Ratni put satnika Zvonke Vujevića (3)

Zvonko je često puta znao kazati kako on ratuje iz ljubavi prema Hrvatskoj, a ne iz mržnje prema neprijatelju! Govorio je da su za njega neprijatelji samo mete i prepreke, "preko kojih moramo pregaziti kako bi oslobodili Hrvatsku!" I doista, on je cijelim svojim bićem volio Hrvatsku i sanjao njenu slobodu,  možda zato u njegovom srcu i nije bilo mjesta za mržnju?

Zvonko je kroz cijeli Domovinski rat imao neka svoja zanimljiva ratna pravila, ja nisam znao jesu li ta pravila ispravna ili nisu ali su me svaki put zadivila i ostavljala bez komentara. Znao je govoriti:
"Ako u sebi nosiš veliku mržnju prema neprijatelju, ne možeš realno sagledati njegove slabosti, tako ćeš teško procijeniti kad ga treba napasti. Ako neprijatelja mrzimo, tada ga obično podcjenjujemo, pa se zna desiti da često puta udarimo po njemu tamo gdje je dosta jak, a to zna itekako koštati."

Možda je Zvonki takav stav, u mnogim teškim prilikama, pomogao da se ponaša potpuno sabrano, i to u trenutcima dok je često puta bio okružen neprijateljskim vojnicima? Meni su njegovi suborci svjedočili da je on bio jedini među njima koji je u neprijateljskoj pozadini, duboko iza leđa neprijatelja, dok su izviđali, planirali akciju, i fotografirali položaje na brdu Šumet, mogao između smjena mirno zaspati. Bio mu je dovoljan mali maskirani zaklon od niskog raslinja, tamo bi se zavukao, posložio bi ležaj od kamenja, za postelju bi  podmjestio meke trave, opaloga ili zelenog lišća. Još bi produžni kabel motorole prebacio preko glave, utiša bi zvukove, zvučnik bi stavio uz glavu i uho, tako je i nastala naslovna fotografija pod Šumetom nekoliko dana prije same akcije.

Zvonko je upravo tih dana, sa četvoricom dragovoljaca, odmah iza ponoći, tiho krenuo u isplaniranu diverziju na brdo Šumet. U mraku su bez problema pronašli svaki biljeg, koji su prethodnih dana ostavili kao oznaku i putokaz, to im je orijentir po mraku koji ih voditi planiranom stazom do vrha brda i neprijateljskih položaja. Sve je teklo po planu, zaustavljaju se pred zoru pod samim vrhom brda, Zvonko sebi sa lijeve i desne strane raspoređuje po dvojicu suboraca, na tom će mjestu sačekati svitanje i u prvim minutama nakon izlaska sunca kreću u završnu akciju. Kad su već prve zrake sunca obasjale vrh brda, neprijateljske bunkere i rovove. On i suborci izlaze iz maskiranih zaklona i složno svi skupa zasipaju neprijateljske položaje bombama. Nakon što je brdo uz snažne lančane detonacije počelo podrhtavati i nakon što je sitno kamenje prštalo svuda uokolo, a oblak se prašine prvo izdigao, pa se odmah iza toga spustio i sve uokolo zatamnio: Skupina Tigrova i dalje ostaje pritajena, iz dima i prašine čekaju rasplet događanja koja će ubrzo uslijediti.

Ovu mi je akciju Zvonko nebrojeno puta prepričavao, nekad bi pričao samo o nekim detaljima  koji su mene zanimali, a nekad  je prepričavao detalje jer se tada njemu o tome pričalo. U spisima ratnog puta diverzija na brdo Šumet samo je ukratko opisana, citiram:
"....Zvonko sa svojim dragovoljcima probija se do neprijateljskih bunkera i brdo Šumet, ključ za napredovanje prema Čepikućama oslobađaju bombama. U toj su akciji ubijena tri neprijateljska vojnika, dvojica su zarobljena - jednom je ime Goran, drugom Pišta. Oba su rodom iz Bogojeva."

Nakon što se u prvom valu napada utišavaju detonacije bombi, i nakon što su sačekali nekoliko minuta, prašina se već razišla, Zvonko točno ispred sebe u neprijateljskom rovu začuje orgatanje i nekakav klapot. Potom ubrzo na čistinu izleti neprijateljski vojnik, okrenut leđima, potetura i htjede potrčati prema obližnjem grudobranu i mitraljeskom gnijezdu. Zvonko se iza oštro izdere i ovako mu dovikne:
"Stooooj!!.. Baci pušku, predaj se!! Mi smo Hrvatska vojska!!.."
Neprijateljski vojnik isti tren zastade, iz desne ruke baci pušku dalje od sebe, raširi ruke i ostade na mjestu ko ukopan. Zatim, Zvonko povika suborcima:
"Ne pucajte!.....Ne pucajte!.... Ovaj nam treba živ!!"
Potom zarobljeniku naredi da ostane u istom položaju, te da se polako kreće unatrag prema njemu, ali da se ni slučajno ne smije okrenuti. Kad se zarobljenik dovoljno približio, dvojica Tigrova iskoče iz zaklona, zgrabe ga za ruke i brzo povuku do ostalih. Dok su ovi skidali bombe i preostalo oružje sa zarobljenika, drugi se Tigrovi razletiše po rovovima i među mrtvim neprijateljima nađoše još jednog ali teško ranjenog. Ranjen je bio u predjelu bubrega, pa, kad Zvonko ugleda ranjenika skoči do njega, gornji mu dio odjeće u jednom potezu podiže i sve mu prebaci preko glave. Potom ga kleče ispred sebe, nagne ga malo naprijed, dohvati svoj prvi zavoj, raskida jastučić zavoja, onaj gumirani dio ne baci već njega prvo ranjeniku stavi na ranu i stade ga čvrsto previjati.

Zvonko je bio veliki zagovornik da treba neprijateljima prije svega pokazati svoju hrabrost, a potom i humanost. Često je puta govorio da je humano ponašanje Hrvatskog vojnika prema zarobljenom ili ranjenom neprijatelju najveći "otrov za neprijatelje, tako im dokazujemo da nismo slični njima!", u spisima ratnog  puta piše ovako:
"Goran je bio teže ranjen u predjelu bubrega i samo zahvaljujući Zvonki Vujeviću ostao je živ, jer mu je na samom bunkeru previo rane, a zatim ga uz pomoć drugog zarobljenika skinuo sa brda do sela Topolo u zapovjedništvo 3. bojne 1. G.B. Za taj čin Zvonko Vujević je odlikovan među prvih sto odlikovanih redom Nikole Šubić Zrinski. Hrabrost i humanost do neprijateljskih ranjenika i zarobljenika Zvonku Vujevića i njegove podređene pratila je kroz sva ratišta."

Dok se Zvonko još trudio oko ranjenika, onaj Tigar što je stalno na nišanu držao drugog zarobljenika, ljutito se obrati neprijateljskim vojnicima:
"Vidite li vi ovo, napali ste našu Hrvatsku, a mi se sad trudimo da vam živote spasimo?!"

Nakon toga obojicu zarobljenika preplaviše emocije, počeš plakati, suze im ovlažiše lice. Onaj ranjeni prvi skupi snage i kroz suze progovori:
"Meni je žao što smo napali vašu Hrvatsku."
Zvonko ga oštrim glasom upozori da se nije dobro izrazio: "Napali ste našu lijepu Hrvatsku!!"
Ranjenik uz ispravku opet ponovi:
"Žao mi je što smo napali vašu lepu Hrvatsku!"

U tom trenu Zvonki zazuja motorola, on pruži mikrofon ranjeniku i reče mu da to isto ponovi zapovjedništvu Tigrova. Kad zarobljenik u eter izgovori: "Žao mi je što smo napali vašu lepu Hrvatsku" u zapovjedništvu nastade panika, zavikaše: "... tko se to tamo zaebaje, otkud vama ta motorola u rukama, gdje je "Orao 10" ?!"

Zvonko sve sluša ali ne pometa, nastavlja previjati ranjenika, još reče  da im ovaj kaže kako je trenutno zauzet.
Ranjenik vraća odgovor:
"Vaš se zapovjednik ne može javiti, on mene "prebija" svojim zavojima!"
Zvonko ga ispravlja:
"Ja te ne "prebijam", već te previjam!!!"
Ranjenik:
"Vaš zapovjednik kaže; "ja te ne prebijam,  već te previjam!"

Zvonko napokon preuze motorolu, javi se i reče da je na vezi "Orao 10" i da je zadatak uspješno izvršen bez gubitaka u ljudstvu. Potom zapovjedništvu Tigrova uputi šifriranu poruku da ima zarobljenih i ranjenih neprijatelja, te da će ih odmah sprovesti u selo Topolo do zapovjedništva 3. bojne.

Ja sam od Zvonke često put tražio da mi detaljno opiše to sprovođenje zarobljenika do sela Topolo, zanimalo me kako se smio sam usuditi da ih sprovede, još je pomagao onom drugom nositi ranjenika?
Zvonko:
"Suborce ostavim na vrhu oslobođenog Šumeta, neka utvrđuju novi položaj i sačekaju smjenu, i, neka se vesele svom zasluženom podvigu. Ja se uputim s njima dvojicom niz brdo, naredim  da stalno gledaju ispred sebe i da ne smiju nigdje okretati pogled. Više sam im puta priprijetio da ću ih zbog sitne pogreške obojicu upucat, ostavit gdje jesu i samo ću se vratit svojim suborcima opet na brdo. Nisam putem imao nikakvih problema, dok sam na smjene nosio ranjenika, onom sam drugom naredio da ide pet koraka ispred nas i da sluša upute kuda se treba kretati. Bilo je naporno, često smo odmarali, pila su obojica vode iz moje čuturice prije mene. Mene usput osvojila nekakva čudna glad, sjetim se da zadnja dva dana nisam pomišljao na hranu. Otvorim paštetu, odlomim malo kruha, to smo stalno imali u ratnom rusaku, ponudim i njih dvojicu, odbiju, samo su od mene uzeli po cigaretu dok sam ja jeo. Tada ih onako slučajno upitam dok smo odmarali; što im je u zadnjim danima ne redovito dolazila smjena, i što im se broj vojnika znatno smanjio? Nisam se mogao načuditi kad su mi rekli da je u njihovim redovima došlo do velike svađe, svi su htjeli za naredni vikend biti kod kuće zbog nekih vjerskih pravoslavnih blagdana, zato im se brojno stanje prepolovilo.
Nisam ni trena odlagao, odmah sam poslao zapovjedništvu šifriranu poruku da nosim vrlo važnu vijest. Dole su nas u sele svi željno isčekivali, već je stigao i sanitet, stigli svi zapovjednici, okupila se sva raspoloživa vojska. Kad su ugledali mene kako nosim ranjenika, a nekoliko koraka ispred mene ide zarobljenik spuštene glave s rukama na vratu, nitko za dugo nije ništa prozborio, samo su nas zbunjeno promatrali!
"

Uskočim Zvonki u riječ i ovako ga upitam:
"Jesi li namjerno isplanira da se pojaviš pred svojima sa neprijateljskim ranjenikom na leđima ili je tako slučajno ispalo da ga nosiš baš ti a ne onaj drugi zarobljenik?"

Zvonko:
"Ništa nije slučajno ispalo, tako sam unaprijed isplanirao, bila mi je želja primjerom pokazati našim dečkima kako se svi trebamo humano ponašati prema ranjenim i zarobljenim neprijateljima!
Moje je zapovjednike iznenadila vijest o svađi u neprijateljskim redovima i smanjenom broju vojske na položajima. Odlučuju da se odmah pokrene vojna operacija na širem području, sva je vojska na nogama, narednih dana svi se pokrećemo samo naprijed u oslobađanje Hrvatskih prostora!
"

Sljedećih će dana na južnom bojištu, po danu i po noći, nebo plamtjeti, brda će podrhtavati, a hrvatski će bojovnici oslobađati; kotu za kotom,  selo za selom!
Ti su dani u Zvonkinom ratnom putu opisani ovim riječima:
"Zvonko Vujević sa svojim vodom sudjeluje u oslobađanju niza važnih kota prema Čepikućama te sela; Drijen, Trnavica, Lisac, Čepikuće, Zvona Gornja, Zvona Donja, Milići, Cicrina, Zatmorje, a u zaseoku Strmica nakon 12 mjeseci Zvonko Vujević sa svojim vodom donosi slobodu za šest nemoćnih staraca: Rajić Luku i Katu, Rajić Juru i Anicu, Boru Vide i Rajić Katu neudatu, bolesnu i nepokretnu.

Pri povratku iz oslobođenog zaseoka Strmica 25. 05. 1992 g. neprijateljsko topništvo gađa dva kamiona sa pripadnicima Zvonkina voda i tom prilikom četiri pripadnika 1. voda 1. satnije 6. bojne 1. G.B. teško su ranjena a više ih je lakše povrijeđeno od pada iz kamiona. Teško ranjeni su: Božić Jura, Ćosić Božo, Mirt Damir i Skender Ivan. Iako je tom prilikom Zvonko Vujević ozlijedio skočni zglob desne noge ne odlazi na poštedu, već ostaje sa svojim vojnicima u selu Trnavica. Početkom šestog mjeseca 1992. g. Zvonko Vujević postaje zamjenik zapovjednika 1. satnije 6. bojne 1. G.B. (službeno postavljenje 20. 06. 1992)."  .....(nastavlja se)

Krešo Vujević

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

ljubuski.info
Hrvati su sami sebi krivi dr. Dražen Pehar | dnevnik.ba
ljubuski.info
Hercegovačke dogme Hrvat. Hercegovac. Katolik. | medium.com
ljubuski.info
Bespuće politike i Crkve u BiH fra Mario Knezović | fratar.net

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto