promo

Ljubušstvo

Kad razmišljam o zavičaju, a to činim često, obično jedna misao natkrili sve druge: Ljubuški je uvijek bio grad. Da, bio je. I gradom su ga naravno činili njegovi ljudi, koji su oduvijek bili posebni, imali su nešto u sebi po čemu su se u dobroj mjeri izdvajali i razlikovali od žitelja okolnih mjesta.

Zahvaljujući njihovoj posebnosti i Ljubuški se oduvijek izdvajao i razlikovao od recimo obližnjih Gruda, Posušja, Širokog Brijega, Čitluka, Vrgorca, pa čak i Čapljine. Tu sam ljubušku izdvojenost i posebnost volio zvati ljubušstvom, pod čim bi se trebao podrazumijevati ljubuški duh, i pripadnost, što ne reći, pravoj, istinskoj ljubuškoj naciji, bez obzira na stvarnu nacionalnu i vjersku pripadnost.

Taj se pojam izravno rimovao s velikim riječima kao što su prijateljstvo, drugarstvo, ljudstvo, i to kao prirodno stanje stvari, ničim i niotkog nametnuto. Pravi, istinski Ljubušak bio je širok čovjek, razuman, otvoren i srdačan, pravi plemić, bez obzira na zanimanje, porijeklo i imovno stanje. Žalosno je da to ljubuško plemstvo nestaje, da se njegovim nestankom gasi i ljubušstvo, i da je time ljubuške posebnosti sve manje. Pravog Ljubuškog danas zapravo kao da i nema.

Nedavno je tako umro Tonka Knezović, malo prije njega Slobo Mahić, Žujo, dvojica od tih istinskih pripadnika visokog ljubuškog plemstva. A sve donedavno sam ih viđao s mojim adžom Kemom kako šetaju ljubuškim ulicama, trojka velikih momaka, doduše malo oronulih, ali još uspravnih; šetaju, a svijetle im čehre obasjavaju ljubušku pomrčinu. Dobar je bio Tonka, veli mi nedavno adže Kemo, dobar po svemu, u mladosti je bio nestašan, volio bicikl i motor, valjda je prvi imao sportski bicikl i motor uLjubuškom, imao je nekad i udes, zato mu je jedna noga bila malo kraća. Kažu da je bio vješt s rukama, domećem ja, i kao golman u Slogi, a i kao majstor, nekad je i kajak napravio, u njemu se vozalo po Trebižatu. Jest, bio je dobar golman, veli adže Kemo, a i Marka Primorac je bio dobar golman, a to s kajakom se nešto ne sjećam. A Žujo je valjda bio najbolji nogometaš kojeg je Ljubuški ikad imao, kažem ja. Bio je dobar, jest, uzvrati moj adže, ali je i Ljubo Milas bio dobar. I kako on spomenu Ljubu, tako se ja sjetih šipke, jer mi je Ljubo nekad bio nastavnik, i to jedan od najstrožih, bio je od onih koji su vjerovali da se od šipke najviše nauči... Kad se govori o ljubušstvu, mora se eto spomenuti i Sloga, nekad nogometni klub svih Ljubušaka, u kojoj se njegovalo upravo ljubušstvo, duh zajedništva, odanosti i prijateljstva.


Znalo se reći da nije Ljubušak ko se nije popeo na Tabiju, napio Gožulja i Vodice, okupao u Baščini, i šutao loptu na Babovcu gdje je oduvijek bilo Slogino igralište. Kad se sjećaš dobrih ljudi, osjećaš se nekako dobro, piše mi Halid Sadiković, Lido, doktor koji se bavi ljubuškom prošlosti, i koji me najviše i potiče da pišem o zajedničkom nam zavičaju. Za Tonku mi Lido veli da je oličenje grada i gradskog mentaliteta, oličenje građanske širine koja je nekada vladala u Ljubuškom. Stanovao je kod Mejtefa, rano ostao bez oca, sam se probijao kroz život, bio omiljen, srdačan, uvijek s dobrom namjerom. I uz Tonkinu se smrt Lido zaprepastio činjenicom kako nečujno nestaju ljudi velike vrijednosti. Te spominje i neke druge Ljubušake, koji zavrjeđuju da se spomenu, recimo Kovače, Radu i Trpimira, Ćupu, i sestre im Miru i Sonju; sjeća se i njihove kuće, kao što se i ja sjećam, preko puta crkve na Humcu, kuda smo ljeti prolazili na putu za Baščinu, na kupanje. Spominje Lido i posebno bliske i srdačne odnose Glavičana i Pregrađana, kao i ljubuške Srbe, punokrvne Ljubušake, bez kojih ljubušstvo i ne bi bilo to što jest. Napominje mi da ne zaboravim Deliće, Uglješu, Ugu, i brata mu Peru. Kako pobogu zaboraviti Ugu, jednog od najduhovitijih Ljubušaka, i Peru, jednog od najomiljenijih nam profesora. Kaže da se sjetim Augusta Borasa, Guste, također vrlo duhovitog, dragog čovjeka. Gustin i Delin Jozo, majstor fotografije, išao sa mnom u školu, a njihova Batu svi voljeli, bio ljubuško mezimče, legenda. Bio sam dijete kad je Gusto umro, i danas se sjećam njegova impozantna sprovoda, bili u školi, i iz učionice gledali nepreglednu rijeku ljudi, pružila se od Pazara pa sve do Prilaza, možda i do Gožulja, i samih Mostarskih Vrata, gdje je Gusto pokopan.


Ljubuški je grad na kat, s prizemljem oko općine i suda, i s katom koji čine Žabljak, Gožulj, Vodica i Crkvica. Ima on i svoj međukat, s Pobrišćem, Glavicom i Hišušom, i Banjom, sve do Jurjevice na istočnoj strani. Svi ti dijelovi su priča za sebe, svaki sa svojom zasebnošću, svojim posebnim životom, a svi su opet dio jedne jedinstvene cjeline. S ljubuškog je "kata", kad se govori o ljubušstvu, nemoguće ne  spomenuti Fejzu Hrnjičevića, susretljiva i blaga čovjeka, i njegovu kafanu na Gožulju, gdje se decenijama okupljalo, sjedilo i družilo. Ta je "Fejzina kafana" za mene pak oduvijek bila "ćitovnica", jer tu se nekad, u zasebnom dijelu, s knjigama i novinama, moglo u miru sjediti i čitati. Zato taj ljubuški "kat" ponajviše i vežem uz knjigu i čitanje, uz mudrost i širinu, koja se upravo odatle u najvećoj mjeri prenosila i na ljubuško "prizemlje".

U ljubušstvo ide i poseban, ljubuški jezik, koji sam decenijama pokušavao, čini mi se neuspješno, pretvoriti u poeziju. Taj jezik nije samo ikavica, kako mnogi površno i ishitreno znaju kazati, nego i cijeli zaseban leksik, i jezični tonalitet, i posebno jezično ozračje sa svim svojim karakterističnim umekšavanjima (Ljubuški je Jubuški, Ljubušak je Jubušak...). Kad sam u zavičaju, najviše volim da sam uz majku, da slušam  zvonku patinu njezina jezika; mnoge su moje pjesme na taj način nastale. Nažalost, s nestankom ljubušstva nestaje i taj zanimljivi ljubuški jezik.

No, Halid Sadiković, Lido... Fascinantno je, moram kazati, Lidino bavljenje zavičajem, bolje reći ljubuškom prošlošću. Za ovih otprilike godinu dana koliko traje naša e-mailovska prepiska mnogo toga sam od njega saznao i naučio, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. Saznao sam tako i za Vilima Smeškala, Slovaka, nekad zvonara ljubuške crkve, saznao za podatak da se u Ljubuškom, u Rogića kući, rodio čuveni Izidor Papo, kirurg svjetskog glasa; saznao za Kasima Gujića, nadarenog novinara i pisca koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen 1943. u Zagrebu, danas nažalost posve zaboravljenog. I mnogo toga još. Ljubuški je zanimljiv, to sam uvijek mislio, ljubušstvo je po mnogočem jedinstveno, a uz prepisku s Halidom sva ta ljubuška  zanimljivost i jedinstvenost mi se čini još zanimljivijom i jedinstvenijom. Lido je izdanak pravog, istinskog ljubušstva, i on se time ponosi. Kao što bi se i Ljubuški trebao ponositi njime. Stoga ovo skromno slovo upravo njemu i posvećujem.

Munib Delalić l ljubusaci.com

FB

Politika

Kolumne

Šport

Gospodarstvo

Dobre vijesti

Crnjaci

Audio/Video

Posljednji komentari

tiskovna
Sretan im i drugi dan.
Dodan: prije 1 sat 1 minuta
tiskovna
Sretan Bajram svim članovima SPP-a a pogotovu Vizentaneru Ivici, Peri Rašiću, I udbašu Igoru Bradvici ,,, molim vas da objavite nova svoja imena koja...
Dodan: prije 2 sata 14 minuta
smećara
Ragibovci samo vi lajte i lajte... Sretan bajram svim SPP-ovcim..
Dodan: prije 2 sata 19 minuta
kombi
svaki put isto hdze pošalje lijanu sipu da ga malo zabavi kako bi oni provodili kampanju ...ali nije lijan mala beba...sve mu je cisto jer svaki dan...
Dodan: prije 3 sata 14 minuta
zastupnik
jeli mu ime veselko ili radojko
Dodan: prije 3 sata 52 minute