Ratni put satnika Zvonke Vujevića (2)

Zvonkin ratni put nije započeo njegovim dragovoljnim dolaskom u 1. GB., već je započeo davno prije u njegovoj mladosti. Ja bi se usudio reći da je Zvonko započeo svoj rat protiv nepravde i bivšeg režima još na kraju svog djetinjstva u sedmom razredu osnovne škole. Tada su na kraju školske godine sedmi razredi po nekoj tradiciji postajali omladinci, sami su trebali birati istaknutog pojedinca koji će biti predstavnik njihove škole. Nastavnički kadar je smišljeno planirao da na tu prestižnu funkciju među učenicima bude izabran jedan dječak Srpske nacionalnosti, iz razloga kako bi drugovima na vlasti pokazali da u ljubuškoj školi među učenicima vlada nacionalno jedinstvo. Kada su nastavnici, u prepunoj kino dvorani, nahvalili svog ponuđenog kandidata i tražili da se podizanjem ruku potvrdi istaknuti omladinac, ostali su iznenađeni jer je masa učenika u jednom trenutku počela skandirati:
"Zvonko, Zvonko!"
Uzalud su nastavnici iznosili dokaze kako je njihov kandidat odličan učenik, a Zvonko vrlodobar, te da taj njihov pripada partizanskoj obitelji, a Zvonko ne. Masa se učenika nije dala zbuniti, bili su složni i odlučni da ih predstavlja Zvonko Vujević i nitko drugi. Sve je krenulo po zlu kad je nekolicina učenika, sa Zvonkom na čelu, isti dan išla potražiti pravdu kod direktora škole, svima su zbog te njihove navodne drskosti smanjili vladanje i tako eliminirali Zvonku kao mogućeg kandidata. Zvonku je ta nepravda duboko pogodila, odmah je izjavio da osmi razred neće nastaviti u toj školi, i nagovorio našega oca da ga ispiše iz ljubuške osnovne škole. Otac je mislio da će se on tijekom ljetnog raspusta predomisliti da će omekšati, ali ne, ostao je čvrst u svojoj odluci i upisuje osmi razred u Vitini. Nije mu toliko teško palo što ga ta odluka odvojila od mnogih prijatelja, teža mu je bila spoznaja da više neće svakodnevno viđati lijepu djevojčicu Srpkinju iz ljubuške osnovne škole. Njegov buntovni ponos postaje ne umoljiv, u početku mu ostaje dovoljna utjeha što mu naša, koju godinu mlađa sestra, svakodnevno prenosi poruke i informacije o lijepoj Srpkinji, koja mu iz dana u dan sve više nedostaje.

To je isto ljeto otac kupio Zvonki peraje za plivanje, znao je da voli plivanje i žudi za tim perajama. Kupio ih je iz razloga nebi li ga nekako na taj način predobio da promjeni svoju odluku do početka školske godine, ali ni to nije pomoglo on je ostao pri svojoj odluci i svakodnevno od kuće uz Vrijošticu u osmi razred pješači do Vitine.

Ja sam upravo to ljeto naučio plivati uz pomoć njegovih peraja, a on me prvom prilikom testirao, želio se uvjeriti kako sam savladao vještinu plivanja i kako se snalazim u vodi. Doveo me na ušće Vrioštice u Trebižet, tamo gdje se rijeke sastaju i gdje je riječno korito najšire. Nisam ga mogao umoliti da izabere neku lakšu dionicu, govorio je: "Hoću da vidim kako se snalaziš u teškim uvjetima, šta da sutra zarati, nećeš imati priliku da biraš kuda se rijeka može lakše preplivati?!" Meni bi svaki put sličnim ratnim razlozima grudi napunio dodatnom snagom, pa bi odlučnije zaplivao uz njega. Zaplivali bi skupa kroz brzake studene Vrijoštice, zatim bi se našli tamo na sredini gdje se naglo sukobe vrtlozi vodenih struja. Iza toga bi nas prihvatili topli valovi Trebižata, potom i gusta vodena trava, kroz koju smo po njegovim uputama morali malo zagnjuriti glavu kako bi nam tijelo bilo blizu površine da nam se kojim slučajem vlasi trave nebi omotale oko nogu. Ja bi na kraju svaki put zadnjim atomom snage čvrsto zagrlio prvu sedru na drugoj strani obale, u tom bi se trenutku uz njega osjećao kao pobjednik koji je u zadnji tren umakao nekakvim zamišljenim ratnim progoniteljima. Zvonko je u svojoj mladosti često puta znao spominjati nekakve moguće buduće ratne uvjete, analizirao je kako bi se trebalo u njima ponašati, valjda su na njega previše utjecale česte očeve ratne priče, koje su u našoj kući postale nešto kao obavezno večernje predavanje.

Bilo je to u vrijeme ranih šezdesetih, nas su učili u školi da je Drugi svjetski rat završio 1945. godine i da je tada nastala nova Titova Jugoslavija. Zvonko se rodio 5 godina iza tog rata, on se vrlo rano odgajao uz očeve ratne priče. Ja sam se rodio 7 godina iza njega, kad mi je bilo 10-tak godina, tek sam tada shvatio da naš otac u svom srcu nikad nije potpisao kapitulaciju, ali to nisam smio nikome kazat! On je svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku cijelo vrijeme sakrivao u našoj kući, za nju nitko nije smio znati već samo mi: nas šestero djece, mater i baka! Još su nas učili u školi da su iz Drugog svjetskog rata Partizani izišli kao pobjednici, naš otac to nikada nije priznavao, a mi smo se samo zbog oca svrstali na njegovu stranu. Opet zatim, otac je u kući govorio da voli Hrvatsku više od vlastitog života, ali da ne voli ni Tita ni Pavelića. Poglavnika Antu Pavelića nije volio jer je on bio običan vojnik njegove tjelesne Garde, i kao očevidac najbolje znao kako je Pavelić u avionu pobjegao. Uzletio je u drugom pokušaju sa blajburških poljana, a njemu i njegovim suborcima, i, cijeloj Hrvatskoj vojsci naredio da odlože oružje i da se predaju Partizanima. Tita nije mogao smislit, jer su mu njegovi Partizani na istim poljanama, nakon predaje oružja odmah ispred očiju odveli njegova dva starija brata i više ih nikad nije vidio, a njega kao mlađe godište uputili u logor pa u novu Titovu vojsku.
Nas bi djecu najviše veselilo večernje obiteljsko druženje kad otac malo popije, tada oživi ratne uspomene i sviju nas okupi da za njim stupamo oko kuhinjskog stola. Svi bi skupa pjevali Hrvatsku Koračnicu, istu onu pod kojom su on i njegovi suborci napuštali Zagreb i bili ljutiti što ga bez borbe prepuštaju Titovim Partizanima. Odatle su, naoružani do zuba, pod punom ratnom opremom krenuli u nepreglednoj koloni preko Slovenije put austrijske granice i Blajburga.

Zvonku je najviše zanimao očev ratni put, mi mlađi dugo nismo ništa shvaćali, samo bi zabrinuto ponekad pitali oca je li on ikoga ubio u ratu, i kojih više: četnika ili partizana?

Otac bi svaki put imao pripremljen odgovor iz kojeg smo zaključivali da su oni bili neustrašiva i dobro naoružana Hrvatska vojska, ispred koje su neprijatelji stalno bježali i sakrivali se duboko u šumama.

Materi Zori sve je to išlo na živce, cijelo bi vrijeme dežurala ispred kuće i nas šutikala da budemo tiši, jer da netko čuje i prijavi što pjevamo odveli bi nam oca u zatvor. Baka bi Mara svaki put kad se spomene Blajburg polako uvijala glavom i tiho plakala, tamo su joj ostala dva sina, samo se vratio naš otac. Nakon što bi se po kuhinji nahodali kasno se sjedalo za stol, a otac bi započeo svoju završnu pjesmu:
"Jozipovaaa... dolinaaaa... majčice se zvalaaaa, tu je majko Hrvatska oružje predalaaa..., tu je majkoooo Hrvatskaaa oružjeee predalaaa..."! E, to bi bio kraj rata za tu večer, otac nikad nije mogao pjesmu ispjevat do kraja, iza tih nekoliko stihova nastavio bi plakat ko kišna godina, a mater se napokon mogla mirno vratiti u kuću. Mi smo odavno navikli na očeve ratne suze, nekad je oplakivao svoju braću, nekad suborce, a najčešće Hrvatsku koju je sakrivao među nama! Svaki je put ocu bilo drago kad se, mi djeca, u vrijeme njegovih suza počnemo obješati po njemu i govoriti da smo mi njegova nova Hrvatska vojska i da više ne treba plakati. On bi nas jedno po jedno grlio i nastavio opet puštat suze ali tada one radosnice.

Svih se tih obiteljskih uspomena sjetila naša mater, onaj dan kad smo saznali da je Zvonko sa 1. GB. već negdje oko Osijeka i čekaju zapovijed da krenu u proboj prema Vukovaru. Mater ko svaka mater, zabrinuta za svog sina, stala oca riječima napadati da je on kriv i njegova "Jozipova dolina" što je Zvonko tako odgojen i što je krenuo očevim stopama i da samo Bog zna hoće li ga ikad više živa vidjeti! Otac je od samog početka, od naše matere, skrivao koliko je ponosan na Zvonkinu odluku, ali, tad mu se "čaša prelila", naglo se skočio na noge, podigao obje ruke visoko u zrak i iz svega grla uzviknuo:
"Kreni gardo!!!".

S velikom je željom i nadom otvoreno počeo govoriti:
"Da sam imalo boljeg zdravlja odmah bi se pridružio Zvonki!" Od tada je njegov svakodnevni pozdrav bio: "Kreni gardo", po tom je pozdravu bio prepoznatljiv među prijateljima i susjedima, i njega su tako pozdravljali, taj svakodnevni pozdravni poklik pratio našeg oca Pavu nekoliko godina do njegove smrti.

Saznali smo da se 1. GB vratila u Zagreb i da se odustalo od proboja u Vukovar, Zvonko bi povremeno nazvao ali o ratnim pojedinostima preko telefona nikad nebi govorio. Zapisi iz njegova ratnog puta svjedoče da je 1. GB u tim danima imala velikih ratnih okršaja.

Citiram:
"U prvoj polovici 11. mjeseca 1991. Zvonko Vujević postaje zapovjednik pješačke desetine u prvom vodu prve satnije 6. pješačke bojne. Kao zapovjednik desetine sudjeluje u oslobađanju: Baira, Popovca, Brezovca, Korita, Jagmine, Krički, Livađana, Subocke, a za kratkotrajnih odmora od prve crte ratišta - sudjeluje u blokadi vojarne zvane "Maršalka".

Cijeli 12. mjesec 91. g. sa svojom desetinom Zvonko Vujević provodi u zapadnoj Slavoniji - Lipovljani, Kučerine te u višekratnim pokušajima oslobađanja Raića. U prvom mjesecu 92. g. 6. bojnu 1.G.B. preuzima satnik Ivica Komljen, a Zvonko Vujević i kod njega ostaje među najsavjesnijim borcima, te od 20.01.92 biva i službeno postavljen za zapovjednika desetine. Cijeli prvi, drugi i treći mjesec 92. g. Zvoko Vujević se nalazi u Broćicam na prvoj crti bojišnice prema Jasenovcu.

To je bilo vremensko razdoblje u kojem se dugo nisam čuo sa Zvonkom, naša se obitelj zabrinula ništa nismo čuli o njemu, sve do dana kad je moj susjed dotrčao ko bez duše i saopćio mi vijest da me Zvonko hitno treba na telefon. Još mi reče da ga zamolio da osobno dođe po mene i da me ne naziva preko telefona, znao sam da mi ima nešto važno reći i da ga neću smjeti ništa zapitkivati. Tako je i bilo, razmijenili smo nekoliko uobičajenih riječi, i nakon toga mi reče da se vidimo ujutro u Živogožđu, te da mu ponesem malo škije. Prije nego je prekinuo vezu,još mi reče da nosi "prisvlak za prijatelja Gavrana", i to je bilo to, meni je samo ostalo da shvatim što mu sve to treba značiti i otkuda ga iduće jutro u Živogožđu. Tu me istu večer posjetio naš prijatelj Gavran, i s njim je kratko razgovarao, reko mu je da odmah dođe do mene i da se trebaju vidjeti sljedeće jutro. Upitam Gavrana kakav Zvonko spominje "prisvlak" za njega i što mu to znači, on mi reče da mu je davno obećao prvom prilikom donijeti jedan komplet vojne uniforme i da je valjda mislio na to. Ništa nam drugo nije preostalo u jutro nas dvojica zaputimo pravac u Živogožđe, naravno da smo zaključili kako Tigrovi dolaze na južno vojište, a u spisima ratnog puta piše ovako, citiram:

"Krajem trećeg mjeseca 92. g. Zvonko Vujević kao zapovjednik 1. desetine 1.voda 1. satnije 6. bojne odlazi na južno bojište."

U Živogožđu nas dočekalo samo sunčano rano proljetno jutro, pusta obala i mali gradić, nigdje žive duše, nigdje Zvonke i Tigrova. Samo poneki kliktavi galeb naglo se obruši i kljunom razbije mirnu zategnutu morsku površinu. Na tom se mjestu kratko pojave valoviti krugovi, zasvjetlucaju na jutarnjem suncu, ubrzo se rašire i opet nestanu na staklenoj površini mora. Sunce se visoko izdiglo, pojaviše se jutarnji šetači, meni pogled stalno leti prema magistrali nebi li napokon zapazio vojnu kolonu vozila ili barem u daljini začuo buku. Šetači počeše u čudu upirat prstom prema pučini i bijelom trajektu koji se nazirao u daljini, mještani danima nisu vidjeli nikakvo veće plovilo na moru, to je za njih novost očito je da će pristati u Živogožđu. Ubrzo, stade se nazirati mnoštvo ljudi na palubi u vojnim šarenim odorama, rekoh to je to, ipak Tigrovi dolaze morskim putem a ne magistralom kako sam ja očekivao. Upade mi u oči da se jedan vojnik skinuo do pojasa, izuo čizme, raširenih ruku stoji na ogradi trajekta. Očito je da namjerava skočiti u još hladno more i prerano otvorit sezonu kupanja, čuju se nejasni povici mnoštva, valjda ga bodre da što prije skoči. Stajao je dugo u istom položaju, ili se koncentrirao ili je želio privući što veću pozornost, zatim se lagano nagnuo naprijed i raširenih ruku poletio prema površini vode. Prije nego je dotakao vodu u trenu je ispružio ruke i ko igla se zabio u vodu, kratko potom, dok se more još pjenilo naglo je izronio i započeo utrku s trajektom prema obali.
Rekoh prijatelju Gavranu:
"Ovo je sigurno Zvonko, sve mi ovo na njega sliči, vječito je prvi otvarao sezonu kupanja na Kravici i Koćuši i po svim kupalištima na Trebižatu!"
Gavran mi u čudu reče:
"Od toliko vojske na trajektu, još su predaleko da bi itko ikoga prepoznao, a ti uvjeren kako je onaj plivač upravo Zvonko."

Nisam mu ništa odgovorio, samo sam se prisjetio da je Zvonko istim stilom skakao u vodu, posebno onda kad se utrkivao sa mnom na Trebižatu. Ja nisam plivao, već sam na desnoj obali Trebižata bio spreman potrčati niz puteljak bajera ali tek nakon što bi on sa onog klina pješčane obale gdje se sastaju Vrijoštica i Trebižat skočio u vodu. Doduše, Zvonko bi se utrkivao s mnom plivajući u svojim perajama, isto se onako kao onaj na trajektu dugo koncentrirao i držao raširene ruke.

Kad se onaj plivač natisnuo plivati pored trajekta, uz povike i bodrenje mnoštva vojske, opet rekoh prijatelju Gavranu:
"Sad sam još sigurniji da je ono Zvonko, kod njega se isto onako pjeni voda iza nogu dok brzo pliva, ostavlja utisak da mu je motor od glisera na petama."

Sjećanje me dobro služi da bi isto tako za njim zapjenila voda, onda kad smo se utrkivati, on po sredini Trebižata a ja puteljkom nasipa uz rijeku, pa sve dole do Zelića mosta. Zvonko je odmah u startu bio brži od mene, pomogle bi mu brze struje rijeka koje se na tom mjestu sastaju i jure prema Cicinu viru. E, tu na Cicinu viru ja bi dobio manju prednost, jer se on dugo mučio dok se otimao pjenastim slapovima i vrtlogu vira koji ga usporavao i nastojao vrtiti u krug. Kad bi se uz napor oslobodio vrtloga, potom bi poput gliser opet podigao valove oko sebe i nastavio plivati prema kupalištu Bunari skroz blizu mosta. Prije toga se rijeka širila, u velikom se luku širio i moj puteljak za trčanje pa sam tu gubio prednost. Zvonko bi plivao sredinom Trebižata i povremeno bacao pogled da vidi gdje se ja trenutno nalazim. Malo niže nizvodno dočekao bi ga sedreni greben koji se protezao nizvodno po sredini obrastao trskom, e sad, ako bi Zvonko okrenuo lijevom stranom tog grebena nebi imao nikakve šanse da ga prestignem, tu je veliki brzak koji ga još brže nizvodno ponese. Ali, znao je ponekad okrenuti desno od grebena kroz jedno mirno bistro kupalište, i to samo onda ako se tu trenutno sa svojim prijateljicama kupa ona lijepa Srpkinja iz Zvonkine osnovne škole. Tu je ljepoticu iz osnovne škole davno izgubio, još dok se nalazio u Vitini u osmom razredu, nju je osvojio jedan drugi dečko i nikom je nikada više nije pripustio. Taj je poraz Zvonko muški podnosio, možda je to znao skrivati, ali, svoje oči nije mogao skriti, pogled mu je stalno letio za njom, možda mu je bilo još teže jer su skupa nastavili školu u ljubuškoj gimnaziji.

O svemu tome još razmišljam dok se trajekt s Tigrovima primicao blizu obale, s njega su suborci navijački bodrili onog u vodi, željeli su kao i on da iziđe na obalu prije nego pristane trajekt. Povici su nastali još glasniji kad je plivač dotaknuo kopno prije nego je pristao trajekt, a kad je onaj izišao iz vode i podigao pobjedonosno obje ruke u zrak, moj prijatelj sav uzbuđen, okrenu se prema meni, raširi ruke i reče:
"Pa, kako si samo uspio pogoditi da je ovo naš Zvonko?!"

Taj sam dan u Živogošću po prvi put stupio u kontakt s Hrvatskim bojovnicima koji su već iskusili mnoge ratne okršaje, svi su mi mirisali na barut, taj sam miris kasnije osjećao na sebi i svojim suborcima po bosanskim ratištima, pa bi se često sjetio tog dana u Živogožđu. Taj su mi dan svi Tigrovi izgledali nekako mirno i opušteno, divili se moru i razgledali privezane lađe, samo se onaj tigar na njihovim rukavima nestrpljivo kecerio, kao da je želio što prije ugledati prvu crtu i ratne okršaje. Zvonki su u međuvremenu suborci donijeli čizme i opremu koju je skinuo na trajektu prije nego je skočio i zaplivao. Kada je počeo obuvati čizme shvatio sam da nema namjeru presvlačiti mokre vojničke gaće, zabrinuto ga upozorim da bi ih trebao skinuti, a on mi odbrusi i ovako reče:
"Mi nismo kazališna družina koja glumi ratnike, mi smo pravi ratnici koji nikada ne trče zadužiti kišobran kad počne padati kiša!!".
Nakon što je obuo čizme, navuka je majicu kratkih rukava i kratkih rukava košulju, sjetim se da su mu ti odjevni predmeti cijeli život stalno bili kratkih rukava nikad nije oblačio dugih. Nakon toga je nase prebacio mrežasti prsluk s okvirima streljiva i nekoliko bombi okačenih na prsluku. Kad je sve dobro utegao na sebi i pušku na rame stavio, meni opet progovori i reče ovako:
"Reci našem ćaći da je garda krenula!"

Upitam ga koji su im daljnji planovi i kad kreću na zadatke.
Reče mi da je negdje usput slično pitanje postavio generalu Bobetku, on mu je rekao da sve ovisi o njima i da sami trebaju procijeniti kad je najbolji trenutak da krenu u napad i oslobađanje pojedinih Hrvatskih prostora na dubrovačkom zaleđu.

Zvonki je ta generalova izjava podarila krila, ubrzano proučava vojne karte i dobro upoznaje neprijateljske položaje, a u međuvremenu postaje i zapovjednik voda, - tako piše u ratnom putu, citiram:
"Zvonko Vujević, domoljubljem, poštenjem i hrabrošću postaje 20. 04. 1992 zapovjednik 1. pješačkog voda u 1. satniji 6. bojna 1. G.B."

Zvonko tih dana sa svojim vodom utvrđuje položaj u blizini brda Rujnice koje je u neprijateljskim rukama, često odlaze u izviđanje neprijateljskih položaja, stalno se ubacuju u njihovu pozadinu i pažljivo prate neprijateljske aktivnosti. Ubrzo je skovao plan kako treba napasti to brdo, još samo čeka odobrenje zapovjednika satnije pa da krenu u napad, a u ratnom putu stoji zapisano ovako:
"Dana 06. 05. 1992 kad je vod Zvonke Vujevića dobio smjenu na brdu Višnjici iznad Drijena, Zvonko traži dopuštenje od zapovjednika satnije Andrije Kolabarića da još sa nekoliko dragovoljaca izvrši diverziju na brdu Šumet."

Zvonko je satniku izložio svoj plan napada, zamislio je da im se ubace u pozadinu i da ih napadnu s leđa, i to u vrijeme samog izlaska sunca, neprijateljima namjerava prići od istoka, tako da im sunce koliko toliko ometa vidik. Namjera im je neopaženo dopuzati do vrha brda, i do samih rovova i bunkera, odatle ih namjeravaju u prvom valu napada zasuti samo bombama. Nakon prvog vala napada, planirano je da se još neko vrijeme pritaje, kako nebi odali svoje položaje, a dalje će se ponašati onako kako budu nalagale druge okolnosti napada. Zvonko je Andriju uvjerio da se u nekoliko zadnjih dana broj neprijateljske vojske na položajima znatno smanjio, i, vjeruje da ih na brdu Šumet trenutno nema više od sedam. Zapovjednik je satnije već znao da je brdo Šumet ključni problem za napredovanje prema Čepikućama, zato bez odlaganja odobrava akciju.

Citiram iz ratnog puta:
"Odluka je pala, Zvonko pred zoru s još četvoricom dragovoljaca kreće u diverziju na brdo Šumet, i to s: Puretić Zoranom, Hrčkom Deanom, Skender Ivanom i Merlin Dragom!"... (nastavlja se)

Krešo Vujević

Komentari

ovo bi trebali procitati nasi dragi politicari koji nas dovedose do stanja blagostanja.Zvonko legendo.Na zalost sve je manje i manje ljudi koje je predano domoljublju i zbog toga ubrzanim tempom i nestajemo.

Svaka čast ovom dečku i na njegovom ratnom putu i neželim ga nimalo omalovažiti,Nezaboravite da isto tako imamo i kod nas časni boraca sa istim ratnim putem, isto tako ovdje je rat trajao intezivno pune 4 godine i to stalni se izmjenjivao kad sa srbima kad sa muslimanima,To vam je isto kad pjevamo pjesme ustašama, a mi smo odradili posao koji nije odradila niti jedna časna generacija kroz hrvatsku povjest a niko nam ne pjeva a eto ustašama se pjeva. Sad analizirajte koliko je točno rat trajao u Hrvatskoj .U OVOJ PRIČI NEŠTO SMRDI

Nek se nije džaba ginulo...nami [ * neprimjereno * ]ska federacija, a Todoriću i njegovoj [ * neprimjereno * ]..adi Hrvatska,

Ma krenite proleteri i dajte noge u gujice [ * neprimjereno * ]ma. Ili morete na bauštelu u Đermaniju....ko i do sada.

Tebi očito nisu krivi oni sto su instalirali Todorića,Ševe i ostale,sveza si te Todorića a oko tebe sve pošteni političari,Čovići,Barbarići i td.

i truman je legenda

Ekstra,jedva ceksm nastavak price..bravo za prave borce.tj.tigrove

Kada ovo pročitaš suza ti krene , tvoj stari je volio Hrvatsku ,a ne Pavelica , tako mi da danas volimo Hrvatsku ,a ne Čovića i Barbarića koji nas odraše ko brava sa žegulje ,ali oni su veći hrvati i [ * neprimjereno * ] od nas ...

Covi okrece radobolju sa stapom mijenja tok korita radobolje sposobniji je od mojsija

Ovo treba pročitati naši zapovjednici moguli oni čisto napisati svoj ratni put i put poslije rata kad su potpisivali lažne zapovijedi. Dok branitelj spaja kraj sa krajem isti ti zapovjednici potpisivahu zapovjedne gazdama i političarima dobrog imovinskog stanja zapovjedne mirovine jer oni mogu dati 4-5 tisuća eura. Taki se zovu [ * neprimjereno * ]CI!

Svaka cast ljudino dobar si put napravio za dezertere i bivse udbase sa komunjarama,e sad ti je preostalo da patis gledajuci nepravdu.

Ratni put satnika Zvonke Vujevića (2)

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

ljubuski.info
Udruge za izvlačenje novca Marko Čuljak | dnevno.ba
ljubuski.info
Hrvati su sami sebi krivi dr. Dražen Pehar | dnevnik.ba
ljubuski.info
Hercegovačke dogme Hrvat. Hercegovac. Katolik. | medium.com
ljubuski.info
Bespuće politike i Crkve u BiH fra Mario Knezović | fratar.net

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari