Ratni put satnika Zvonke Vujevića (6)

ljubuski.info

Upeka zvizdan na putu od Metkovića preko Bijače za Ljubuški, samo tako zna upeći o Ilindanu, cvrčci jedva dočekali, negdje skriveni u redu kraj ceste prate nas u prolasku svojom piskavom glazbom. Ne pada mi na pamet zapitati se, je li nas tom glazbom cvrčci pozdravljaju ili nam se na sav glas rugaju? Kad bi se zapitao sigurno bi bilo ovo drugo, jer kome pada na pamet, po ovoj podnevnoj žegi, voziti se tim putem u autu, kad su sad mnogi drugi negdje u debeloj hladovini, nakon što se u našim rijekama dobro rashladiše, ili su u svojim kućama na vrijeme zamračili koju prostoriju da je izravno ne grije sunce i sada u njoj ispruženi u miru čekaju da ih sat-dva osvoji san.

Vozimo polako cijelim putem usamljeni na cesti, uokolo vreli kamen, nisko raslinje, jedva poskok nađe malo sjenovitog dijela među raslinjem i kamenjem, - a, ne znam što će mu to kad i u hladu kamen prži?

Kad bi samo netko sve ovo mogao kazati trojici policajaca na graničnom punktu u Prudu, ne bi se sva trojica natiskala uz kamp kućicu, popunili onaj korak sjenovitog dijela ispred misleći kako su uhvatili malo hlada, podigli rampu na cesti i uopće ih ne zanima tko prolazi pored njih. Da su kojim slučajem, u obavljanju svoje dužnosti, samo sat vremena kasnije bili tako nezainteresirani, ja ih u ovoj priči uopće ne bi spomenuo, ipak, malo će kasnije postati sudionici mučnog događanja kojeg se danas nekolicina nas, i nakon četvrt stoljeća, nerado sjeti.

Dok sam s bratom u autu prolazio pored policajaca gotovo da nas nisu niti zamijetili, pomalo im zavidimo na njihovoj površnoj domoljubnoj dužnosti. Kako im ne bi zavidjeli kad imaju priliku tako u miru bez stresova provesti cijeli rat, u smjenama na jednom jedinom punktu, i uopće ne moraju znati kako mnogi drugi strepe za svoj život? Drugim je domoljubima životna sudbina odredila, u tom nemirnom ratnom vremenu, odlazak na bojišta, a s bojišta se mnogi nikada živi ne vraćaju doma, opet, oni koji se ipak vrate, svaki put se vraćaju s ožiljcima na tijelu ili na duši.

Prestajem razmišljati o njima, brat mi trzne misli od njih, pustimo policajce neka uživaju u svojoj dužnosti, a on započe priču o jedinom razlogu zbog kojeg trenutno dolazi u Ljubuški, taj će dan prvi put upoznati skupinu mladih bojovnika po koje dolazi da ih povede u Tigrove.

Zvonko:
Malo je došlo do promijene plana, ne može sve biti onako kako smo dogovarali prije, ne mogu ti dečki stupiti u našu postrojbu dok ne prođu potrebne provjere i kontrole. Sve ono što sam u samom početku morao proći ja i drugi naši pripadnici moraju proći i oni. Oni će ipak proći malo strožu kontrolu i provjeru, prvih nekoliko dana ostaju u bazi, tamo će upoznavati naše dečke, upoznavati će naoružanje s kojim raspolažemo. Naravno, cijelo će vrijeme biti promatrani od strane naše stručne ekipe ali to oni ne trebaju znati. Za nekoliko dana moja satnija odlazi na kraći dopust u Zagreb, ti će dečki poći s njima, planirano je da za to vrijeme obave sve potrebne liječničke preglede i da gore u našoj vojarni potpišu ugovor. Valjda znaju da smo mi profesionalna Hrvatska vojska i što sve taj status predviđa. Nakon svega toga vraćaju se ovamo, opet sa ostalima, tek se na povratku pridružuju meni na položajima, a ja cijelo to vrijeme ostajem u brdima, sa ostalim zapovjednicima u izviđanju i planiranju!

Sve sam to primio na znanje, nisam ništa komentirao, nikada nije volio ispitivanje o ratnim detaljima, mada sam živo želio znati kakvi su im to ratni planovi koji trebaju uslijediti. Možda je bolje unaprijed ništa ne znati, jer je, upravo u to vrijeme, Hrvatska vojska, u strogoj tajnosti, pripremala vojnu operaciju u dubrovačkom zaleđu pod nazivom "Tigar".

Ta će vojna akcija biti uspješna, no, bez obzira na uspjeh akcije, u Zvonki će nastati duboki ožiljci, cijela će Hrvatska slaviti pobjedu, a on će u isto vrijeme biti slomljen u duši zbog pogibije jednih i zarobljavanja drugih suboraca!
Ta će događanja uslijediti tek koji tjedan kasnije, tada o tome nisam ništa naslućivao, samo sam ga još upoznavao s detaljima vezanim za pojedine bojovnike. Jedan je bojovnik, još iz one vojske, između ostalog, bio osposobljen kao tenkista, drugi je opet dobro rukovao protuoklopnim oružjem.

Ja:
Eto samo da znaš, ako slučajno budete u prilici zarobiti tenk, sad znaš tko ga je sposoban dovesti u bazu, a ako ga ne uspijete zarobit onda znaš tko ga je sposoban uništit!

Nakon toga, naglo okrenemo glavu jedan prema drugome, iz bratova ozbiljnog pogleda iskrile su skrivene ratne želje i nekakvi meni nepoznati ratni planovi!

Zvonkin susret s budućim suborcima u Ljubuškom sličio je susretu složne družine koja nestrpljivo čeka, tamo nekom zajedničkom neprijatelju, što prije dokazati kako su složni i odlučni braniti svoja ognjišta i svoj narod. Promatrajući ih sa strane, nikome ne bi palo na pamet kako su ti veseli mladi ljudi odlučili staviti svoj život na kocku i da se, upravo tada, priključuju najelitnijoj postrojbi Hrvatske vojske. Nismo dugo oklijevali, nakon kratkog upoznavanja, odlučuje se tko sjeda u koje vozilo i, prije no što se krenulo sjedati, Zvonko je, po običaju, prije polaska, imao još nešto kazati.

Zvonko:
Svaka čast dečki, tako se odlučuje braniti Hrvatsku, odlučiš sam i odmah kreneš, i to je to! Ja sam isto tako kao vi, još prošle godine donio čvrstu odluku, i to u jutro rano kad svi idu na posao, umjesto da sjednem u autobus koji me svakodnevno vozio u Ljubljani do zgrade i ureda, ja to jutro sjednem na vlak i pravac u Zagreb i Prvu brigadu! Samo još nešto dečki, Hrvatsku nije lako braniti, upamtite da je naša Hrvatska svima privlačna kao što je mnogima privlačna zgodna i lijepa djevojka, mnogima zapinje za oči, neke bi njezine dijelove željeli imati samo za sebe! U ostalom, ako imate lijepu djevojku morate i u tom slučaju stalno biti oprezni, nikad ne zaboravite da lijepa djevojka nije samo vaša!

Na ovo zadnje izgovoreno svi prasnušmo u smijeh, a on nastavi i dovrši misao:
Ali ipak, naša je Hrvatska sasvim nešto drugo, ona je jedna, jedina i naša, od Boga je povjerena našem narodu i nemamo ni jednu drugu, zato je moramo braniti i čuvati ko zjenicu oka svoga!

Svima se svidjelo njegovo domoljubno razmišljanje, iz dna duše punim ustima izgovoreno, tim riječima još više potiče mlade bojovnike što prije krenuti u rat za slobodu i jedinu Hrvatsku!

Valjda je naša kolona vozila privukla pažnju hrvatskim policajcima na onom graničnom punktu u Prudu, malo pokazaše veću aktivnost, nekoliko prvih vozila nisu zaustavljali, samo su nas u prolazu promatrali. Ne znam što se naježih kad vidjeh da zaustaviše zadnje auto u kojem se nalazio Zvonko, valjda sam naslutio neku nevolju koja bi se iz toga mogla izroditi?
Zaustavimo se dolje malo niže u Vidu, prije mosta, s desne strane, kako bi ih sačekali, učini mi se kako već dugo čekamo tu nekakvu graničnu selektivnu proceduru koja je u ovim okolnostima bila potpuno nepotrebna. Napokon se pojavi bijeli Golf, prepade me blijedo lice rođaka Slavka, on naglo zaustavi auto, skupa izlazi sa Zvonkom i stalno ga nešto moli i preklinje.

Zvonko uopće ne obraća pažnju na njegove riječi, već onako nakostrušen, ko' mačak, i ljut ko' poskok, brzo se zaputi prema muškarcu starijih godina, taj je netom zaključao prodavnicu preko puta i već sjeda za volan svog auta. Zvonko se tom gospodinu obrati ovim riječima:
Molim vas, možete li me časkom odvesti tu gore do punkta, ostali mi dokumenti kod njih!

Uljudni gospodin odmah pokaza svoju uslužnost, otvori mu vrata zatim okrene auto i u trenu odoše, a Slavko se, s obje ruke, uhvati za glavu i nama u panici reče:
Sad će ih svu trojicu ubiti ili će oni ubiti njega!

Slavko nam kratko ispriča što se gore zbilo, te kako je Zvonko prilikom kontrole odlučio samo iz ruke pokazati iskaznicu Tigrova policajcu, još mu je kazao kako je to dovoljno što se vidi na prednjoj strani, te da on ne želi da bilo tko okreće pozadinu iste i da čita kojoj bojni pripada, jer je na prednjoj strani njegova slika i ono što ga trenutno treba zanimati. To je policajca razljutilo, trzne mu iskaznicu i reče da on neće njemu postavljati nikakve uvjete što će kontrolirati. Sve bi to nekako dobro završilo da je policajac kulturno vratio iskaznicu i da je nije u ljutnji bacio pod noge Zvonki.

Po Slavkovim riječima on je odmah krenuo da ne izbije veći sukob, ali se Zvonko izderao na njega i naređivao mu cijelim putem da odmah stane vrati se, jer, kako reče, tog policajca mora samo upucati pa će tek nakon toga nastaviti dalje. Bez obzira što se Zvonko derao i govoreći kako nitko nije dostojan bacati iskaznicu Tigrova, a tko to napravi ne zaslužuj više biti na životu, Slavko je ipak uporno vozio sve brže do nas. Eto, to je razlog što se vratio natrag, kako bi izravnao račune i osvetio se našem Hrvatskom policajcu za poniženje koje se ticalo njega i svih Tigrova, a nas ostavi u šoku i neizvjesnosti, čekati i osluškivati kada će se začuti pucnji gore na punktu, nedaleko od nas!

Nama se njihov povratak pretvorio u vječnost, još se tu oko nas okupilo ljudi, sve se ubrzo saznalo, nisu se čuli pucnjevi. Napokon se oni pojaviše, pomislih kako ga je možda, usput, onaj gospodin uvjerio da se vrate. Taj vozač odmah stade objašnjavati okupljenima kako on uopće nije znao koji je problem nastao na punktu i da je samo želio hrvatskom časniku učiniti malu uslugu. Ispričao je okupljenima da je Zvonko po izlasku iz auta pitao policajca šta on radi tu i gdje mu se nalazi ta granica koju kontrolira? Kad je ovaj pokazao prstom na cestu, Zvonko je izvadio istu onu iskaznicu i stavio je na asfalt, izderao se, uperivši pušku u njega, naredio mu da klekne, te da podigne iskaznicu i poljubi je, zatim da se ispriča i kulturno mu je opet vrati. Policajac je isti tren onako izbezumljen od njegove vike i galame izvršio naredbu, zatim se stao pravdati i okrivljivati Zvonku za njegovo nasilno ponašanje. Zvonku to još više uzruja, isti tren gurne policajcu svoju pušku u njegove ruke, napravi dva koraka unazad, stavi ruke na leđa, isturi prsa prema policajcu i rekne mu ako misli da je on u pravu i ako ima muške hrabrosti, neka ga odmah upuca i da, evo, ima svjedoka i nitko ga ne smije okriviti za njegovu smrt. Ali kako se ovaj još više smeo, držeći pušku u naramku nije uopće reagirao, Zvonko mu trzne pušku koju mu je netom dao, repetira je ponovo, jedan metak iskoči drugi ubaci u cijev i opet ga natjera da klekne na koljena i ponovi isto, jer mu opet postavi iskaznicu na isto mjesto na cestu. Taj vozač još reče nama i okupljenima kako je Zvonko rekao policajcu, kad mu je po drugi put pružao iskaznicu, neka upamti do kraja života da mu je Zvonko Vujević poklonio život, inače bi ga, za ovo što je danas napravio, svaki drugi Tigar sigurno ubio.

A, o čemu sam drugo, taj dan, dugo mogao razmišljati, već o ružnoj spoznaji koja govori kako živimo u teškom vremenu u kojem svi, iz dana u dan, sve lakše gubimo živce i da u takvim i sličnim nepotrebnim verbalnim sukobima sve češće Hrvat udara na Hrvata?!

Nakon tog teškog i napetog dana, desetak sljedećih dana nisam ništa čuo o bratu i skupini Ljubušaka koji su ubrzano obavili sve potrebne liječničke preglede i već se uključili u ratne aktivnosti s ostalim Tigrovima.

Tih su dana do nas dopirale vijesti o uspješnim aktivnostima HV-a u dubrovačkom zaleđu, radosna vijest se, odmah, kao i svaki put, pretvarala u masovno slavlje među našim ljudima, slavilo se po običaju u svim mjestima do kasno u noć.
Sigurno bi se i ja priključio tom slavlju da me upravo tada nije dotakla gorka spoznaja skrivene istine koja prati svaki uspjeh naše vojske? Mnogi to slavlje doživljavaju kao da Hrvatska dobiva svaku ratnu pobjedu u nekakvom sretnom lutrijskom ždrijebu, nikom ne pada na pamet pogledati pozadinu te pobjede koja je krvavim slovima zapisana na drugoj strani istine, nitko u tom slavlju ne razmišlja o našim trenutnim žrtvama. Sad se pitam; zar ne bi bilo pravednije i humanije prema Hrvatskim žrtvama, da smo barem taj prvi dan Hrvatske ratne pobjede obilježili danom žalosti, dok se barem ne zgruša i osuši krv na vrelom kamenu, krv naših poginulih ratnika, pa tek iza toga drugi dan neka ljudi slave koliko im se prohtije?

U tom slavljeničkom okruženju svaki sam tren očekivao Zvonkino pojavljivanje, ako je nakon akcije ostao živ. Bio sam u pravu, u popodnevnim satima, dok je sunce još dobro pržilo pred našom kućom, zaustavlja se vojni terenac, prvi izlazi Zvonko, skroz negdje odsutan i ozbiljan, jedva me primjećuje, odmah se zaputio do obližnje rječice i sjeo u hladovinu. S njim su još dvojica časnika koje dobro poznajem, po izgledu njihovih lica, meni ništa ne sluti na dobro. Dok se rukujemo, njih dvojica mučno vrte glavom, zabrinuto gledaju put Zvonke koji je već onako obuven ugazio u vodu do koljena i malo rashlađuje lice. Ova mi dvojica, na brzinu, s nogu, ukratko ispripovijedaše mučnu istinu koja ih sve pogodi, a Zvonki pretvori život u noćnu moru od koje se nikako ne može oporaviti.

Ta su mučna događanja započela nakon povratka njegove satnije s kraćeg dopusta, koja se odmah uključila u planiranu akciju "Tigar", sve je to zabilježeno ovim riječima u njegovom ratnom putu:

... Dana 10. 07. 1992 Zvonko Vujević u brdima na Južnom dijelu Popova Polja dočekuje svoju 1. satniju, koja se vratila s odmora i donijela mu pisanu zapovijed kojom mu se zapovjeda da oslobodi selo Srnjak - presječe cestovnu i bivšu pružnu komunikaciju između Huma u Popovu Polju i željezničke stanice Zaplanik u Dubrovačkom zaleđu, te da daje podršku postrojbi 3. pješačke bojne.

Ovu bi priču teško mogao vjerodostojno opisati da mi u svemu nije pomogao "Ljubuški Tigrić", to je onaj tenkista na početku priče, vjerno je u svakoj akciji pratio Zvonku. On je danas član Udruge naših "Zaboravljenih branitelja", pa se imamo priliku često družiti, pomaže mi popuniti praznine iz bratova ratnog puta, kojeg je često bio sudionik. Nešto mi se učinilo nelogično opisano iz tog vremena pa sam ga upitao: Kako to da ste vi na povratku ponijeli Zvonki pisanu zapovijed u kojoj se traži oslobađanje sela Srnjak, zar on o tome ništa nije znao prije vas?"

Tigrić se malo nasmija i ovako reče:
Zvonko je sve znao, on je dugo sa ostalim časnicima radio na pripremi te akcije. To što smo mi njemu nosili sve napismeno na papiru, bilo je namijenjeno prije svega nama da se pripremimo, i da unaprijed znamo što nas čeka gore u brdima. Svi smo sve znali i, ako se netko taj dan nije osjećao spreman za akciju, mogao je odustati i ostati u bazi, nitko mu ne bi zamjerio! Ja ne znam kakvo je bilo pravilo ili običaj u drugim našim postrojbama, samo znam da je Zvonko, prije svake akcije, pred svima nama još jednom glasno čitao rukom pisanu i potpisanu zapovijed našeg zapovjednika brigade i taj je papir stavljao u đžep i nosio ga sa sobom u akciju.

"Tigrić" se još dobro sjeća tog dana, tog ranog jutra subote 11.7.1992., između ostalog, i ta su događanja detaljno opisana u ratnom putu:

Iz ratnog puta:

U subotu 11. 07. 1992 g. Zvonko Vujević sa 1. vodom 1. satnije 6. pješačke bojne oko dva sata u jutro odlazi na izvršenje zadanog mu, prije toga ostavivši 2. vod u pripravnosti, a 3. vod u pričuvi. Prije zore Zvonko Vujević uspijeva neopažen provući cijeli vod kroz neprijateljske položaje na južnim padinama brda Čula te nastavlja sa približavanjem neprijatelju s leđa, odnosno sa sjeverne strane, to isto čini "Šljivo" sa svojim vodom 3. pješačke bojne sa jugo-zapadne strane. Oko podne 11. 07. 1992 g. istovremeno Zvonko i Zlomislić Ivan "Šljivo" sa svojim grupama upadajo u selo Srnjak, vode žestoku pješačku borbu sa trebinjskim četnicima na razdaljini 30 - 50 metara, tako da su se doslovno dobacivali bombama. Nakon 3 sata bitke Zvonko Vujević od zapovjednika 1. satnije Josipa Jurišića traži da mu se dostavi streljivo, jer se četnici iz prava Huma pojačavaju....

Tigrić se sjeća svih detalja iz te akcije i svjedoči:
Prije našeg ulaska u samo selo Srnjak, Zvonko je naš vod razdijelio u manje skupine, mene je rasporedio u svoju skupinu, da budem stalno njemu blizu, potom smo, iz nekoliko pravaca, iznenada napali to jako četničko uporište, baš u vrijeme kad im je bio ručak! Naša je skupina prva ušla u sukob, ubrzo smo na sebe vezali dva mitraljeska gnijezda, dugo nam vremena nisu dali okom trepnuti. Polegli smo, ubi te kamen više od metka, kad ga geler otkine, onaj ti sitni kamen odmah kožu proprži. Zvonko je na Motorolu javljao drugima da samo nastave kako je planirano i da nam još ne trebaju prilazit u pomoć. Nije sve teklo glatko, krenula su ranjavanja naših, trebalo je njih izvlačiti, slabili smo u ljudstvu, streljivo nam je već bilo kraju!

Iz ratnog puta:

...Dostavom streljiva rukovodi zapovjednik 3. voda 1. satnije 6. pješačke bojne Puretić Zoran, koji se nakon dostave uključuje u borbu, te nakon sat vremena od uključenja biva teško ranjen.
Teško su ranjeni Bubanić i Tandarić Zlatko, Tandarić je još prije ranjavanja iščašio nogu u koljenu koje naglo zatiče, nestali su Ruklić Stjepan i Merlin Drago. Oslabivši se u ljudstvu, koje je 7 km po bespuću do sela Vladnice izvlačilo ranjenike, Zvonko Vujević - skupa sa "Šljivinim" vodom - biva opkoljen.

Tigrić:
Kad su nas četnici opkolili, Zvonko je tražio da po nama tuče naše topništvo, kad je to zatražio mislio sam da je skrenuo s pameti!

Zapis iz ratnog puta:

... Pokušaj tenkova 1. G.B. sa stanice Zaplanik da naprave rupu u okruženju biva zaustavljen neprijateljskim maljutkama. Tada na zaprepaštenje cijelog Južnog vojišta Zvonko Vujević traži da ga tuče vlastito topništvo!

Tigrić:
Kad su naše mine i granate zasule i nas i njih, oni nisu imali drugog izbora već da se povlače, tako da je selo ostalo u našim rukama. Ja sam dobro čuo kad se, nedaleko od, nas upalio jedan njihov kamion, kasnije sam razmišljao da su mogli samo s tim kamionom odvesti put Trebinja dvojicu naših, koje su nakon ranjavanja zarobili.

Iz ratnog puta:

Usprkos olujnoj kiši, koja je počela u nedjelju 12. 07. 1992 g. , iza ponoći Zvonko Vujević zajedno s Tihom Kraljevićem pretražuje uokolo sela Skrnjak nestale prijatelje. U ranim jutarnjim satima 12. 07. 1992 g. bojnik Mičanović saopćava mu da četnici uporno traže razgovor sa "Orlom 10" (Orao 10 Zvonkino ratno ime) pa - ako odluči javit se - neka ide na 7. kanal.
Sluteći, da su mu prijatelji i suborci zarobljeni Zvonko Vujević se javlja neprijateljskom oficiru pod šifrom "Strahinja.

Na žalost, točno je slutio, četnici su zarobili dvojicu teško ranjenih Tigrova, uzeli njihove motorole i šifrarnik iz kojeg su pročitali da je njihov zapovjednik pod ratnim imenom "Orao 10".
Od tada Strahinja postaje Zvonkina noćna mora, stalno mu prebacuje da je sebe izvukao i dopustio da mu oni zarobe dvojicu vojnika, provocira ga, sve do onog dana kad su Zvonku dvojica časnika dovela kući i meni se povjerili o svim zbivanjima u proteklih nekoliko dana. Šokiralo me kad su mi rekli da je Zvonko s tim Strahinjom dogovarao svoju predaju za zamjenu dvojice ranjenih suboraca, on je Strahinju uvjerio da mu više vrijedi imati zarobljena hrvatskog časnika nego dvojicu teško ranjenih vojnika.

Iz ratnog puta:

... Sljedećih nekoliko dana "Strahinja" preko motorole na Zvonka Vujevića vrši stalni psihički pritisak - zove ga u podne i ponoći tako da Zvonko sa njim ugovara svoju razmjenu za Ruklića i Merlina na istom mjestu gdje su bili teško ranjeni i zarobljeni. Zvonkina namjera u zadnjem je trenutku spriječena iz zapovjedništva 1. G.B.

Nije to sve, kad su dvojica časnika dovezli Zvonku kući, još su mi kazali kako ih je on zamolio da ga nekoliko dana ostave kod mene kako bi se od svega odmorio. Uspjeli su mi, na brzinu, otkriti neke Zvonkine zamisli, iz kojih je cijelo vrijeme samovoljno kovao ratne planove bez znanja drugih zapovjednika, kako kazaše:
Ti bi ratni planovi mogli svima nama samo naštetiti!

Kad je propala Zvonkina zamisao o predaji i razmjeni on je, cijelo vrijeme u tajnosti, okupljao pripadnike Tigrova, planirao je napasti Trebinje s ciljem oslobađanja ranjenin i zarobljenih Tigrove!

Nakon te stresne istine, odlučujem se potruditi kako bi bratu, za tih nekoliko dana, osigurao kakav takav ugođaj koji će ga dobro odmoriti, a nakon toga će barem imati priliku, odmorniji u miru, donositi svoje životne odluke.

Dvojica su časnika, nakon kraćeg zadržavanja sa mnom, na cesti dovikivali Zvonki, koji se još rashlađivao u Vrioštici, da će doći po njega za nekoliko dana. Kazah im kako se uzalud dovikuju s njim, on ih ne može čuti zbog rijeke koja na tom dijelu ispod mosta dosta buči, već im kazah da ću mu ja kasnije prenijeti tu poruku. Zvonko im na odlasku samo mahne i nastavi nešto tražiti na brzaku, u pjeni ispod mosta, nije mu dugo trebalo ubrzo je pronašao onaj kamen u vodi koji smo samo on i ja dobro poznavali. Taj je kamen pokrivao rupu među većim kamenjem gdje se, za nas dvojicu, stalno hladila dobra domaća loza u zelenoj staklenoj boci. On napipa kamen, podiže ga, izvuče staklenku, skide plutneni čep, podiže bocu u visinu očiju, pogleda me i nazdravi riječima; za Tigrove i Hrvatsku!, te otpi od grljka dobrih četiri prsta. Zatim bocu opet vrati na isto mjesto i kamenom poklopi, čudno mi bi što mene ne ponudi, potom iziđe iz vode i, zamišljen, požuri prema kući, a ja za njim. Kako uđe na vrata odmah zgrabi za telefon i stade okretati dugi niz brojeva. Dok je čekao da tamo netko podigne slušalicu, pogleda me iscrpljenim očima i reče:
Zovem Ljubljanu, treba mi hitno jedna kolegica s posla, Srpkinja je iz Trebinja...

Na drugoj strani veza se uspostavi, javi se ženski glas, Zvonko prekine priču sa mnom i nastavi govoriti toj ženskoj osobi, bez ikakva pozdrava i uvoda:

Zvonko:
Zorice, slušaj vamo! Hitno nazovi svog brata majora u Titove Užice i reci mu da ne smije dlaka s glave faliti dvojici mojih vojnika koji su neki dan ranjeni i zarobljeni, sad se nalaze u bolnici u Trebinju! Čuješ li ti mene Zorice šta ti ja govorim?!

U pozadini se nerazgovjetno čuje ženski isprepadan glas, odmah je Zvonku prepoznala ... izražava zabrinutost za njega, i žaljenje ... obeća da će sve prenijeti bratu.

Zvonko:
Uzmi olovku i zapiši, ... Ruklić Stjepan i Merlin Drago, ... reci bratu ako se prema njima ne bude humano postupalo,.... Zorice ja ću!... ja već okupljam svoje momke i samovoljno ću ti napasti i spaliti Trebinje! Ako se živ vratim iz Trebinja, mene će streljati moji zapovjednici, ali me ni to neće spriječiti ako se prema njima bude loše postupalo!

S druge strane žice, uplakan ženski glas Zvonku stalno nešto moli i preklinje, čuje se jecanje i plač i Zvonki teku suze ali to njegov čvrsti vojnički glas ne odaje osobi s druge strane, jer sve glasnije viče tamo na tu ženu koja jedva dolazi do riječi. Nisu njega nimalo pogađale suze bivše kolegice s posla, već se opet sjetio zarobljenih suboraca pa su mu zato suze potekle.

Kada se uvjeri da je Zorica točno zapisala imena, bez imalo topline u riječima, završi razgovor i samo poklopi slušalicu.

Nakon svega što sam slušao i dobro razumio, požurim prije brata do onog mjesta u rijeci, napipam našu bocu i snažno potegnem nekoliko dobrih gutljaja. Sve ono što mi se tvrdo i teško nakupilo tih trenutaka u grudima, ta čudesna rakija isti tren omekša i olakša, maknu mi sve trenutne probleme i crne misli ispred očiju, te ih skloni meni negdje skroz iza leđa. Rasterećen od svega, misli mi u trenu postadoše bistrije, iako me vratiše u prošlost, u ono davno vrijeme kad smo na tom istom mjestu, pored rijeke, okruženi rodbinom i prijateljima, sjedili uz logorsku vatru, pekli kukuruze i vezali udice, i na tom istom mjestu, dugo u noć pecali ugore i druge ribe. U meni se javi želja ponoviti taj isti ugođaj, kad smo već tu i imamo vremena na pretek. Dakako, već je na istom mjestu, uskoro odmah nakon zalaska sunca gorjela logorska vatra, bez obzira na dnevnu vrućinu, na tom se dijelu, pored hladne rijeke, ne bi moglo u noći boraviti bez logorske vatre, a trebalo je nam obojici povremeno malo noge sušiti. Tu su još, oko nas, Zvonkini brojni prijatelji i naša rodbina, on opet kao nekad davno veže udice i priča davne ribarske zgode, povremeno obilazimo onaj kamen, u pjeni ispod mosta, podižemo ga, a pritom staklenka sama iskače iz vode jer je u njoj već dosta zraka.

Taj bi cijeli noćni ugođaj bio još veći da smo znali kako će uskoro Zvonkina agonija oko zarobljenih suboraca i prijatelja sretno završiti, biti će za nepuni mjesec dana razmjenjeni za neke druge srpske zarobljenike, to su ujedno i prvi Tigrovi koji su živi razmijenjeni u Domovinskom ratu.

Ja se i danas pitam je li veliku ulogu oko uspješne i brze razmjene odigrala Zvonkina bivša kolegica i njezin brat ili su bile u pitanju neke druge sretne okolnosti? Dobro znam kako je ta ista Zorica i nakon toga, opet zadržala pozitivno mišljenje o Zvonki, jer sam je upoznao nakon petnaestak godina u Ljubljanskoj bolnici. Tada je saznala da je Zvonko teško bolestan i da neće još dugo živjeti, izišla je s posla i došla mu u posjetu sa ciljem da se od njega oprosti. Taj sam dan prvi put upoznao Zoricu, nikad nije saznala da sam nazočio i svjedočio njihovom mučnom razgovoru od prije petnaestak godina. Nakon izlaska iz bolesničke sobe tu su ženu preplavile emocije, neko je vrijeme vani na hodniku ostala sa mnom u razgovoru, dala mi je do znanje kako će Zvonko u njenom sjećanju ostati kao vrlo plemenita i draga osoba, i kako reče, nikad sebi ne bi oprostila da ga nije došla još jednom vidjeti i nakon toliko vremena malo s njim porazgovarati!

Nakon tih nekoliko dana, davne 92. krajem 7. mjeseca, provedenih u krugu rodbine i prijatelja, Zvonku će biti ispunjen novom energijom i željom za Hrvatskom slobodom, po njega dolaze njegovi Tigrovi i skupa opet odlaze u nove ratne izazove!

(nastavlja se)

Krešo Vujević

Komentari

Krešo neka ti je bratu pokoj duši,ali to što pišeš samo ćeš naškoditi svom narodu,jer Tigrovi i Trebinje????Neznam koliko ti je to pametno!

Ako Trebinjcima nije naškodilo što su spaljivali Dubrovnik, što bi naškodilo Hrvatima ako su neki Tigrovi samo prijetili da će spaliti Trebinje?
A, pitaš li se škodili našem narodu što se prešućuje nekoliko stotina tisuća lažnih branitelja, koji su ostvarili sve moguće povlastice, a oni mnogi koji su časno ratovali nemaju nikakva prava?
Da nisi možda i ti jedan od lažnjaka koji bi rado zataškao istinu?

Krešo

Krešo piši znamo koga istina boli

dali su možda ubojstva tutinih žrtava koji su bili za cilu bosnu indirektan dokaz da su oni u agu djelili bosnu i da je to nedaj bože žločinački udruženi podhvat sa tuđmanom na čelu-bile su dvi politike
jedna je bila okupatorska loša

treba pisat istinu
ljubuški ima dosta dezertera koji rade na mjestima branitelja
ima puno lažni škola i lažnih penzija -sve objavit
to je zloćin-lustracija nam treba hitno
ovakovi rade kontra rvackog naroda
za dom dok ne dođe plenki lizač pijata brisela

Također objaviti poimenice sve dezertere koji su tada bili i osuđeni. Čitani su na radio Ljubuški po imenima i prezimenima i koliko su osuđeni zbog dezerterstva.

A di je u ratu bio lažni pukovnik Mario Herceg i zapovjednici vojarne Hardomilje i vojarne Gornja Vitina i Šiljezi iz Vašarovica itd.Tolj, lazni pukovnici brigadiri kako ih nije stid ići među narod lažnjaci.Triba svako da im opali po šamar kad ih vidi u gradu.

Jest ovim laznjaci kradeze nemogu da pricaju o ratu jer nisu ratovali zato okrecu uvik pricu pricajmo o buducnosti okanite se rata.A napregnu uši ko kenjci da čuju neku ratnu priču pa da bi mogi kasnije oni to prepričavati kao svoj doživljaj svoj djeci.I takva onda dezerterska djeca se hvale kako je njihov ćaća ratni junak i heroj tipa pukovnik Mario Herceg i lažnjaci braća Šiljeg iz Vašarovića.

Ja nisam lažnjak, ja sam tu i moja vojna mirovina je moja stvar, tko je i vama branio platiti i sada dobivati zapovjedne mirovine, pa i muslimani su to radili što ne bi i mi.
aaa jeste zlobni što mi hrvati primamo što smo krvavo platili ko je i vama smetao dati 10.000 i biti pukovnik ajde ne prkeljajte.
pozz od Maria!

nisi lažnjak a platio 10000 KM, ma bravo.

Ako si ti kupija meni svjest nedozvoljeva,, Amen,,

Takvi kradeze lažnjaci su najglasniji bukači bili pred rat kako su veliki Hrvati i Ustaše i Hrvatska do Drine kako ce sve komuniste pobit a kad je pukla puška svi pobjegli.Kad su jednog takvog pitali zašto si pobjegao:On kaže da je on davno ratovao za Hrvatsku u Jugoslaviji a sad je vrijeme da se drugi bore i tuđa djeca ginu.A njegova djeca dezertirali kao i on i zena mu i oni sad glume velike kradeze Hrvate.Napose što se fratri sa takvima rado slikavaju i druže a fratri prave branitelje izbjegavaju i o njima nista neznaju.

Ko je vujević da se bahati na graničnom policajcu ''

Jos jednom pazljivo procitaj pricu pa zakljuci tko je bahato postupio?

svi koju su kupovali mirovine škole radna mista sve treba u zenicu i javno kaznit a kad iziđu zabrana rada u državnim firmam 5 godina

Ti indijanac jedan sto pitas: Ko je Vujevic da se bahati granicnom policajcu?! Slusaj ovako: Taj granicni [ * neprimjereno * ] je bacio Zvonkinu iskaznicu od Tigrova. Trebao ga je Zvonko odma sjest u invalidska kolica za cijeli zivot. Odakle mu pravo to bacit?! Sjede u hladu cjeli rat i igraju bele dok drugi ginu na ratistu. Nije dostojan Zvonki noge oprat. Treba se svaki put ustat i reci Zvonko Vujevic a ne ga blatit! Zvonko Pocivaj u miru!!!

Bilo je brigada ali što su bili Tigrovi i Pauci

Kapa dolje svim Braniteljima koji su išli na ratište da brane dom,nažalost bilo je i oni udbaša koji su bili zapovjednici i znali su [ * neprimjereno * ]cu izvući i kasnije braniteljima mirovine prodavati,pokoj duši svimumrlim i nastradalim i laka im HRVACKA GRUDA.Branitelji još jednom vama neizmjerno HV A L A-

u samom startu osamostalljenja R Hrvatske i početka rata biti svjestan da nema gotovo nikakve šanse biti dio nje ali ipak braniti je krvariti za nju podupirati zadnjim atomom snage i iz nova pa opet pa opet ginuti za nju , naiđeš na nezahvalnost nekog [ * neprimjereno * ]a i objasniš da su dva i dva četri a ne tri ,mislim da je bio i previše strpljiv trebao je ga likvidirat odmah

koji šiljezi su laznjaci, jel oni puskari.. mozel netko pojasnit zanima me jesu li oni?

Svaka čast Krešo samo istinom kreši to ih najviše boli.

Ja sam nosio ćaćinu kapu na glavi sa pravim i jedinim obilježjem Nezavisne (a ne neovisne) mi države ito od Dubrovnika do Posavine,samo da znaš moj dobri Krešo.Ponovo ti velim pokoh duši tvom bratu,ali dokazuješ brate istinu,a to je da je HV ratovao po Bosni i Hercegovini,i neka je,ali popusti malo sa tim Rambo pričama jer znam i ja šta je bio i šta je sve bilo u ratu.
.

hos; ''Ja sam nosio ćaćinu kapu na glavi sa pravim i jedinim obilježjem Nezavisne (a ne neovisne) mi države ito od Dubrovnika do Posavine,samo da znaš....''

Dragi moj hosovac, više će naškodit našem narodu ta tvoja ustaška kapa koju nosaš od Dubrovnika do Posavine nego sve moje iskrene i istinite priče.
Vidiš, ja sam od svog oca upijao živu povijest naše NDH, on je služio u Pavelićevoj tjelesnoj straži i znao je pravu istinu. Istina je da je Pavelić pokrenuo naoružanu Hrvatsku vojsku prema Sloveniji i austrijskoj granici sa ciljem da njemu osiguraju zaštitu od partizana do Blajburga. Moj je otac promatrao kako se Pavelićev avion jedva od drugog pokušaja uspio podići sa blajburških poljana, s tim je velikim teretom, kojeg su dovezli natovarena u šest kamiona iz Zagreba, pobjegao a svoju vojsku prepustio nemilosti partizanima, - Englezi s tim nisu imali nikakve veze, kako su tebe i druge učili o Hrvatskoj Povijesti.
Samo neznalice tvrde da je HV ratovala u BiH!
Moj brat 93. dolazi u Mostar sa 100 dragovoljaca Tigrova, koji su se uredno odjavili iz HV i opet uredno prijavili i dobili iskaznice HVO-a.
Što je tu sporno??

Krešo

KREŠO . Indijanac je ima gori put od tvog brata a sad nema ništa idalje se ponašam normalno koliko mogu

Sporno je to što su to dragovoljci HV u BiH ratovali u odorama Hrvatske vojske-sjećaš li se događaja u Mostaru kada je poginilo nekoliko bojovnika kod kojih su pronađene iskaznice HV?
I onda je došla obavijest da su to "Hrvatski civili" koje je tkz.Armija BH obukla u vojne odore.
Još jednom neka tvoj brat počiva u miru bożijem,a ti brate ako navodiš istine onda idi do kraja.Živ ti meni bio.

Ratni put satnika Zvonke Vujevića (6)

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto