideološki ressentiment" te da se "zlovolja pa i neskrivena mržnja" iz moga teksta radijalno šire prema svemu i svima koji su iz moga "skučenog intelektualno-idejnog vidika" krivi za nemogućnost artikulacije i realizacije tog općeg hrvatskog nacionalnog interesa. Dalje me Lovrenović optužuje da me u tekstu vodi "paničan oblik ksenofobije", te da navodim činjenice "izvan konteksta" što ih čini glupim. Čak citira i "francusku poslovicu" koja glasi "glupo kao činjenica". Neću se osvrtati na jeftino psihologiziranje, jer mi se sve čini da je Lovrenović sam sebe opisivao. Hvala Bogu psihički stojim jako dobro, ni traga panici ni ksenofobiji, nigdje zlovolje i mržnje, pa ni prema Ivanu Lovrenoviću. Tek ću se osvrnuti na njegovu mržnju spram činjenica jer ona potječe iz misaonoga sustava u kojemu političari i književnici pišu povijest. U takvu misaonome sklopu činjenice su mrske i "glupe" samo zato da bi ti tvorci društvene stvarnosti bili korisni i "pametni", a izgrađena slika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti održiva.

Za razliku od komunističkih aparatčika kojima su činjenice glupe a uvjerenja sveta, povjesničarima su "činjenice svete, a uvjerenja su slobodna", kako je to svojevremeno napisao veliki liberalni novinar C. P. Scott, a od njega preuzeo Edward Hallet Carr pišući još uvijek vrijednu knjigu Što je povijest? Carr je naveo da treba "tvrdu jezgru činjenica" suprotstaviti "sočnom dijelu sumnjivih interpretacija". Prvo treba "utvrditi činjenice", a onda se "na osobni rizik upustite u živi pijesak interpretacija". Upravo tako sam postupio u tekstu koji sam napisao za 14. broj Statusa. Suprotstavio sam tvrdu jezgru činjenica mnoštvu sumnjivih interpretacija bosansko-hercegovačkih "intelektualaca" nastalih u (intelektualnoj obrtničkoj) radionici Hasana Grabčanovića, Branka Mikulića, Hamdije Pozderca…i oblikovanih u raznim komisijama CK SK BiH.

Jedan od takvih je i Ivan Lovrenović. Iskorijenjen iz Varcara i iz hrvatske političke tradicije, ispunjavajući partijske direktive, vremenom je (i nehotice) od bosanskog mitomana postao bosanski nacionalist. A kada je muslimanska elita tijekom rata preimenovala Muslimane u Bošnjake, s jasnom namjerom pretvaranja Bosne i Hercegovine u Bosnu – bošnjačku nacionalnu državu, nestalo je iluzije stvarane četvrt stoljeća. Nestalo je svega u što je Lovrenović (po)vjerovao; b-h društveno političke zajednice s fikcijom jedinstvenog društva, kulture, jezika… Ispalo je (iz sarajevske perspektive) da je Branko (Mikulić) samo argatovao Hamdiji (Pozdercu), kao što je i Lovrenović tek (po)služio Aliji (Izetbegoviću). Iako izigran i ostavljen, Lovrenović je nastavio ići istim pravcem, ali ne i istim putem. Njegova slika Bosne prijeko je potrebna iluzionistima koji pokušavaju reintegrirati "ove prostore", ujediniti "naše narode" i obračunati se s "njihovim nacionalizmima". Utoliko on još može (po)služiti, a izbora nema. Hrvatska politika u BiH ne prihvaća njegove ideje i ne smatra ga svojim, kao što ni on političko hrvatstvo po svemu sudeći ne doživljava dijelom svoga identiteta. Lovrenović tumara stazom koja vodi paralelno uz put kojim idu bošnjački nacionalisti. Izdaljeg izgleda da oni putuju zajedno, naročito kada zajedno napadaju hrvatske i srpske nacionaliste koji idu svojim putovima. Privid nestaje onda kada se Lovrenović (frustriran bošnjačkom nezahvalnošću) okomi na pokojega Bošnjaka s uvjerenjem da uzurpira njegov put te da on nepotrebno dere tabane na stranputici koja nigdje ne vodi.

Nasmijao sam se kada me tražitelj "rodnih mjesta antikomunizma" optužio za "skučenost intelektualno-idejnog vidika" i određeni vid "kardeljizma" u poimanju nacije i nacionalnih interesa. Kao što sam se pomalo i sablaznio kada je na vrhuncu intelektualne razigranosti, autoritetom svetosti komunističkog cenzora, ustvrdio da bi "Isus sigurno stajao iza fra Bone Ostojića", a ne iza "osude i poruge" kojom ga tobože ja častim. Posebno, što ja fra Bonu Ostojića niti za što osuđujem, niti mu se rugam, niti mislim da na to imam pravo. Lovrenović tvrdi da ne razumijem "bosanstvo kao duboku povijesno identitetsku strukturu bez koje je nezamislivo bilo kakvo ozbiljno povijesno i političko utemeljenje hrvatstva u Bosni i Hercegovini" te konstatira da je ta "dubina i identitetska polivalentnost koja iz nje proizlazi crvena krpa svim lučićima" odnosno svima koji zastupaju opće hrvatske nacionalne interese. Ako i ne razumijem bosanstvo na način kako ga on razumijeva, ne bojim se dubine, a svakako razumijem i prihvaćam identitetsku polivalentnost, za razliku od njega koji ime Hercegovine jedva i s mržnjom izgovara. Upravo u tekstu na koji se Lovrenović referira napisao sam: "Danas je potpuno prihvatljivo u isto vrijeme biti Hrvat, a biti i Bosanac. Ili još šire, moguće je istovremeno biti Ljubušak, Hercegovac, Hrvat, Europljanin…i još uz to imati državljanstvo dvije ili više država. Inzistirati na samo jednom identitetu i još pri tome nametati taj identitet drugima koji ga ne osjećaju svojim dio je totalitarnog nasljeđa, ali i radikalnog nacionalizma." O kakvoj se to "crvenoj krpi" zapravo radi? Možda o onoj sa srpom i čekićem pod kojom je Lovrenović kovao zanat cenzora i žeo plodove denuncijantskog rada. Ili se zapravo radi o nametanju identiteta drugima, totalitarnom nasljeđu, radikalnom nacionalizmu (regionalizmu) ili o svemu tome po malo?

Sukladno cenzorskoj logici koju je zadržao, Lovrenović je moj tekst nazvao "kvaziznanstvenom rabotom" nastalom iz paradigme "općeg hrvatskog nacionalnog interesa". Ono što mu nije podobno, nije mu ni znanstveno. Kao i u slučaju naših različitih hijerarhijskih pozicija unutar sustava u kojima smo djelovali, i ovdje valja napomenuti da sam ja ipak doktor povijesnih znanosti (makar sam doktorirao tek na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), a Lovrenović je kao komunistički cenzor bio (i ostao) intelektualac opće prakse, "sveznadar"!

Pojam hrvatski nacionalni interesi Lovrenović pejorativno ali i znakovito piše kao OHNI, što bi, poigramo li se malo značenjima, na novobosanskom jeziku s onim karakterističnim-identifikacijskim-razlikovnim-sveprisutnim-umetnutim "h" moglo značiti i oni-drugi-oni koji nismo mi. Dakle, iz Lovrenovićeve perspektive zagovornici općehrvatskih nacionalnih interesa (OHNI) su oni, a Lovrenović i slični muslimansko-hrvatski intelektualci (MHI) smo mi. Ta podjela polazna je točka ove polemike, ali ja je ne prihvaćam jer se ne želim svrstati u bilo kakve kategorije, a najmanje one koje će odrediti Ivan Lovrenović u nastojanju da sebi i svojim istomišljenicima izgradi "bolju prošlost" i "svjetliju budućnost", a o tome se u njegovu slučaju stvarno radi. A "naši" i "njihovi", to je jedina stvarna razdioba ljudi koju Lovrenović poznaje i koju je naslijedio iz sustava u kojem je formiran i kojem je služio. Njemu je u polemikama i javnim istupima najvažnije demonstrirati ispravan stav i identificirati i ocrniti neprijatelja. Sve ostalo je manje važno.

O načinu, kontekstu i metodu Ivana Lovrenovića neću puno, tek za ilustraciju citirati ću jednu njegovu rečenicu: "Paradigma iz koje Lučić promatra problem Bosne i Hercegovine, njezino "jučer", "danas" i "sutra", jest tzv. opći hrvatski nacionalni interes (u daljem tekstu OHNI), ali poslije odlaska Tuđmana i Šuška, a s njima i njihove politike i u Hrvatskoj i u BiH, kako sam autor s neskrivenim žalom piše, avaj: "Nema više relevantne društvene snage koja bi danas artikulirala i zastupala opći hrvatski nacionalni interes". Po Lovrenoviću, ne samo da nemam konteksta, nego mi ne valja ni paradigma, a ubacio je i ono dramatsko "avaj" koje bi trebalo ilustrirati svu moju pretpostavljanu žal i prikazati me kao kakvu nacionalnu narikaču.

O Lovrenovićevoj paradigmi sam već dosta rekao, a kada se o kontekstu radi, pogledajmo kako citirana rečenica izgleda u mom tekstu i u kontekstu: "Ostvarenje političkog cilja i stvaranje nacionalne države dovelo je i do nužnog razočaranja nacionalnih romantika. Činjenica postojanja nacionalne države, a zatim globalizacija, (post)modernost i liberalni kapitalizam, doveli su hrvatski nacionalizam u RH do banalnosti. Nema više relevantne društvene snage koja bi danas artikulirala i zastupala opći hrvatski nacionalni interes. Odatle i nerazumijevanje hrvatske elite iz RH, pa čak i (bivših) hrvatskih nacionalista za položaj Hrvata u BiH i njihov nacionalizam." Gdje ja tu i za čim skriveno, a kamo li neskriveno žalim? Dok meni Lovrenović osporava interpretacije i optužuje me da iznosim činjenice bez "nužnog konteksta", on moje rečenice vadi iz (kon)teksta, dodaje im kojekakve usklike i daje im značenja koja one nemaju. Toliko o znanstvenosti, kontekstu i poštenju.

Na kraju; osim što mi spočitava inzistiranje na činjenicama Lovrenović je pažljivim čitanjem mojih ranijih tekstova pronašao i jednu pogrešku. U Statusu broj 2. iz 2004. godine spomenuo sam književnika Aliju Isakovića te sam krivo naveo da je "postao član Predsjedništva CK SK BiH". Naime, to je bio njegov imenjak i prezimenjak iz Zenice. Pogrešku priznajem i žalim što sam (ako sam) povrijedio uspomenu na rahmetli Aliju Isakovića. Opet, kada pročitam što je Ivan Lovrenović pisao osamdesetih kao komunistički cenzor, što je pisao devedesetih kao "diplomat" i angažirani "patriot" te što piše sada kao "intelektualac", pomislim da to možda i nije isti čovjek. Jednako tako, kada usporedim doprinos koji je Ivan Lovrenović dao (hrvatskoj) kulturi u BiH s političkom štetom koju je Hrvatima (ali i BiH) nanio i nanosi, opet se upitam da nisu dvojica? Možda je ovaj sadašnji samo slučajni imenjak i prezimenjak onoga Ivana Lovrenovića!? Ili se možda radi o "franjevačkom povijesnom metodu" secundum loca et tempora koji Lovrenović tumači onako kako njemu odgovara i s kojim "brani" fra Bonino veličanje Aleksandra Rankovića!? Upravo tu metodu uzeo je Ivan Lovrenović za vertikalu svoje duhovnosti i koristi je kako bi i u današnjem Sarajevu (dobro) živio.

Dani

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto