U mraku naših 'Mrduša Donjih'

ljubuski.info

Ima li čovjeka među vama? Gdje je čovjek?… Nigdje ne možeš naći čovjeka! Tko je ugasio svjetlo? Upalite svjetlo. Svjetlo…, eto to odzvanja iz ove predstave. Svjetlo - upalite svjetlo u sebi, razmislite, probudite se ...

U jedno selo u Dalmatinskoj zagori, negdje u pedesetim godinama prošlog stoljeća, dakle u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, dolaze prosvjeta i kultura. I to ne bilo kako - napredak, naznaka prvih koraka kulture i prosvjete, odnosno tračak svjetlosti, u to selo dolazi postavljanjem 'Hamleta', najpoznatijeg djela najizvođenijeg i najprevođenijeg pisca u povijesti, Williama Shakespearea.

Postaviti 'Hamleta' za mještane do tada orijentirane isključivo na život u svom malom mjestu, u zadruzi, za njih je 'mačji kašalj': oni imaju nju koja je bila u Zagrebu na predstavi i zna sve šta i kako je bilo, kakvi su 'Amlet i Omelija', imaju učitelja koji će bez problema prepraviti tekst (ispraviti Shakespearea i prilagoditi njima i njihovim poimanjima i potrebama), a imaju i Bukaru - vlast, koji će reći šta može, a šta ne može i kakva će biti predstava. I šta se još uz rad na predstavi može ispitati, poput lojalnosti, samo da pitanje trošenja 'narodnih para' ne dođe na raspravu. Jer kad su novac i vlast u pitanju, prvoborci upitnih herojstava i borbenih uspjeha moraju biti nedodirljivi i neupitni.

Oni su likovi i oni stvaraju dramu u drami - mještani sela Mrduša Donja postavljaju 'Hamleta' - ili, kako oni kažu 'Amleta', gotovo istovremeno doživljavajući dramu u 'stvarnom' životu identičnu onoj koju postvljaju na scenu, onu u kojoj igraju.

Poznati je to tekst 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja' jednog od najvećih hrvatskih komediograda Ive Brešana (1936 . - 2017.), ovoga puta premijerno postavljenog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u režiji Ivana Lea Leme, premijerno izveden u srijedu navečer u ovom kazalištu. Prva je to izvedba u regiji teksta Ive Brešana nakon njegove smrti u siječnju ove godine.

Prvo dramsko djelo Ive Brešana

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja prvo je dramsko djelo Ive Brešana. Tekst je napisao 1965., a praizveden je, u režiji Božidara Violića, u zagrebačkom Teatru ITD šest godina poslije - tekst nije bilo lako postaviti na scenu iz političkih razloga. Ipak, igran je i u bh. teatrima ubrzo nakon praizvedbe, pa i u Mostaru 1972., u Narodnom pozorištu Mostar. Brešan je ovaj tekst napisao kao grotesknu tragikomediju, i bez obzira na promjenu političkog sistema, protok vremena i napredak koji bi civilizacija/društvo trebala / morala doživjeti, predstava i danas, jednako kao i u vrijeme kad se Brešan tim tekstom obračunavao s tadašnjim sustavom, progovara i kritizira vlast, ali ne samo vlast - nego i nas, licemjerne, šutljive pojedince, članove zajednice, spremne okrenuti glavu samo da ne bismo izgovorili istinu, a sve za račun sitne dobiti, straha, kukavičluka ili nečeg četvrtog. Opravdanje je lako naći.

'Ima li čovjeka među vama? Gdje je čovjek? Nigdje ne možeš naći čovjeka! Tko je ugasio svjetlo? Upalite svjetlo. Svjetlo…', eto to odzvanja iz ove predstave. Svjetlo - upalite svjetlo u sebi, razmislite, probudite se. Uz odličnu glumu, koreografiju, scenski pokret, glazbu, simboliku naglašavaju scenografija i posebno kostimi.

U predstavi igraju: Slaven Knezović - Bukara, Robert Pehar - Učitelj, Ivan Skoko - Joco, Angela Bulum - Anđa, Sanda Krgo Soldo - Majkača, Miro Barnjak - Puljo, Jelena Kordić Kuret - Šimurina, Bojan Beribaka - Mačak, Nikolina Marić - Seljanka, Danica Džidić - Seljanka, Stana Šuman - Seljanka, Sofija Vrljić - Seljanka, Mario Bošnjak - Seljak i Zorislav Galić - Seljak. Dramaturg je Dragan Komadina, scenografkinja predstave je Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec, skladatelj Zvonimir Dusper - Dus, koreograf Leo Mujić, oblikovanje svjetla potpisuje Uroš Škiljević, a izradu rekvizita Marko Mrdaković.

Umjetnost pali svjetlo

Slaven Knezović se ulogom u ovoj predstavi nakon osam godina vratio na kazališne daske, a nakon 23 godine na scenu HNK Mostar. Vjeruje, kaže, da je cijela ekipa napravila dobru predstavu, da su se svi okupili oko predstave značajne za Mostar.

Tko pali svjetlo, pitamo ga kraju?
Mi smo ti koji palimo svjetlo, kaže. Odnosno - Umjetnost pali svjetlo u čovjeku i u njegovoj okolini - njegov je odgovor. Prva repriza predstave je u četvrtak, 18. svibnja u 20 sati u HNK Mostar, a druga repriza u petak, 19. svibnja u 20 sati.

Ivan Leo Lemo, redatelj: Svjetlo mijenja svijet

Održana je pretpremijera. Što večeras kaže redatelj koji je sigurno imao naporan dan?
Vidjeli ste da je pola glumaca skoro bez glasa, stvarno smo radili predano, bili jedni drugima inspirirani i naravno samim tekstom, remek - djelom Ive Brešana. Jako sam zadovoljan, publika je lijepo primila predstavu, meni je sve bilo onako kako sam zamislio i tisuću puta bolje, a to prvenstveno zahvaljujući ansamblu vrhunskih glumaca - od naših gospođa iz KUD-a 'Cim' do Roberta Pehara, Slavena Knezovića i svih ostalih… Savršeni su i baš im zahvaljujem na divnom radu.

Tekst Ive Brešana je komedija, ali nije jednostavna - to je drama u drami. Koliko je bilo složeno napraviti da to funkcionira na sceni?
Dosta je složeno. Brešan je to nazvao groteskna tragedija, naravno, to onako, malo ironično govori: to je i komedija, ima tu dosta viceca, gegova, začkoljica mentaliteta, nijansi jezika koje su smiješne u prilog komičnosti ovog teksta, a opet u svemu tome je i jedna tragična priča i tragične sudbine lica, i svima zajednička nesreća, neimaština, nepismenost… Mi zapravo pratimo početke opismenjavanja ljudi ovih krajeva, i koliko je god smiješno, to je i tužno. I žrtve tih svih raznih ideologija i povijesnih perioda… zapravo je cijela predstava više bazirana na istraživanju ljudskog karaktera: pronaći dobro u zlu i zlo u dobrom, prvenstveno u polarizaciji Bukare koji predstavlja sve te moćnike koji se po cijenu svega žele dokopati vlasti, moći i koristi, i intelektualaca koji su u takvom sustavu zatočeni i koji često postanu i gori od toga iz želje za osvetom, a osveta nije dobra, i sve ostale nevine žrtve tih ratova.

Sve to ustvari aktualno i danas?
Uvijek.

Ljudska priroda…
Tako je. Ljudska priroda i njezine stranputice. Zato je nismo transponirali u današnje vrijeme jer mislim da je čak ovako slađe i sočnije kroz kao ta prošla vremena i prošle društveno-političke sustave i ideologije kao što je komunizam iz poraća Drugog svjetskog rata, vidjeti u zrcalu i nas i naše društvo i samog sebe.

Tko pali svjetlo? Čovjek, umjetnost…?
Svatko. Svatko za sebe. U svakom slučaju najveće svjetlo je ljubav, nekima od nas je to Bog koji je i ljubav, nekome je suosjećanje, nekome sve to skupa…, uglavnom, u ovo doba kad zveckaju ratovi i moguće revolucije, ja mislim da je revolucija, svojevrsna evolucija naša u nama i da svatko za sebe, što god mu to značilo, treba upaliti svoje svjetlo u svojoj okolini i onda se svijet mijenja.

Napomena uredništva:

Za one koje ne prepoznaju Bukaru u sebi ili bližnjima, a ne mogu skočiti do Mostara, prenosimo film iz 1973. u izvanrednoj režiji Krste Papića:

Andriana Copf | Dnevni list

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto