Crni vrhovi 12 - Istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

Samo stotinjak metara od prve crte bojišnice nalazila se urušena kuća s nekoliko očuvanih prostorija, tamo je naša vojska između smjena ubijala slobodno vrijeme. Svi su dečki nekoliko prvih dana izgledali napeti i zbunjeni, kako je vrijeme odmicalo postajali su sposobniji, odlučniji i pokretniji. Ta nam je sposobnost suboraca ulijevala sigurnost i povjerenje, bio je dovoljan samo kratki poziv ili povik, i, svi bi se kao ose razletjeli da pojačamo borbene položaje! Pažljivo smo prešli tih stotinjak metara i već se našli u opuštenijem okruženju i veseloj atmosferi, koja samo po našim maskirnim bojama uniforma podsjeća na rat. Sva se vojska nagurivala u jednoj prostoriji oko velikog stola i nitko nije sjedio. Neki se popeli na stolice da preko glava onih ispred bolje vide što se nalazi na stolu. Čuju se i šaljivi povici: "Ne diraj ništa, nisu ti čiste ruke!" Napokon se ukaza malo mjesta i otvori se vidik prema stolu, a na njemu zablistaše nježne boje ženskog rublja! Nije ni čudno što su dečki bili zapanjeni tom čudesnom ljepotom boja, takve boje danima nismo viđali. Tih su dana oko nas postojale samo sumorne boje izmiješane s blatom i paljevinom. Najpametniji ispadoše oni koji samo nijemo šute i promatraju, a oni koji se nisu mogli suzdržati da ne komentiraju: ispadoše smješniji od gladnog mačka koji obilazi oko vruće kaše i stalno mrnjauče. Nitko od vojske okom nije treptao, svima je u očima plamtjelo rano proljeće! Našlo se tu na stolu pred nama nježnih boja, nježnijih od latica ruža, a, tek boje mirisnih jorgovana, veselih jaglaca i boje ovčica niskih! Svi su ti dezeni rublja iz blizine izgledali koda su satkani od prozirnih krila proljetnih leptira.

Kad se krug oko stola raširio i kad većina vojske posjeda, jedan od naših htjede govoriti. Taj je znao ispričati smiješan vic i ostat ozbiljan, opet se uozbilji i ovako reče: "Bojovnici, moramo hitno donijeti važnu odluku: na ovim je borbenim položajima neprijatelj iznimno jak i nisam baš siguran da će oni koji nas budu mijenjali biti dovoljno sposobni da očuvaju ove položaje. A, pošto ovi odjevni artikli na stolu pripadaju našim lijepim hrvatskim ženama, ne smijemo dozvoliti da padnu u neprijateljske ruke.....!" Vojska nije mogla dočekat da dovrši misao, dobio je pljesak i povike podrške, jer su shvatili da je želio reći kako to žensko rublje mora poći sa nama.

Još se jedan govornik javi za riječ, sačeka dok su jedni druge utišavali i ovako reče:
"Slažem se da ovi odjevni predmeti trebaju poći sa nama. Ali, da bude sve pošteno, potrebno je svaki komad pažljivo popisati, uključujući i ono što je Jure već uzeo, i, to njegovo skupa sa ovim treba predati u Caritas!" Kad spomenu Caritas, opet izazva smijeh, a potom svi oči okrenuše prema Juri. Jure je sve mirno saslušao, samo odmahne rukom i reče da nije njega bilo da oni taj ženski veš nebi nikad pronašli. Još otvoreno izjavi kako je izabrao jedne tangice za svoju ženu i da on to na njoj nika nije vidio, ali da će joj bolje pristajat nego što su one na reklamnoj slici.

Raspoloženje vojske je raslo do trenutka kad se na vratima pojavio jedan, stariji, ozbiljniji suborac, koji nas odmah sviju napade oštrim riječima da smo gori od male djece. Kaže da se naša vika i cirlik čuje skroz gore preko magistrale do neprijateljskih položaja. Najviše se obruši na one mlađe vojnike, jer su oni, po njegovim riječima cijelo popodne šnjuvali i tražili taj veš.

Ta nam je kritika stigla u pravo vrijeme, počeli smo se razilazit, a ja onim mlađim dečkima rečem da našem "Kritičaru" za svaki slučaj kriomice gurnu u rusak jedne tangice neka ih donese kući svojoj ženi. Obično naše žene prve otvaraju te rusake i razabiru što se treba kad stavljat za pranje, pa ćemo ga sljedeći put pitati kako mu je žena reagirala kad je na njih nabasala. Oni to odmah prihvatiše, još spomenuše njih nekoliko kojima namjeravaju poslati iznenađenje za njihove žene.

Nije nam trebalo puno vremena da se opet vratimo u stvarna ratna zbivanja, već smo navikli na pogureno kretanje kroz tranšeje i obavezno žurenje do položaja. Ja sam svaki put strepio onih tridesetak metara prije položaja, sve dok ne bi svojim očima prepoznao naše suborce na bunkeru. Stalno sam imao na umu da su nekoliko mjeseci prije, naši vojnici HVO-a upali u zasjedu na brdu Hum iznad Mostara, i to: na svojim položajima koji su u međuvremenu pali u neprijateljske ruke. Još su im neprijatelji iz daljine mahnuli rukom da požure, naši su požurili misleći da ih hitno trebaju suborci, a kad su prišli dovoljno blizu neprijatelji su pustili rafal po njima. Naši su položaji uz magistralni put, u Bijelom polju, bili dodatno složeni i osjetljivi za slične diverzije zbog same blizine neprijatelja, jer se iz daljine nije znalo tko na koga puca dok se ne priđe skroz blizu.

Ratne se aktivnosti nisu ni malo stišavale, tome se nismo niti nadali, jedinu nadu smo polagali u skori dolazak smjene. Ipak sam ja jednu nadu stalno čuvao duboko u srcu, ona će u meni iznenada zasjati i pokazat mi još veći smisao vjere u Boga. Taj se iznenadni trenutak dogodio upravo tu, na najkrvavijem mostarskom ratištu na kojem nitko od nas nije vidio svršetka. Bilo je nekako iza ručka, ja sam stajao oslonjen na ukošenu kamenu podzidu magistralnog puta. Tako sam samo malo oslonjen u stranu osjećao veliko olakšanje od teške pancirne košulje koja me danima pritiskala i vukla prema zemlji. Zapazim još iz daljine našeg suborca Murića kako pogureno žuri prema nama, bilo mi je čudno otkud sad njega, jer ga uopće nismo zvali. Murić je svaki put bio točan i brz, na svaki naš poziv on bi pohitao da nas osigura sa dovoljno zaliha streljiva i bombi. Taj je put došao vanredno, zaputio se pravac prema meni, a neobična vedrina njegovog lica je upućivala na dobre vijesti. Kad je iz džepa izvadio papirić u obliku bijele tanke trake, odmah sam shvatio o čemu se radi i što je razlog njegova dolaska. Na takvim se trakama više od deset godina ispisuju redovne mjesečne Poruke Kraljice Mira, i, one na tim papirićima krenu iz Međugorja, te kao takve u kratkom vremenu preplave sve kontinente svijeta. Bilo mi je čudno kako je ta Poruka tako brzo stigla do nas, a tek je prošli dan trebala biti objavljena, - u ostalom, to je prva vijest izvana koju smo uopće primili dok smo boravili na lijevoj obali Neretve. Murić me bez riječi promatrao dok mi je pružao papirić sa Porukom iz Međugorja. Tek što sam pročitao treću rečenicu nisam se uspio suzdržat da nastavim čitat do kraja, u šoku sam rekao: "Kako je to moguće, ja ovom ratu nikako ne vidim kraja?!" Orginalna poruka od 25. 02. 1994 godine, koja je upućena svijetu preko vidjelice Marije Pavlović, glasila je ovako:
"Draga djeco! Danas vam zahvaljujem na vašim molitvama. Svi ste mi pomogli da se što prije završi ovaj rat. Ja sam vam blizu i molim se za svakog od vas i molim vas: molite, molite, molite. Samo molitvom možemo pobijediti zlo i zaštititi sve što sotona želi uništiti u vašim životima. Ja sam vaša majka i volim vas sve jednako i zagovaram za vas pred Bogom. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu."

Isti je tren neopisiva radost počela treptat u meni, svim sam se silama borio da to ne primijete moji suborci, jer se ni po čemu nije nazirao kraj sukoba, još se i dalje oko nas pucalo i nisam želio da se opuštaju. Suborci su od mene očekivali mišljenje i stav prema novoj međugorskoj Poruci, koja je među nas pala kao grom iz vedra neba i koja najavljuje skori prestanak rata. Rekao sam: "Ako ja živ dočekam da se obistini ova Poruka, Međugorje će u mom životu zauzeti još uzvišenije mjesto, kao živi izvor moje vjere u Boga!"

Još sam nešto duboko osjećao što sam mislio zadržati samo za sebe, ali nisam mogao izdržati to sam morao taj isti tren podijeliti sa prijateljima, opet sam nastavio govoriti:
"Ova je Poruka upućena cijelom svijetu ali mislim da se izravno odnosi ovdje na nas. Trenutno je ovo najkrvavije ratište i najbliže je Međugorju, i nije slučajno što je ova Poruka tako brzo stigla upravo do nas!"

Taj sam papirić zadržao kod sebe i često razmišljao o svakoj napisanoj riječi, nije bilo sumnje u meni, u Poruci se najavljuje kraj rata i ja sam u to čvrsto vjerovao!

Već je najavljeno da nam iduću noć započima u intervalima iz Ljubuškog pristizati smjena, te ljude moramo postepeno upoznavati s novim ratnim položajima i pažljivo ih uvoditi u ratne poslove. Ja sam otišao sačekati prvu skupinu njih koji od nas preuzimaju položaje na Lekinim kućama. Isti se prizori stadoše ponavljati kao i za vrijeme našeg dolaska. Mi smo ih dočekali prljavi, zapušteni i neobrijani. Valjda smo i mi njima smrdjeli na barut košto su prethodnici smrdjeli nama, samo što mi taj miris više nismo osjećali. Među skupinom onih koje sam poveo na položaje neke sam prepoznao, nisam se želio odmah predstavljati da se ne prepadnu kad vide kako sam se fizički promijenio na ratištu. Dobro sam znao koje su riječi mogle mene itekako rasteretiti da su mi od nekog bile upućene pri samom dolasku, zato sam ih odmah uputio njima, pa sam im rekao ovako:
"Dečki, sad ćete poći polako za mnom da vas upoznam sa prvom crtom bojišnice koju ćete preuzeti od nas. Ne trebate mi ništa skrivati, ja znam kako se trenutno osjećate, shvatite da je to sve normalno, malo ste zbunjeni i nesigurni, tako smo se svi osjećali prvi dan kad smo tek došli. Trenutno je najvažnije da pamtite kako se morate ponašati pri svakom kretanju po položajima i na kojim se dijelovima položaja ne smijete dugo izlagati njihovim snajperima. Mi smo već davno neprijateljima utjerali strah u kosti, na svaku njihovu provokaciju vi isto žestoko odgovorite, i, nećete imati većih problema sa njima!"

Dok smo u noći pod slabom mjesečinom dolazili na naše položaje, ja sam se sjetio onog suborca koji je nas prvi put na isto mjesto dovodio. Isto sam se onako kao i onaj okrenuo i leđima naslonio na onu podzidu, i isto onako lijevim dlanom tapnu po kamenom zidu, te ih isto upitao znaju li što je ovo? Reda radi malo sam čekao odgovor, i na sličan su način bili iznenađeni kad su čuli da je to onaj magistralni put kroz Bijelo polje.

Tu zadnju noć na ratištu nitko od nas nije pomišljao na san. Nikome se nije niti spavalo, cijelu smo noć uvodili nove suborce u ratne poslove, a pred zoru je počeo padati snijeg. To je drugi po redu snijeg koji nas zadesio na ratištu, a ovaj nas baš namjerava ispratiti pri prelasku preko bačava na drugu stranu Neretve gdje nas već čeka Remo. U Remu su dečki ulazili pažljivo jedan po jedan, neki su imali problema dok su se uspinjali, teško su uvlačili opremu, pa ni tada nije izostao naš vječiti humor. Netko bi iz mase dobacio:
"Teško ćeš tako ući, prije izvadi švajc aparat!"
Neki, opet, nisu ni slutili da bi mogli imati problema, kad im žena bude razabirala odjeću za pranje iz onog rusaka koji nose na leđima. Ja sam se potajno ispred sebe smijuljio onom našem "Kritičaru," jer sam znao što on nosi kući da mu žena nađe u rusaku. Oni mlađi dečki iza mene, smijali su se potajno i meni i "Kritičaru", jer su zaključili da je tako pošteno, te da i ja moram donijeti iznenađenje za svoju ženu, zato jer je sve to bila moja ideja.

Ja sam sjeo na isto mjesto iza strojovođe i tu prestaje moje sjećanje na sami taj povratak do Mostara. Nikako se ne mogu sjetiti jesmo li se vozili unatrag u Remi ili se on negdje prethodno zaokrenuo. U glavnom, put od Mostara do Ljubuškog bio je pod snijegom koji je stalno padao. Tek što je svanulo autobus nas dovezao do Ljubuškog, lokalni putovi bili su zameteni snijegom i svi smo se negdje razišli pješice. Ja sam se odmah uputio u centar grada gdje se nalazila velika tabla za osmrtnice, pažljivo sam pregledao i na njoj nisam vidio osmrtnicu svoga oca. Pješke sam krenuo niz grad i uz put sam opet, za svaki slučaj, provjerio dvije table za osmrtnice. Snijeg je i dalje sipao, krenem pješice kući, onim istim puteljkom kojim sam često kao dječačić išao iz škole i svaki se puta radova ovakvom snijegu. Preplaviše me sjećanja iz djetinjstva, tamo se u meni nekada davno, uz očeve ratne priče rađalo domoljublje. Odgajale su domoljuba u meni očeve žive priče i njegova vječita čežnja za Hrvatskom državom. Trebat će mi još do kuće po snijegu pješačit, pod teškom ratnom opremom, puni sat vremena. Sam..., rajska bjelina oko mene..., a u meni se probudilo djetinjstvo i sjećanje na oca koji je često pred mojim očima oplakivao svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dopustio sam dječaku u sebi da me još jedanput podsjeti na sve te uspomene:

Nas su učili u školi da je Drugi svjetski rat završio 1945 godine i da je tada nastala nova Titova Jugoslavija, to smo morali znat za ocjenu. Ja sam se rodio 12 godina poslije, i kad mi je bilo 10-tak godina, tek sam tada shvatio da moj otac nikad nije potpisao kapitulaciju, ali to nisam smio nikome kazat! On je svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku cijelo vrijeme sakrivao u našoj kući, za nju nitko nije smio znati već samo mi: nas šestero djece, mater i baka!
Još su nas učili u školi da su iz Drugog svjetskog rata Partizani izišli kao pobjednici, moj otac to nije nikad priznavao, a ja sam se samo zbog oca svrstao na njegovu stranu. Opet zatim, otac je u kući govorio da voli Hrvatsku više od vlastitog života, ali da ne voli ni Tita ni Pavelića. Poglavnika Antu Pavelića nije volio jer je bio običan vojnik njegove tjelesne straže i on najbolje zna kako je Pavelić pobjegao, a njega i njegove suborce, i, cijelu Hrvatsku vojsku pustio da se predaju Partizanima. Tita nije mogao smisliti, jer su mu njegovi Partizani na austrijskoj granici nakon predaje oružja odmah ispred očiju odveli njegova dva starija brata i više ih nikad nije vidio, a njega kao mlađe godište uputili u logor pa u novu Titovu vojsku. Moj otac Pavo van kuće je govorio samo da ne voli Pavelića, ali drugo dvoje nikad nebi spominjao. U Titino vrijeme, nije se smjelo na glas spomenut da voliš Hrvatsku ili ne daj Bože za njom pustiti koju suzu, to je bio nacionalistički ispad za koji se dobivalo pet godina robije na Golom otoku. Nas djecu bi najviše veselilo večernje obiteljsko druženje kad otac malo popije, tada oživi ratne uspomene i sviju nas okupi i poreda da za njim stupamo oko kuhinjskog stola. Svi bi skupa pjevali Hrvatsku koračnicu, istu onu pod kojom su on i njegovi suborci napuštali Zagreb i bili ljutiti što ga bez borbe prepuštaju Titovim Partizanima. Odatle su pod punom ratnom opremom krenuli u nepreglednoj koloni preko Slovenije put austrijske granice i Blajburga. Materi Zori sve je to išlo na živce, cijelo bi vrijeme dežurala ispred kuće i nas šutikala da budemo tiši, jer da netko čuje i prijavi što pjevamo odveli bi nam oca u zatvor. Baka bi svaki put kad se spomene Blajburg polako uvijala glavom i tiho plakala, tamo su joj ostala dva sina, samo se vratio naš otac. Nakon što bi se po kuhinji nahodali kasno se sjedalo za stol, a otac bi započeo svoju završnu pjesmu:
"Jozipovaaa... dolinaaaa... majčice se zvalaaaa, tu je majko Hrvatska oružje predalaaa...,
tu je majkoooo Hrvatskaaa oružjeee predalaaa..."
E, to bi bio kraj rata za tu večer: otac nikad pjesmu nije mogao nastavit pjevat do kraja, jer bi iza tih nekoliko stihova nastavio plakati ko kišna godina, a mater se nakon toga mogla mirno vratiti u kuću. Mi smo odavno navikli na očeve ratne suze, nekad je oplakivao svoju braću, nekad suborce, a najčešće Hrvatsku koju je sakrivao među nama. Svaki put mu je bilo drago kad se, mi djeca, u vrijeme njegovih suza počnemo obješati po njemu i govorit da smo mi njegova nova Hrvatska vojska i da više ne treba plakati. On bi nas jedno po jedno grlio i nastavio opet puštat suze ali tada one radosnice.

Moja je baka Mara imala običaj često po danu sjedit na jednom tronošcu ispred kuće. Tu ispod hladovine pored male rječice dočekivala bi prolaznike iz pravca Ljubuškog, i malo koga bi ispratila da ga nešto ne upita. Za to je imala vremena, jer bi mnogi prolaznici nakon sat vremena pješačenja iz Ljubuškog, tu malo u hladovini uz svježu pitku vodu neko vrijeme odmarali. Ako bi baka iz daljine ugledala kako joj se približava neka mlađa visoka muška osoba, počela bi se polako ustajat, a kad bi taj vidio da mu jedna starica pokušava sa osmjehom na licu i širom otvorenih očiju krenut u susret, već je znao da treba pored nje na kratko zastat. Kad bi taj samo progovorio i pozdravio baku, ona bi mu se odmah stala izvinjavat zato što je mislila kako je on njezin sin Antan. Sličan prolaznik bi obično upitao gdje joj je otišao Antan pa ga tako željno očekuje? Kad bi baka rekla da se još nije vratio iz rata i da samo Bog zna hoće li se ikada više vratiti: Taj bi obično našao utješnu riječ za nju i dao bi joj nadu, jer su se navodno mnogi vratili pošto su neko vrijeme iza rata proveli u zatvoru. Baka bi mu kroz suze zahvalila na utješnim riječima i obavezno je govorila:
"Hvala ti sinko, dao Bog pa se ti svojoj materi svaki put vratija di god otiša!"
Mojoj su baki Mari odgovarali i oni koju godinu stariji prolaznici nižeg rasta, u njima je prepoznavala svog drugog starijeg sina Matana. Ona nije bila senilna, već je svoju nadu namjerno pretvarala u jednu scensku kazališnu stvarnost, koju je sama režirala i koja je godinama trajala po istom scenariju nekoliko minuta. Baka je u svojoj kratkoj ulozi uživala isto kao što mnogi danas uživaju gledajući na televiziji poznate sapunice.

Nikad nije tako reagirala kad bi iz daljine ugledala kako joj prilaze dvojica sličnih prolaznika skupa, jer je vjerovala da nema baš nikakvih izgleda da ih mogu pustiti obojicu u isto vrijeme, zato se ona prvo nadala jednom pa drugom. Ne znam otkud je baka došla do informacija da su njezini nestali sinovi viđeni u jednoj skupini Hrvata nakon razoružavanja na Blajburškim poljanama i ponovnog povratka prema logorima i Zagrebu. Na tu su skupinu razoružanih ljudi Partizani natjerali konje, oni koji nisu uspjeli skočiti u mutnu nabujalu rijeku, njih su izgazili i izmasakrirali konji. A, oni koji su znali plivati uspjeli su, ali su kasnije navodno završili u zatvorima. Baka je bila uvjerena da su njezini sinovi: Antan i Matan znali dobro plivati, zato je vjerovala da su dospjeli do zatvora i stalno se nadala njihovom pomilovanju…


Sl.1: Pavo i Ant


Sl. 2 ( Za uspomenu i sjećanje od braće Vujević: Domobran Ante, I. Zagrebačka posadna Bojna…. Ustaša Pavo, Poglavnikov tjelesni Zdrug… Zagreb, 15. 08. 1944g.

Samo nekoliko dana nakon povratka s ratišta, opet sam bio okružen svojim suborcima.

Zbog gubitka oca u meni je naglo nastala neka neobična praznina, a u takvim trenucima dobro dođe češće boraviti među prijateljima. Od njih sam saznao za najnovije vijesti sa ratišta koje su me ostavile u čuđenju. Jedan od njih reče:
"Jesi li čuo da naši sa muslimanima na Andori igraju lopte?"
Nakon toga rekoše da oni kod naše vojske masovno dolaze na kavu, jer mnogi od njih ne znaju kad su je zadnji put pili. Dolaze i civili, naša im vojska dijeli one zalihe namirnica što su se dugo gomilale kod nas. Kažu da se i dalje dežura na položajima ali samo po danu, i, vojska na položaje uopće ne nosi pušku. Jedan naš prijatelj koji je tek došao sa ratišta: svjedoči da se naša vojska iznenada počela ponašati kao da je neka neobična sila iz njih naglo izvadila sve ratne prljave misli!!..(nastavlja se)

Krešo Vujević

Komentari

istina je, evo službene arhive Gospine poruke iz 2. mjeseca 94.
http://www.medjugorje.hr/hr/medjugorski-fenomen/gospine-poruke/?datum=19...

istina je da su se mnogi iz hdza i hvoa obogatili na krvi branitelja ratnika. Pročitajte na Google; Miroslav rupčić dnevno. Oni su danas milijunaši heroji a branitelji patnici, osuđenici koji nemaju osnovno za život, čekaju milostinju od dezertera i lopina političara. Hoće li biti ponovno oluja?

Što si nam ti htio reć sad sa ovim komentarom, na ovoj priči?
Sjećam se ratnog snijega, stari došao kući nekako po mraku, snjeg napadao, a u torbi Croarmy keks ili kako se već zvao.
Tange nisam vidio, za mater ne znam ;)

Krešo, samo nastavi

evega najbolji komentar ostalo su sve tlapnje

htio ti je reći da mi sa desne i oni sa lijeve smo krv lili za 20 loo pina i bili životinje u areni za njihovu zabavu i korist.i sad ko ranjeni bikovi čekamo novog toreadora ližući svoje rane i sjećajući se a na današnji dan posebno svojih mrtvih suboraca,rođaka i prijatelja.nek im je slava i počivali u miru.

Neznam jeli ikom normalno da Kreso poslje svega ovog sto je prosao i dosad opisao,kaoi 90% njegovih (nasih)kolega NEMA nista od rata (osim trauma kao i svi mi). I Kreso je ZABORAVLJENI BRANITELJ!! IAKO NIJE UCLANJEN!! KAO I SVI ONI UCLANJENI I NEUCLANJENI PRAVI BRANITELI,A ONI NEMAJU NIKAVA PRAVA ZBOG LAZNJAKA I DEZERTERA KOJI SADA TREBAJU AKTUALNOJ VLASTI KAO GLASACKI STROJ. ZALOSNO JE ALI JE TAKO. ZA MENE TO NIJE NORMALNO,TO JE ZA MENE IZDAJA

Predsjednici udruga su krivi što nikad nisu organizirali sastanke ,Skupštinu i slično,samo njima daje Općina plaće i polagaju vijence za poginule i šute .

Tu si u pravu.
Sve udruge bi trebalo ugasiti i onda pozvati ponovno sve branitelje na sastanak i osnivanje udruge.
Za to treba hrabrosti i načelnik bi trebao tako postupiti.

Citasam o tom rupcicu.zalosno sto nam uradise hrvatine.trebali bi mu malo ppsjetit autosalon

Mozda niste informirani ili ste krivo informirani,udruga "ZABORAVLJENI BRANITELJI" je trazila i trazi (ko prati nas to zna ,po portalima,radio postajama,novinama itd )sastanak sa SVIM drugim udrugama,direktno u eteru ili kako oni zele,nisu na to nikad odgovorili. Trazili smo to i preko ministara Bukvarevica,Solde(HNZ) Begica (ZHZ) nismo uspjeli (nasa ponuda je otvorena i uvjek vazi) zato molimo vas nemojte nas svrstavat u isti kos,tamo mi nepripadamo

Ako tamo ne pripadate onda tražite i organizirajte sastanak sa predstavnicima ljubuških udruga.
Dokažite i javno ih pozovite na sastanak, pa da vidimo tko ima muda doći i uputiti taj poziv.

Crni vrhovi 12 - Istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto