Ljubušstvo

Kad razmišljam o zavičaju, a to činim često, obično jedna misao natkrili sve druge: Ljubuški je uvijek bio grad. Da, bio je. I gradom su ga naravno činili njegovi ljudi, koji su oduvijek bili posebni, imali su nešto u sebi po čemu su se u dobroj mjeri izdvajali i razlikovali od žitelja okolnih mjesta.

Zahvaljujući njihovoj posebnosti i Ljubuški se oduvijek izdvajao i razlikovao od recimo obližnjih Gruda, Posušja, Širokog Brijega, Čitluka, Vrgorca, pa čak i Čapljine. Tu sam ljubušku izdvojenost i posebnost volio zvati ljubušstvom, pod čim bi se trebao podrazumijevati ljubuški duh, i pripadnost, što ne reći, pravoj, istinskoj ljubuškoj naciji, bez obzira na stvarnu nacionalnu i vjersku pripadnost.

Taj se pojam izravno rimovao s velikim riječima kao što su prijateljstvo, drugarstvo, ljudstvo, i to kao prirodno stanje stvari, ničim i niotkog nametnuto. Pravi, istinski Ljubušak bio je širok čovjek, razuman, otvoren i srdačan, pravi plemić, bez obzira na zanimanje, porijeklo i imovno stanje. Žalosno je da to ljubuško plemstvo nestaje, da se njegovim nestankom gasi i ljubušstvo, i da je time ljubuške posebnosti sve manje. Pravog Ljubuškog danas zapravo kao da i nema.

Nedavno je tako umro Tonka Knezović, malo prije njega Slobo Mahić, Žujo, dvojica od tih istinskih pripadnika visokog ljubuškog plemstva. A sve donedavno sam ih viđao s mojim adžom Kemom kako šetaju ljubuškim ulicama, trojka velikih momaka, doduše malo oronulih, ali još uspravnih; šetaju, a svijetle im čehre obasjavaju ljubušku pomrčinu. Dobar je bio Tonka, veli mi nedavno adže Kemo, dobar po svemu, u mladosti je bio nestašan, volio bicikl i motor, valjda je prvi imao sportski bicikl i motor uLjubuškom, imao je nekad i udes, zato mu je jedna noga bila malo kraća. Kažu da je bio vješt s rukama, domećem ja, i kao golman u Slogi, a i kao majstor, nekad je i kajak napravio, u njemu se vozalo po Trebižatu. Jest, bio je dobar golman, veli adže Kemo, a i Marka Primorac je bio dobar golman, a to s kajakom se nešto ne sjećam. A Žujo je valjda bio najbolji nogometaš kojeg je Ljubuški ikad imao, kažem ja. Bio je dobar, jest, uzvrati moj adže, ali je i Ljubo Milas bio dobar. I kako on spomenu Ljubu, tako se ja sjetih šipke, jer mi je Ljubo nekad bio nastavnik, i to jedan od najstrožih, bio je od onih koji su vjerovali da se od šipke najviše nauči... Kad se govori o ljubušstvu, mora se eto spomenuti i Sloga, nekad nogometni klub svih Ljubušaka, u kojoj se njegovalo upravo ljubušstvo, duh zajedništva, odanosti i prijateljstva.


Znalo se reći da nije Ljubušak ko se nije popeo na Tabiju, napio Gožulja i Vodice, okupao u Baščini, i šutao loptu na Babovcu gdje je oduvijek bilo Slogino igralište. Kad se sjećaš dobrih ljudi, osjećaš se nekako dobro, piše mi Halid Sadiković, Lido, doktor koji se bavi ljubuškom prošlosti, i koji me najviše i potiče da pišem o zajedničkom nam zavičaju. Za Tonku mi Lido veli da je oličenje grada i gradskog mentaliteta, oličenje građanske širine koja je nekada vladala u Ljubuškom. Stanovao je kod Mejtefa, rano ostao bez oca, sam se probijao kroz život, bio omiljen, srdačan, uvijek s dobrom namjerom. I uz Tonkinu se smrt Lido zaprepastio činjenicom kako nečujno nestaju ljudi velike vrijednosti. Te spominje i neke druge Ljubušake, koji zavrjeđuju da se spomenu, recimo Kovače, Radu i Trpimira, Ćupu, i sestre im Miru i Sonju; sjeća se i njihove kuće, kao što se i ja sjećam, preko puta crkve na Humcu, kuda smo ljeti prolazili na putu za Baščinu, na kupanje. Spominje Lido i posebno bliske i srdačne odnose Glavičana i Pregrađana, kao i ljubuške Srbe, punokrvne Ljubušake, bez kojih ljubušstvo i ne bi bilo to što jest. Napominje mi da ne zaboravim Deliće, Uglješu, Ugu, i brata mu Peru. Kako pobogu zaboraviti Ugu, jednog od najduhovitijih Ljubušaka, i Peru, jednog od najomiljenijih nam profesora. Kaže da se sjetim Augusta Borasa, Guste, također vrlo duhovitog, dragog čovjeka. Gustin i Delin Jozo, majstor fotografije, išao sa mnom u školu, a njihova Batu svi voljeli, bio ljubuško mezimče, legenda. Bio sam dijete kad je Gusto umro, i danas se sjećam njegova impozantna sprovoda, bili u školi, i iz učionice gledali nepreglednu rijeku ljudi, pružila se od Pazara pa sve do Prilaza, možda i do Gožulja, i samih Mostarskih Vrata, gdje je Gusto pokopan.


Ljubuški je grad na kat, s prizemljem oko općine i suda, i s katom koji čine Žabljak, Gožulj, Vodica i Crkvica. Ima on i svoj međukat, s Pobrišćem, Glavicom i Hišušom, i Banjom, sve do Jurjevice na istočnoj strani. Svi ti dijelovi su priča za sebe, svaki sa svojom zasebnošću, svojim posebnim životom, a svi su opet dio jedne jedinstvene cjeline. S ljubuškog je "kata", kad se govori o ljubušstvu, nemoguće ne  spomenuti Fejzu Hrnjičevića, susretljiva i blaga čovjeka, i njegovu kafanu na Gožulju, gdje se decenijama okupljalo, sjedilo i družilo. Ta je "Fejzina kafana" za mene pak oduvijek bila "ćitovnica", jer tu se nekad, u zasebnom dijelu, s knjigama i novinama, moglo u miru sjediti i čitati. Zato taj ljubuški "kat" ponajviše i vežem uz knjigu i čitanje, uz mudrost i širinu, koja se upravo odatle u najvećoj mjeri prenosila i na ljubuško "prizemlje".

U ljubušstvo ide i poseban, ljubuški jezik, koji sam decenijama pokušavao, čini mi se neuspješno, pretvoriti u poeziju. Taj jezik nije samo ikavica, kako mnogi površno i ishitreno znaju kazati, nego i cijeli zaseban leksik, i jezični tonalitet, i posebno jezično ozračje sa svim svojim karakterističnim umekšavanjima (Ljubuški je Jubuški, Ljubušak je Jubušak...). Kad sam u zavičaju, najviše volim da sam uz majku, da slušam  zvonku patinu njezina jezika; mnoge su moje pjesme na taj način nastale. Nažalost, s nestankom ljubušstva nestaje i taj zanimljivi ljubuški jezik.

No, Halid Sadiković, Lido... Fascinantno je, moram kazati, Lidino bavljenje zavičajem, bolje reći ljubuškom prošlošću. Za ovih otprilike godinu dana koliko traje naša e-mailovska prepiska mnogo toga sam od njega saznao i naučio, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. Saznao sam tako i za Vilima Smeškala, Slovaka, nekad zvonara ljubuške crkve, saznao za podatak da se u Ljubuškom, u Rogića kući, rodio čuveni Izidor Papo, kirurg svjetskog glasa; saznao za Kasima Gujića, nadarenog novinara i pisca koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen 1943. u Zagrebu, danas nažalost posve zaboravljenog. I mnogo toga još. Ljubuški je zanimljiv, to sam uvijek mislio, ljubušstvo je po mnogočem jedinstveno, a uz prepisku s Halidom sva ta ljubuška  zanimljivost i jedinstvenost mi se čini još zanimljivijom i jedinstvenijom. Lido je izdanak pravog, istinskog ljubušstva, i on se time ponosi. Kao što bi se i Ljubuški trebao ponositi njime. Stoga ovo skromno slovo upravo njemu i posvećujem.

Munib Delalić l ljubusaci.com

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

pozornica
Fantom u Hrvatskom narodnom saboru Vera Soldo [ Republika ]
Estrada prolazi bolje od kulture Andriana Copf [ Dnevni list ]
Klopka za Akademika Žarko Nižić [ dnevno.ba ]
Muke po Čoviću i Dodiku Slavo Kukić [ Al Jazeera ]
Samo se iz BiH ne može otić' Igor Božović [ bljesak.info ]

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

vukojebine
Dodan prije: 5 sati 29 minuta
Tebe ljudi koji te poznaju, bili su sa tobom, povezuju sa ubojstvom Hrvatskog emigranta čuvenog Brune Bušića. Činjenica da ga poznaješ i da ste na...
Dodan prije: 5 sati 40 minuta
Ljubuški, Grude i Posušje ostaju općine koje bi se mogle priključiti Gradu Širokom Brijegu? Dakle, Grad Široki Brijeg ima tendenciju širenja?
Dodan prije: 9 sati 12 minuta
U LJubuskom si imao cak tri respektabilne firme u vrijeme takozvanog , kako to vi nazivate - komunizma !...I sve tri su bile - rentabilne , dok nisu...
Dodan prije: 9 sati 24 minute
Vidi se da ulazimo , bar u ljubuskoj krajini , nepismeni u glavi - i to - u dvadeset i prvi vijek ! Nego , bas ste me potsjetili , a umalo da ne...
Dodan prije: 11 sati 13 minuta
mailto