Crni vrhovi 13 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

Kraj rata s muslimanima nije riješio naše ratne brige, nemamo razloga za slavlje, opet nas čekaju stara ratišta prema Srbima. Ali ipak, svima je dobro došao kraći predah od rata i opuštanje u obiteljskom okruženju, to nam je sjelo kao spasonosna terapija u pravo vrijeme. Ja sam tih dana, do kasno u noć, sjedio s bratom kod mene kući uz kamin i slušao njegovu ratnu priču, priču koju je on proživljavao u Prozoru nakon našega odlaska sa tog djela ratišta. Moj brata Zvonko i nekolicina časnika, početkom jeseni 93. godine, dolaze s legionarom pukovnikom Skenderom s mostarskog ratišta u Prozor, s ciljem sređivanja borbenih položaja i općeg stanja u HVO-u. Zvonko je bio časnik za SIS (Sigurnosno informativna služba), i moram priznati kakoa sam se zbog te njegove osjetljive funkcije dosta bojao za njega i njegovu sigurnost. Znao sam što njemu znači Domovinski rat i kakav ima stav prema dezerterima i ratnim profiterima.

U Prozoru je tih dana cvjetao kriminal, šverc, korupcija, a zabrinjava što su u te prljave poslove uvučeni časnici i vojnici HVO-a. Dok smo boravili u Prozoru, moji mnogi suborci nisu znali da mi je Zvonko brat, a ja sam opet izbjegavao pričati o njegovoj funkciji onima koji su to već znali. Nakon našeg odlaska, Skender je u međuvremenu postao general, preuzeo je zapovjedništvo HVO-a u Prozoru, i u kratkom je vremenu uveo red i disciplinu. Kad se već mislilo da će u HVO-u napokon zavladati red i vojnička disciplina, dogodio se incident za koji javnost nikada nije doznala. Ne bi ni ja zato saznao da mi tu večer sve u detalje nije ispričao brat. Po bratovom svjedočenju, Skender je imao na stolu sve podatke o svim Prozorskim kriminalcima, švercerima, ratnim profiterima i dezerterima, - bilo je samo pitanje trenutka kada će krenuti obračun sa njima. Zvonko je s puno zgražanja započeo priču o nečasnom ponašanju pripadnika HVO-a:
"Kad me Skender kasno u noći pozvao na motorolu, poziv me zatekao na vrhu Makljena. Njegov je glas zvučao čvrsto i vojnički odlučno, dao mi je jasnu zapovijed koja me na tren skamenila, i, koja je glasila, 'Zvonko! ..Ja ti zapovijedam!! Okreni minobacače i topove, tuči zgradu zapovjedništva u Prozoru, ja sam u zapovjedništvu!! Izvedi tenkove na Makljen, spusti cijevi i sve satari u zapovjedništvu, to izvrši bez odlaganja!'... i veza se prekinula!"
Brat mi nastavlja dalje pričati, s velikim grčom na licu, znao je približno što se moglo dogoditi i zašto je general morao donijeti očajničku odluku. Zna da je general Skender vojnički ozbiljan i odlučan u svakoj situaciji kao pravi legionar, dobro ga poznavao skupa su dijelili spavaonicu i bio je često uz njega. Zvonko je isti tren okupio sve dragovoljce iz HV-a, koji su bili odani generalu Skenderu, i zapovjedio im preuzmimanje kontrole nad topnicima i tenkistima, te okretanje cijevi prema zgradi zapovjedništva, a on se s vozačem zaputio pravac u taj zapovjedni centar.

Sukob između pripadnika HV-a, koji su dragovoljno prešli u HVO, iz raznih hrvatskih postrojbi odmah nakon oslobađanja dubrovačkog zaleđa, izbio je tih dana u Prozoru, jer HVO do tada nije ništa poduzimao u sprječavanju raznih oblika kriminala u svojim redovima.
Tu večer, dok smo dugo sjedili uz kamin, Zvonko se zgraža i prisjeća, opet se vraća na te nedavne ružne događaje koji ga očevidno pogađaju, opet emotivno proživljava trenutke koji ne služe na čast Hrvatskom narodu. Očito je imao veliku želju sve te uspomene podijeliti sa mnom kao i mnoge do tada, zato nastavlja opisivati sve po redu, po nekom svom filmskom scenariju.

Zvonko: "Dok sam se spuštao niz Makljen i dok sam prilazio centru grada i zapovjedništvu kroz glavu mi strujala samo jedna misao: Moj je general u smrtnoj opasnosti, samovoljno sam odgodio njegovu zapovijed da ga ubijem, odlučim, ako je još živ idem ga pokušat zaštitit po cijenu vlastitog života! Ispred zapovjedništva se natiskalo masa vojske, izgledali su ko raspuštena rulja. Vozaču rečem da sjedi u đipu i čeka, a ja se zaputim čvrstim korakom prema ulaznim vratima. Vojska se ponašala koda su netom zauzeli neprijateljski štab, rafalaju u zrak urliču i nešto koda slave. Meni se oči napunile vatre, zube sam stiska, lice zatega, žile mi na vratu skočile, svu sam tu vojsku promatra kao obične sjenke i samo razmišlja kako moram kroz te sjenke što brže proći da pronađem Generala. Svi su bili okrenuti prema meni, netko me iz mase prepoznao i glasno doviknu: 'Zvonko!... na čijoj si ti strani?!'... Ja bez zaustavljanja još glasnije odgovorim: Ja sam na strani Hrvatskog maroda!!!! Kako to rekoh, sve se naglo utiša, neki započeše lagano pljeskati, pljesak se u masi proširi i masa se vojske razdvoji i ukaza mi se slobodan prolaz.
Vojska se natiskivala i unutar zapovjedništva, i tamo mi oslobodiše prolaz. Ja između njih i dalje žurim i uopće ne znam o čemu se radi, do kakvog je sukoba došlo i tko ga je započeo? Tek dole na kraju dvorane sve mi postade jasno, pripadnici bivšeg stožera HVO-a mog generala razoružali, stjerali ga u kut, strgali sa njega jaknu,...svuda uokolo isprevrtane stolce, pištolji u rukama, duge cijevi u pripravnosti!"
Svi iznenađeni, zbunjeno pogledaše prema meni, kad me general ugleda, naglo se trzne i povika: 'Zvonko, što si došao, - odavde živu glavu nećeš izvući?!'
Kako on to reče, mene obuze još veći gnjev, isprsim se prema svima, pokažem prstom na motorolu koju sam držao na prsima i što sam mogao glasnije povičem:
Neće nitko odavde izvući živu glavu!! .. Motorola je stalno uključena, Moji "Tigrovi" sve ovo slušaju i čekaju!! Ako generalu bude falila samo dlaka s glave, ako se veza prekine ili ja naredim, plotuni će isti tren poletjeti ovamo sa Makljena!! Nastade muk, priđem do generala, desnom ga rukom dotaknem, a lijevom pokažem put kroz koridor vojske koji je još stajao otvoren. Dok smo kroz hol išli, general ispred mene, još glasno upozorim da svi u što kraćem roku moraju napustiti zgradu i dvorište zapovjedništva."

S velikom je mukom i s knedlom u grlu Zvonko pripovijedao o tim neslavnim događanjima, koji su se zbili samo mjesec dana prije primirja s muslimanima. U nastavku reče da je Skender tu istu večer uspio pozvati generala Šiljega, on mu krenuo u pomoć s vojnom policijom, ali, čim se Šiljeg spustio helikopterom i sa specijalcima, nasilnici su iz prozorskog HVO-a odmah razoružali i njega i specijalni vod vojne policije. Kad su Skenderu rekli da imaju kontrolu nad helikopterom i vojnom policijom, i da mu nitko više ne može pomoć, on se tek tada odlučio izdati očajničku zapovijed Zvonki, preko koje je odlučio žrtvovat i sebe.
 
Ja nisam okom trepnuo dok sam sluša bratovu priču! On se na trenutak trudio pripaliti cigaretu od jedan drveni ugorak koji pažljivo dohvati rukom iz kamina, kamina koji je cijelo vrijeme isijavao toplinom ispred nas. Pustim ga neka malo gušta, duboko je povlačio dimove cigarete i, dok je malo popravljao vatru i stavljao još drva da bolje gori, ja mu opet pripremim pitanje, upitam ga: "Kako je Skender reagirao kasnije na tu tvoju odluku što si se odvažio dovesti vlastiti život u pitanje sa ciljem da ga zaštitiš?"

Zvonko se prvi put tu večer malo nasmija i reče:
"Skender je kasnije govorio da nije moga zamislit kako ću ja u tako kratkom vremenu donijet luđu odluku od njegove!"

Skender je Ljubušacima ostao u lijepom sjećanju, dok smo gore ratovali, u više navrata zauzeo se pomoći našim bojovnicima na prvoj crti obrane. Jedne je noći pred sam Božić, zapovjednik Ljubušaka na Crnim vrhovima, Drago, upao u probleme na prvoj crti obrane. Neprijatelji su tu noć pokazivali velike aktivnosti, Drago je iz svog ratnog iskustva shvatio kako se sprema pješački napad, ništa mu drugo nije preostalo već se izravno obratiti generalu Skenderu. Njemu je podnio izvješće o stvarnom stanju na prvoj borbenoj crti i malom broju bojovnika s kojima drži položaje, i, onako ljudski, mu otvorio srce te od generala zavapio savjet i bilo kakvu pomoć. Nije dugo trebalo čekati, kasno u noći na Crne Vrhove pristiže general Skender u punoj ratnoj opremi s još jednim časnikom, i traži od Drage da ih rasporedi tamo gdje misli da mu je najpotrebnije. Koliko je legionar Skender poštovao one bojovnike koji su pošteno ratovali na prvoj crti obrane, svjedoči i ovaj primjer kojim pokazuje da je znao u teškim trenutcima postati običan bunkeraš.

Upitam brata, kako je moguće da ti događaji, o sukobu unutar naše vojske, nisu još poznati javnosti, mada se javnost često "bombardira" i manje zanimljivim ratnim temama u kojima nema puno istine?

Zvonko: "Šta ti pada na pamet, kad bi u javnost procurile mnoge istine o ljudima za koje mislimo da nose uniformu i pušku iz domoljublja, a tako u stvarnosti nije, e, tek bi tada nastao rat među nama. Ne bi vi imali potrebe ratovat po Bosni, svaki bi od vas imao što ubijat u svom mjestu! Uostalom, tko bi vas mogao skupiti da idete na mostarsko ratište da ste znali kako Mostarci švercaju sa muslimanima, i to preko prve borbene crte, a ostavljaju dojam o sebi da su tobože veliki Hrvati?"

Ja: "Nemoj mi još reći da ste znali za takve stvari i da ste ih prešućivali?"
Zvonko: "Meni je žao što smo za neke stvari saznali tek kad se desilo zlo, mada nam je to opet pomoglo slijediti druge tragove kriminala. Krajem ljeta 93. kad je palo brdo Hum iznad Mostara, mi smo vjerovali da ga je nemoguće osvojiti, ipak je palo u ruke muslimanima. Gore smo imali gusto raspoređene bunkere, utvrđene grudobrane s mitraljeskim gnijezdima, a ispred je bio brisani prostor i velika strmina, ma, nije mogao ne primijećen proći niti mrav! Tada smo bili smješteni na Heliodromu, odmah ispod tog brda s južne strane. Pred zoru je započela pucnjava, dežurni nas probudili jer se čula pucnjava dolje do nas, nismo uopće čekali poziv u pomoć, odmah smo uskočili u kampanjole i zaputili se na Hum. Nije nam trebalo puno vremena, gore smo bili za desetak minuta, taj nam je položaj dobro poznat često smo ga kontrolirali, već je počelo i svitanje. Ostavili smo kampanjole pri samom vrhu sa zapadne strane, rasporedili se u streljačku formaciju i požurili prema prvim bunkerima. Vidjeli smo još iz daljine kako nam s bunkera mašu da požurimo, mislili smo da su im neprijatelji skroz blizu pa nas hitno trebaju. Ali ne, to je bila zamka, kad smo im prišli dovoljno blizu zapucali su na nas, tek nam je tad postalo jasno da su bunkeri već pali. Našeg časnika Peru odmah su pokosili rafalom i teško ranili, na trenutak smo polegli i zapucali, bacali smo naizmjenično bombe, jedan drugog smo štitili i brzo se prebacivali iz zaklona u zaklon prema njima.

Muslimane je uhvatila panika, nisu se dugo branili, dali su se u bijeg niz brdo i to ih je skupo koštalo. Neke smo uspjeli pobiti još dok su bili na bunkeru, ostali su stradali kad su naši dečki zgrabili za mitraljeze koji su već bili okrenuti prema dolje, mislim da ih se malo izvuklo.

Sva je sreća u tome što smo brzo reagirali, brdo Hum je bilo u njihovim rukama nepuni sat vremena, nisu se uspjeli ukopati. Da su se slučajno uspjeli gore ukopati i da im je stiglo pojačanje, tek bi tada nastupili problemi, s Huma je cijeli Mostar bio "na dlanu", vidjelo se cijelo područje do Čitluka i Međugorja. Naših je momaka iz HVO-a dosta stradalo u prvim minutama same akcije jer su im prišli sa leđa, bilo je i ranjenih, pa su se nekako povukli na sami rub brda. Da im nismo tako brzo priskočili u pomoć, svi bi stradali, nisu imali izgleda za dužu borbu.

E sad, zanimljivo je ono što smo pronašli kod njihovog mrtvog zapovjednika te cijele pažljivo isplanirane operacije: U džepu je imao rukom pisanu zapovijed, na kojoj je između ostalog glasilo da u ranim jutarnjim satima krenu u brzu akciju osvajanja brda Hum, i to sa zapadne strane. Dok sam nekoliko puta čitao onaj dio gdje se kaže, "sa zapadne strane", nisam mogao vjerovati svojim očima. Zauzeti brdo Hum sa zapadne strane, to znači da su negdje uspjeli nesmetano proći kroz našu prvu crtu obrane kako bi našima prešli iza leđa, to je moralo biti unaprijed isplanirano. Taj smo dan u našem zapovjedništvu detaljno analizirali cijelu njihovu akciju, još je bilo dosta spornih detalja, U ono vrijeme gore pri vrhu brda, dok smo se privlačili našim bunkerima, u tom je trenutku naš centar veze presreo poruku iz njihove baze koja je glasila, 'Pazite!! Na vas ide hrvatska vojska, eto ih blizu vas možete ih vidjeti!'

Dakle, oni su uspjeli postavit izviđača na našu stranu ili nekog od naših dobro plaćenih izdajnika. Taj nas je mogao vidjeti samo s naše zapadne strane i tu je informaciju dojavio njihovoj zapovjednoj bazi, a oni potom upozorili one gore. Kolala je priča kasnije da su dečki iz Rodoča spavali na bunkeru i da su diverzanti slučajno prošli pored njih neopaženo, što nije točno! Muslimanska je akcija bila unaprijed isplanirana, nekome su dobro platili da im osigura slobodan prolaz! Ništa nisu prepuštali slučaju, imali su siguran i dogovoren prolaz kroz našu prvu crtu obrane, zato je u pisanu zapovijed uvrštena napomena, 'sa zapadne strane'".

Ja cijelo vrijeme slušam bratovu priču i ne mogu vjerovat da su naši ratni profiteri otišli tako daleko i da su bili spremni za šaku novaca prodati ljudske živote svog naroda, i dovesti u pitanje šire čiste hrvatske prostore?!
Upitam brata, kako je moguće stvoriti koridor za nesmetan prolaz preko prve crte obrane, a da to ne skuži ostala vojska?
Zvonko: "Bilo je raznih načina, sve je išlo preko nižih zapovjednika na prvoj crti. Njima bi iznenada javili da u određenom pravcu ne pucaju jer da se, navodno, upravo na tom dijelu ratišta vrši razmjena zarobljenika, to im je bila česta fora koja je stalno prolazila. Često su zapovjednici znali u određeno vrijeme povući ljude sa položaja i uputit ih na drugo mjesto dok se izvrši razmjena robe ili ljudi, a sve je to išlo koridorom koji je vodio preko Starog Mosta."

Ja: "Evo, mogu zamislit da ratni profiteri uživaju u tome što su pronašli lak način kako se obogatit na trgovini preko vatrene crte, ali ne mogu shvatiti da su bili spremni propustiti cijelu naoružanu neprijateljsku vojsku, koja je pobila naše momke iz osvojila ključne položaje."

Zvonko: "Ne mora značiti da su ti prljavi poslovi tako planirani, došli smo do mogućih zaključaka da su te razne transakcije mogle naglo krenuti u drugom pravcu. Mi smo kod mrtvog zapovjednika akcije pronašli pismo, pismo je od njegovog ženskog člana obitelji, ta žena  boravi u Makarskoj kao izbjeglica. Iz pisma je vidljivo da su nedavno imali kontakte i da se ta ženska osoba opet nadala skorom susretu. Taj je zapovjednik još uz sebe imao ključeve od golfa i dvjesto maraka. Naš je zaključak da je izdajnik sa naše strane došao na redovnu točku razmjene švercane robe ili nečeg drugog s čime su međusobno poslovali. Ali, pretpostavljam da nije znao kako će ovaj sa sobom dovesti cijelu vojsku, koja mu je sigurno dalje uz prijetnju postavljala svoje uvjete."

Ja: Otkuda ti sad ta priča, ispada da stojiš na strani ratnih profitera i da im želiš ublažiti svaku osudu, ili, možda imaš još nekih tragova koje mi nisi spomenuo?"
Zvonko: Postoji jedna mala banalna sitnica iz koje sam izvukao čvrst zaključak da je profiter s naše strane, baš tu istu noć, donio na mjesto sastanka pismo od spomenute ženske osobe! Zato jer je pismo bilo u orginalnoj koverti i to zatvoreno, muslimanski zapovjednik je samo presavio kovertu i pismo stavio u džep. Ono mu je moralo bit uručeno u tijeku same akcije, tako da ga nije imao vremena otvarat, a da ga je dobio prije odlaska u akciju nebi ga uopće nosio sa sobom. Ključevi od golfa upućuju na mogućnost da su povremeno koristili isto auto koje je na našoj strani, a onih 200 maraka mogu svjedočiti o ostatku novca iz plaćanja nekakvih međusobnih prijašnjih računa. Iz osobnog iskustva znam da zapovjednik jedne akcije sa sobom u džepu nosi pisanu orginalnu zapovijed i dokument sa svojim ratnim imenom i ništa više. U ostalom, sjećaš li se da sam ti davno pokazivao jednu takvu pisanu zapovijed, koju sam i ja nosio u džepu za vrijeme jedne akcije na dubrovačkom ratištu?"

Kad me upita sjećam li se toga, sav protrnem i zašutim, a on se opet zabavi oko vatre i nove cigare. Kako se neću sjećati, to nikad nisam niti zaboravljao, došao je kući s dubrovačkog ratišta skroz rastrojen i psihički nestabilan. Samo nekoliko tjedana prije, Zvonko je kao dozapovjednik I bojne I brigade Tigrova vodio akciju sa ciljem oslobađanja nekoliko hrvatskih brdskih prijevoja od srpskog neprijatelja. Akcija nije u cijelosti uspjela, na jednom su prijevoju brda Tigrovi zaustavljeni, dosta ih je ranjeno, a skroz gore na stijeni danima su dvogledom promatrali tijelo poginulog suborca. U međuvremenu zapovjedništvo Tigrova procjenjuje kako trenutno ne postoji nikakva sigurna mogućnost u cilju zbrinjavanja tijela poginulog vojnika i zabranjuju Zvonki svaku aktivnost oko toga. Zvonko tajno na svoju ruku odobrava bliskom prijatelju poginulog Tigra da sam pažljivo ode u izviđanje i čeka povoljan trenutak da priđe njegovom tijelu i da ga samo obloži kamenjem, a sve to kako bi ga zaštitio od grabljivih ptica i divljih zvijeri. Po Zvonkinom svjedočenju, putem dvogleda su vidjeli da je već drugo jutro tijelo poginulog bojovnika bilo obloženo kamenom, ali se ni taj drugi Tigar više nikad nije vratio u bazu.
Sve mi je to brata skroz slomilo, danima se kod kuće od svega toga oporavljao. Ja sam tih dana došao do zaključka da je Zvonki najbolja terapija kad se dobro isplače, zato sam ga navodio da mi često priča o svim tim šokantnim doživljajima, znao je dugo plakati poput malog djeteta, ali samo onda kad smo nas dvojica bili sami.

Tada je tih dana meni pokazivao tu, rukom pisanu, zapovijed u kojoj je on imao ratno ime "Ćuk 100". Cijelo mi je vrijeme tumačio na karti planirani tijek vojne operacije, sve je to opet nekako dosta emotivno proživljavao i polako se od svega oporavljao.

Nego, kad je Zvonko malo otpušio od tek pripaljene cigare, opet mu postavim pitanje i vratim ga na događanja nakon oslobađanja brda Hum od muslimanske vojske.

Ja: "Što je bilo dalje sa tim stvarima, što ste ih pronašli kod muslimanskog zapovjednika i u kojem je pravcu krenula daljna istraga?"
Zvonko: "Ja sam već sljedeći dan sa svim tim stvarima bio u zapovjedništvu u Čitluku, osobno sam sve predao generalu Praljku i kod njega smo napravili zapisnik. Kad je general među tim stvarima vidio i onih 200 maraka sklonio ih u stranu i rekao neka se za te novce moji dečki počaste. Ja sam ih drsko opet vratio na isto mjesto i izričito tražio da u zapisnik uđe i tih 200 maraka, rekoh mu da ja i moji suborci ne ratujemo za ratni plijen već za Hrvatski narod. General se malo začudio, još mu rekoh da su moji dečki s mrtvih neprijatelja uzeli njihovo osobno naoružanje, to je njima značilo kao ratni trofej i ništa više."

Mene je još zanimalo u kojem je pravcu krenula daljnja istraga kako bi se stalo na put mostarskim kriminalcima, izdajnicima i tim ratnim profiterima? Zvonko se dugo bavio oko vatre ispred nas i onako kao uz put nastavi priču.
Zvonko: "Nikad se nije stalo na put ratnim profiterima, koji su nastavili svoj šverc s muslimanima preko Starog Mosta, samo im se iz dana u dan povećavao broj. Postojalo je nekoliko dobro organiziranih skupina, na kraju je među njima izbio sukob zbog nekih novčanih računa, pa su ovi profiteri s naše strane poduzimali sve da se što prije sruši Stari most. Zapovjedništvo HVO-a nije imalo ništa s rušenjem Starog mosta, to treba svakome biti jasno tko je imalo upućen u ratne poslove. Jer da je nakon rušenja mosta krenula vojna operacija oslobađanja desne obale Neretve kroz cijeli Mostar, e tada bi se to djelo moglo pripisati HVO-u, jedino se iz svega može zaključiti kako HVO nije imao kontrolu nad svojom vojskom." ..(nastavlja se )

(naslovna slika, Zvonko Vujević sa svojim Tigrovima iznad Obrovca, pred sami Božić 1994g.)

Krešo Vujević

Komentari

E valja nekad i nesto procitat.osobno sam gledao u bucicim di probojani svercuju preko neretve sa muslimanim.a stose tice pada huma akose znaju osobe koje su pustile neprijatelja kroz nase redove nek se kazu imena ti osoba i nek odgovaraju za izdaju

de ne [ * neprimjereno * ] i okani se probajan ,ako je neko svercao reci ga imenom i prezimenom,a vecina momaka iz proboja sta je isla na teren je bila ok ,ljudi su isli srcem,a tebi ako neko smeta raspravi to s njim a ne sve probojane stavljati u isti kos,iz proboja su na teren isli casni i posteni ljudi ,a oni sta nisu isli to i nisu ljudi ,i zato prije nego spomenes probojane na terenu trebas se ustati i mirno stajate dok izgovaras to .lp+

sta ti znas koje bio posten astose tice tog stava mirno imam ja vise terena nego pojedini skupa

ti da si bija na terenin zna bi za radiskoprobojsku i ko je bija posten vjerovatno si tibija minhen bojna ili se pravis lud

E moj pajdo jasam u radiskoprobojskoj bojni od osnutka do zadnjeg dana i tako da znam mnoge stvari i ne kaki sa tom minhen bojnom a xisi ti bio majketi

neznate hvatski jezik proboju---radisici -----

a de navedi te iz proboja volija bi i ja znat koji su to

znas ti dobro kojisu prelazila sa čamcem preko neretve u bučićim.a možda si iti bio sa njima

Redovno pratim pisanje gospodina Vujevica u ovom serijalu. Covjek zaista djeluje posteno i ima iskrene namjere da prikaze stanje u tim nesretnim godinama rata. Pripadnik sam bosnjackog naroda i aktivni sam sudionik svih odlazaka na "terene" od Krivodola,Gubavice,Hodbine i na kraju Drenovca.Zelim da pitam gospodina Vujevica da li ce nekada objaviti i ispricat ljubusacima kako se i zasto desilo da se vojnici koji su aktivno ucestvovali skupa sa svojim komsijama u odbrani grada na najpodmukliji nacin ponize, zatvore na Heliodrom i onda sa porodicama protjeraju. Zaista bi prvo mene zanimalo a vjerujem i sve ljubusake kako je doslo do ovoga? Ovo je prvi put u svjetskoj povijesti da jedna oruzana snaga HVO zatvori pripadnike svojih jedinica i to bez ikakvoga razloga. Ovo je zaista dobronamjerno. Vjerujem da gos.Vujevic zna istinu i kad je vec imao petlju da pise istinu i o ovoj pobuni "svercera" vjerujem da ce obraditi i ovu temu. Hvala!

Jedino je hilmo sto ja znam biou hvo.a za ostale neznam a jbg.jarane postali ste neprijazelji jer ste htjeli bosnjacku drzavu

Ako oćeš pravu istinu to nisi mora pitat nikoga evo istine.Zub za zub jer oni nisu znali drugačije

ujo i dedo, ja se nisam obracao vama za odgovor vec autora sam zamolio da nekad opise i 15.08.1993. To sto vi pisete nema brate veze, bolje ne pisati nista vec [ * neprimjereno * ]osti. Odaziv Bosnjaka u Ljubuskom na "terene" je bio oko 95%. Pitaj Lepicu zapovjednika nek kaze koliko nas je bilo samo u trecoj bojni. Sad sto ti znas samo kriminalca i lopova Hilmu to je tvoja stvar, samo to ne odgovara istini.Druga stvar da smo htjeli bosnjacku drzavu velika je laz, to je u tvojoj glavi ali ne odgovara istini. Mi i u ratu a i danas smo za cijelu Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih gradjana.Ja nisam trazio da gos.Vujevic govori o istini, mi znamo istinu i cuvamo je. Cilj mi je da ako je cilj ovoga pisanja da mladi narastaji znaju o ratu mislim da bi bilo dobro da znaju da su pripadnici jednoga naroda koji su bili u HVO,vraceni sa linija prema cetnicima, razoruzani i zatvoreni u logor od zapovjednistva svoje vojske kojoj su do jucer pripadali. Ovo je nonsens koji nije zabiljezen u svijetu i zato je interesantan.

a jesi nasa čovka i zapovjednika lepicu .bolje ti je i sigurnije bilo u zatvoru neg sa njim na terenu

Izgleda da tebi triba crtat tebi bi naj bolje bilo pitat Špage on znade

U Ljubuškom 15. 8. 1993. nije bilo bošnjaka po nacionalnosti. Bilo je nešto muslimana.

ljubušak tre. zar zaista misliš da ćeš ovdje dobiti iskren odgovor.Čisto sumnjam.Mozda bi jedino pokojni Blaž Kraljević mogao reći istinu,jer se ni on ni vi muslimani niste uklapali u sramotnu podjelu BH.

Blaž Kraljević je 15.8.1993. bio pokojni više od godinu dana.

Za vrijeme 2, svjetskog rata svi amerikanci japanskog podrijetla su bili smješteni u logore.Ovo sa muslimanima u Ljubuškom je bilo ružno i većina se loše zbog toga osjećala.Sa druge strane treba uzeti u obzir da je Ljubuški tada bio pun hrvata koje su muslimani protjerali iz Konjica i drugih dijelova BiH a mnogi su bili naoružani.To je bilo vrijeme totalnoga kaosa kada su na ulicama Ljubuškog ginuli hravati u međusobnim obračunima izazvanim velikom količinom oružja i nikakvom pravnom državom.Rat je prljava rabota i razumijem razočarenje bošnjaka koji su razoružani iako su pošteno služili u HVO-u.

Za ljubusaka tre, bio sam u trecoj bojni bili su samnom ljubusaci muslimani i nije istina da su ih razoruzali da bi ih "spasili" od izbjeglica bosanaca nego je doslanaredba neznam odakle i na nasu sramotu je izvrsena osjecam se neugodno zbog toga

A sta ima veze sto su ih razoruzali bili ti bija u ona doba s muslimanom na bunkeru ono su bila druga vrimena i sto bi nekog bilo sram ako je ispravan

Ispravan sam,zato mi je neugodno. Ti si ocito iz nekog drugog vremena,ljudi su razoruzani i sprovedeni u Lubuski (neki) doslovno kad su se vratili sa bunkera! Kako bi se ti osjecao da si na njihovom mjestu???? Razoruzava te tvoj ratni kolega?? Zasto? NEZNA NI ON!!! A za to "bila su ona vremena" i jucer su " ona vremena" nije to pravdanje,trebamo uvjek znat da ce SVANUT SUTRA!!

Što sad ne ratujete "ratnici"?

Možda misliš da bi nam oni bili "ratni kolege" i kad se krenulo na uskopaljsko ratište??? Ili možda misliš da ih je trebalo ostaviti naoružane u Ljubuškom, a mi da idemo u Uskoplje??? Ili možda misliš da ih je trebalo silom povesti s nama u Uskoplje, pa s njima biti na liniji??? De nam reci šta ti misliš, kako je trebalo - s obzirom na okolnosti!!!

neka mi neko od komentatora objasni zašto su,kako ih vi nazivate protjerani bos.Hrvati,naseljeni po Dubravama,oko Stoca,Čapljine,te dolinom neretve do Bune,odakle su prije toga protjerani Muslimani,a ne po zapadnoj hercegovini gdje ima boljih vukojebina nego što su to dubrave....sve mi to liči na granice banovine Hrvatske...mozda se i varam...

Mladom ustasi,vjerujem da nisi isao u G.Vakuf,ja jesam i isao bi sa muslimanima iz Ljubuskog kako sam isao i prije,protjerali su ih iz Ljubuskog u Zagreb i na more da bi mi umjesto svakih 15 dana isli na teren svakih 10 dana!!?? Gdje je tu pamet i logika??? Bilo je tako pitaj cace ako ti je bio ovjdje.. Kresu znam i svaka mu cast na ovom pisanju a mislim da zna puno vise a razumjem zasto neide do kraja. Nadam se da ce sve zapisat i ostavit nekom da nekad to objavi zasad mu je to preopasno,nazalost

Ti si očito, onda samo imao nešto protiv muslimana iz G. Vakufa, a s ovim ostalim si bio dobar...

ma dajte ljudi..ko je ikad naudio muslimanu u ljubuskom..a sto se tice njihovih odlazaka uinjena im je ogromna usluga..eno ih sve norveska,danska,svedska..kupile se kuce auti vikendice po moru..o cemu pricamo..

TAKO JE.A da je ne daj Boze bilo obratno,vraga bi oni ns pustili da odemo..ne bi nas bilo danas..

Crni vrhovi 13 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

ljubuski.info
Hrvati su sami sebi krivi dr. Dražen Pehar | dnevnik.ba
ljubuski.info
Hercegovačke dogme Hrvat. Hercegovac. Katolik. | medium.com
ljubuski.info
Bespuće politike i Crkve u BiH fra Mario Knezović | fratar.net

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto