Zlata Artuković: Moj je rad bio priznat, a danas me polako nestaje

ljubuski.info

"Kršna siva i vitka protegla se s kraja na kraj moja Hercegovina. I teče. Teče u vremenu kao krv što struji toplim šumama i brzim kanjonima Neretve. I ječi. Ječi pjesma pomilovana rukom orača dok glasovi tonu u brazde i niču u klasala žita. Ovdje gdje život caruje venama vremena, gdje ljubav niče sjetvom kukuruza, gdje pčele zuje mirisom kadulje ovdje je naša Hercegovina".

Autorica ovih prekrasnih stihova o Hercegovini je novinarka i pjesnikinja Zlatka Artuković. Rođena je 1944. godine u Klobuku, kod Ljubuškog. Živjela je u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Magistrica je socioloških znanosti i pjesnikinja. Umirovljena je 1992. godine i živi na relaciji Klobuk - Mostar. Poznati likovni, kazališni i književni kritičar Vojislav Vujanović za njezinu poeziju je kazao da je "jedinstvena, iskonska i samo njezina, i da nitko nema takve birane iskonske riječi kao što ih u svojoj poeziji ima Zlatka Artuković".

Posljednjih 25 godina u javnosti ste malo ili nikako prisutni. Publika i književna scena su na vas zaboravili iako ste ih nekada vi kreirali. Podsjetite nas.
"Zvuči paradoksalno, ali je tako. Kao novinarka, svojedobno sam kreirala kulturnu scenu na tadašnjem RTV Sarajevo zajedno s urednikom Slobodanom Terzićem. Možda me netko upamtio po serijalima "Francuska kroz šansonu" i "Domovina se brani ljepotom". Autorica sam brojnih TV putopisa, priloga i reportaža o svim mjestima u Hercegovini. Prikazivani su pred kraj Dnevnika i bili jako gledani. Na njih sam jako ponosna."

Po čemu su ti uraci bili posebni?
"Karakterizirao ih je jak tekst, odnosno scenarij. Na primjer, kada sam za beogradsku televiziju radila reportažu o Emiru Baliću, bila sam prva koja je za njega kazala da ne skače nego leti u vodu letom laste. Možda zvuči neskromno, ali moj je rad bio priznat, a danas me polako nestaje."

Kad ste počeli pisati poeziju?
"Već u sedmom razredu osnovne škole. Učitelj mi je tada kazao da ću biti pjesnikinja. Službeno, moj književni rad počinje s objavom prve pjesme u mostarskom listu "Sloboda" davne 1961. godine. Pjesma se zvala "Putuje lišće". A, prvu zbirku poezije "Ljubav s mirisom kadulje" objavila sam 1971. godine u Zagrebu. Od tada sam redovito nastupala na Šantićevim večerima poezije, Trebinjskim večerima, Šimićevim susretima, Sarajevskim danima poezije... Držala sam Šimićeve susrete 25 godina u životu..."

Što mislite pod tim "držali u životu"?
"Nisam dopustila da se ta manifestacija ugasi. U Sarajevu sam stalno pomagala da se oni održavaju, poticala sam ih i promovirala gdje god sam mogla."

Kakvi su u to vrijeme bili Šimićevi susreti?
"Manifestacija je bila organizirana na visokoj razini, vrlo ozbiljni pjesnici su dolazili iz svih krajeva bivše države, pa i šire. Danas je, nažalost, sve svedeno na lokalne okvire. Sliči mi internom skupu."

Sudjelujete li i dalje na toj kulturnoj manifestaciji?

"Ne. Mene više ne zovu."

Zbog čega?
"Ne znam. Oni znaju gdje sam, nisam daleko. Grude su blizu Klobuka. Novi ljudi, nova razmišljanja..."

Nemamo mnogo pjesnikinja čije su pjesme, poput vaših, zastupljene u antologijama poezije?
"Da, moje pjesme možete naći u "Antologijama pjesnika žena BiH", "Antologiji pjesnikinja Jugoslavije", "Antologijama pjesnikinja Jugoslavije" objavljenim u Poljskoj... Objavljivala sam pjesme u zagrebačkoj "Modroj lasti" kad je urednik bio Zvonimir Golob, pa u "Telegramu" urednika Vlatka Pavletića, u "Poletu"... Ovdje sam zastupljena u almanahu "Od kraja do beskraja u Mostaru", u časopisu "Most", u Sarajevu sam objavila knjigu antiratne poezije zajedno sa skupinom autora u izdanju HKD Napredak pod nazivom "Tebi s ljubavlju". Napisala sam desetak pjesama koje su uglazbljene, a koje su izvodile klapa Dubrovnik, Toni Janković, Palčići i itd. Bilo je toga mnogo."

Autorica ste poznate pjesme "Mostovi Mostara" koju su izvodili Palčići?
"Primjerice, ta pjesma o Mostaru mogla bi se slobodno izvoditi prilikom nekih manifestacija, kad su skokovi sa Starog mosta ili kad se nešto događa u Kosači i kao zvučna kulisa za putopise o Mostaru."

Sjeti li vas se danas itko iz Sarajeva u kojem ste proveli radni vijek? Jeste li možda članica Društva pisaca BiH ili Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne? Dobivate li od njih pozive za nastupe?
"Članica sam Društva pisaca BiH. Nedavno sam posjetila Društvo i razgovarala s članovima te vidjela da se nalaze u velikoj krizi. Teško mi je održavati kontakte s njima jer bih svako malo trebala ići u Sarajevo, a to baš nisam u mogućnosti. Što se tiče DHK HB, nisam njegova članica, ali bih voljela i trebala biti. Jednostavno, nije me nitko zvao, a nisam se ni ja nudila."

Ima li malo i vaše krivnje u tome što ste, rekao bih, u 'zapećku' i što se za vas danas jako malo zna?
"Ima. Zato bih voljela da me ljudi upoznaju i znaju da je bila jedna Zlatka Artuković. Pritisnuta obiteljskim brigama i njegovanjem svojih majke, oca i brata ostavila sam sve po strani, a i bilo me stid povlačiti novinare za rukav. Također, nemam računalo ni internet jer si to ne mogu priuštiti, a to bi mi jako olakšalo rad."

Sve u vašem životu promijenilo se izbijanjem rata 1992. godine. Do tada ste imali jako aktivan društveni život?
"I od tada je sve prekrilo lišće zaborava. Danas se rijetko tko i na televiziji sjeti ne samo mene nego i mojih kolega koji su umrli. Žao mi je što se ta moja generacija više ne cijeni."

Iako ste u mirovini, i dalje intenzivno pišete. Na čemu trenutačno radite?
"U pripremi za tiskanje imam zbirku poezije "Od kamena trepavice". Sastoji se od ljubavnih, odnosno emotivnih pjesama, zatim pjesama o Hercegovini koja je u mojoj poeziji neizostavna. Hercegovina je nedjeljivi dio mene."

Imate li omiljenog pjesnika, onog koji je na vas najviše utjecao?
"Zanimljiva mi je poezija Maka Dizdara. Ali meni je u srcu Antun Branko Šimić i ja se osjećam kao on."

Zbog čega?
"Zbog Hercegovine, zbog kamena, zbog te nepatvorne ljubavi prema ovom kraju. Pa, na koncu, i zbog patnji koje je imao, kao što ih imam i ja."

Je li moguće biti pjesnik, a ne biti patnik?
"Pjesnici su sudbinski patnici. Kažu nitko nije postao velikim pjesnikom, a da nije i propatio. To sam čula od starih pjesnika i izgleda da je baš tako. Pjesnici su često prognani i neshvaćeni, čak i od najbližih."

Što je za vas Hercegovina?
"Za mene je Hercegovina raj, srce od kamena koje kuca vječno. Iz ljubavi prema Hercegovini svoju prvu zbirku objavila sam pod imenom Erika, aludirajući na 'Eru' Hercegovku."

Oliver Cvitković [ Večernji list ]

Komentari

Ne...."Oni mene više ne zovu"........imaju oni Fabusovaca

moja zlate nemoj kukat da nemas kompijutera i interneta a na tvojoj stali su prozori i vrata od skupog materijala jos to nisam nigdje vidio. kako te nije sramota dok drugi kopaju po kantama za smece.

Bivši komunistički uhljeb zali za prošlim vremenima

ja stvarno neznam tko može uopće objavljivat članak o ovoj osobi, žena je psihički oboljela i ona je za ustanove. Šta je samo jada zadala Stanki Artukoviću "Djedovu" dok je radio u policiji prijavljivala ga stalo bez ikakve osnove unutarnjoj kontroli, ali kad sve sagledam luđi su oni od nje što su uopće zaprimali prijave, dobro navede ovaj naprijed "Čisti komunistički uhljeb" koji žali za Beogradom i Sarajevom tj. brastvom i jedinstvom.Šteta samo što se preziva Artuković kao naš pokojni ministar.

Ima bivših komunističkih uhljeba koliko god hoćete, koji su i sada uhljebi i ugledni građani. Tako da ja ne bih rekao da je ovoj pjesnikinji to neki grijeh, nego se ona nije mogla ili nije htjela prilagoditi demokratskim promjenama. Vjerovatno je zadrta "partizanka" koja nije mogla podnijeti dres bez petokrake.

zlata je jedna fina osoba ona nema nikakve veze sa komunizmom pišete [ * neprimjereno * ]osti.Osobno poznam tu familiju toliko su pošteni i ponizni isvi su završili fakultete mukotrpno u siromaštvu to je prava istina

xxx..odgovor.Šteta što e preziva Artuković.
E da znaš što je njoj Milan Artuković ranjen 14.05 1945.god.u Devetoj dalmatinskoj brigadi u Trstu a rodom iz Klobuka a dobio besplatno zemljište u Širokom Brijegu...umro prošle godine

odgovor za "Zvonko" neznam šta joj je taj Milan partizan devete dalmatinske , znam samo da je prva susjeda čak i rod s pokojnim ministrom unujtarnjih poslova NDH Andrijom Artukovićem, pa stoga žalim što ona "partizanka" blati prezime pokojnog ministra.

čitajući komentare, puno jala, čudan smo mi narod
Nisam sa Zlatina kraja ali dosta znam o Zlati. O kojoj vi partizanki pišete, pa pokojni Andrija Artuković je bio njen ujak. Zlata se nije bavila politikom, a neko spominje prozore, pa ko kaže da je to Zlata finansirala?
A ova gore o prijavi i policiji, zašto ne kažete cijelu istinu, zasigurno niko ne bih pijavljivao da nema razloga.
Pustite ženu neka živi u miru, neka piše i živi svoj život, zasigurno je rat sve promjenuo, a ona je izgubila svoj pravac, u tim godinama ostavši bez posla

Kakve veze ima što joj je Andrija Artuković ujak. Bilo ih je koliko hoćete čiji su očevi ili braća bili u ustašama a oni bez ikakvih problema bili vrhunski udbaši. I ova pjesnikinja sigurno ne bi mogla funkcionirati za vrijeme Jugoslavije, a s obzirom na ujaka Andriju, da nije bila lojalna režimu. Moguće je da je bila toliko lojalna da nije htjela mjenjati dres kad je većina komunjara mijenjala.

De napravite kakvu akciju i kupite zeni racunalo pa da more stihove promovirat i ako sta preostane novca i kartu do Sarajeva u jednom smjeru,ja sto ce je docekat rasirenih ruku njena vjerna publika

Zlata Artuković: Moj je rad bio priznat, a danas me polako nestaje

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari