Crni vrhovi 4 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Kad je naš autobus napuštao Prozor već se dobro smračilo. Bljuzgavu cestu je ubrzano stezao led, autobus je počeo treskati, pa, nismo ni osjetili onaj prijelaz na makadamski put koji je vodio preko Vran planine. Ja sam se sklupčao u sredini autobusa, glavu naslonio na smotanu jaknu između sjedala i prozora, i, tako se neko vrijeme pravio da spavam.

Zbog pogibije dvojice suboraca bio sam skroz emotivno slomljen. Matića nisam dobro poznavao, dok mi je Đjuro bio susjed i dobro mi je poznata njegova obitelj. Otac mu je porijeklom Mađar i zato nosi prezime Pap, on se šezdesetih godina uvjenčao na Humac i sklopio brak sa Šimon Bilić. Lajoš je radio kao stražar u Trgokopu i sagradili su skromnu kućicu na Šiminoj očevini. Ta je obitelj funkcionirala tako da nikada nisu ni mrava zgazili, niti je netko nekada čuo nešto loš o njima. Nakon prerane očeve smrti, Đuro je postao glava obitelji. Rano se zaposlio kao fizički radnik u ljubušku vinariju, radio je u Otoku pa je dvaput dnevno prolazio pješke pored moje kuće.
Eto, zato ne mogu zaspat u autobusu koji nas sporo treska uz Vran planinu.

A, kako ću zaspat kad mi se pred očima stalno smjenjuju prizori svakodnevnih susreta s Đurom? U jednom takvom prizoru iskoči mi pred oči njegova mater Šima. Ta sitna mršava žena jedne prilike došla u moju obitelj da zamoli mog brata za jednu uslugu, - nastupila onako stidljivo i povučeno. Svidjela mi se bratova reakcija što ju je odmah oslobodio svih neugodnosti, reka joj da će joj sve želje biti ispunjene i neka sjedne sa nama popit kavu koja je bila taman zalivena. Tada je Đuro služio "onu" vojsku u Ljubljani, a moj se brat poduzeo da po povratku sa odmora ponese jedan pršut nekom Đurinu vodniku. Đuro je reka vodniku da se pršut još nije dovoljno osušio, ali taj navalio - njemu odgovara i takav, trebalo mu ga samo nekako dostavit na kućnu adresu kako ga nebi vidjela ostala vojska. Nakon nekoliko dana kad je moj brat vodnikov pršut stavljao u auto onako tužno je prokomentirao: "Kad bi taj znao od kakve sirotinje uzima ovaj pršut, ako bude imalo ljudskosti u njemu opet će ga vratit po meni i još će uzanj Šimi poslat šećera i kave....A, može i sam vidjeti po pršutu da ovakvo krme samo poštena sirotinja može odgojit!!"

Nakon tih prizora počeše mi lagano teći suze, okrenuo sam glavu i lice zabio u jaknu.
Prošli sam dan u vise navrata razmišljao o Đurinoj nesretnoj sudbini i o tom diverzantu, koji se možda u tom trenutku tamo među svojima hvalio velikim podvigom. Kad bi taj samo znao koju je sirotinju ubio, bilo bi najpravednije da odmah puca sam sebi u glavu. Onaj sam dan na Beškotinama, tamo u daljini, pretraživao dvogledom svaki puteljak ne bi li uočio bilo što. Priželjkivao sam da je diverzant u putu mogao nešto od oružja ostaviti pa se možda vrati po to. Toliko me osvajala gorčina i mržnja da bi ga rado sačekao u zasjedi. Više nisam istim očima promatra one kuće iznad Boljkovca i Voljevca. Moje su vučije oči u tim kućama vidjele moguća skladišta naoružanja koja je trebalo što prije podići u zrak. Opet sam lutao dvogledom po onoj planini nebi li ugledao isto stado ovaca. Sebi sam se čudio kako sam mogao pogrešno zaključit da je ono bila žena što je čuvala ovce, kad je to mogao biti samo Muđžahedin koji se tako maskirao. A ona dva čovičuljka što su svaki dan išla sa konjom, njih nisam niti pokušava locirati jer im tada nije bilo vrijem proći.

Taj sam dan na Beškotinama stalno vršio rekonstrukciju diverzantova plana, svaki sam detalj uspoređivao na karti, i, nešto mi je bilo jako sumnjivo. Postavljao sam sebi pitanje: Koji mu je bio motiv da baš napadne položaj broj 3? Napasti trojku bio je veliki rizik i ludost, morao se došuljati iza leđa jedinice i dvojke. Zašto nije napao jedan od ta dva položaja, - jer da je to napravio mogao se opet vratit istim putem uz manji rizik da bude zapažen?? ? Sam se od sebe nameće odgovor da mu je bio cilj naš PKT-ejac. Ali, imam i za to jedno ključno pitanje: Ako mu je bio cilj taj mitraljez, on ga iz zasjede nije mogao vidjeti, netko mu je ipak morao kazati za njega sa naše strane. Za tu moju teoriju zavjere imao sam na raspolaganju još niz detalja o kojima tu noć u autobusu nisam imao volju opet razmišljati. Nego sam nastojao da se usredotočim na spavanje, bio sam slomljen i za san mi je trebala posebna duhovna priprema, koju sam često koristio zadnjih godina prije rata. Prvo bi svoje misli uputio prema Nebu, nakon što bi u svojoj osami u sebi samo započeo prve dvije riječi molitve; "Oče naš..."; odmah bi moje misli slijedile neobičan svijetli trag, svijetli trag sačinjen od tih čudesnih rijeci koje generacije i naraštaji izgovaraju dvadeset stoljeća. Ako sam pažljivo razmišljao o svakoj izgovorenoj riječi molitve, one su same umnožavale svijetle niti i sa njima moje srce čvrsto vezale za Nebo.

Taj put u autobusu to mi više nije polazilo za rukom. Tek što bi započeo izgovarati riječi molitve, osjećao sam da one ne lete prema Bogu, već isti tren kao teško kamenje padaju na zemlju. Postade mi bolna ta spoznaja jer sam znao da sam nekim svojim postupcima uvrijedio Boga. Trenutno nisam bio spreman preispitivati svoju savjest, znam da mi je srce postalo rutavo od mržnje, a mržnja stvara ideje za nova nedjela. Ipak sam se uzdao u Boga da me neće ostaviti, i, da mi neće oduzeti dar molitve i posta. Znao sam da će post srijedom i petkom u meni narednih dana zacijeliti srce i da će Bog opet imati gdje pohraniti mnoge darove koje primamo po našoj molitvi. Bog me ni tu noć u autobusu nije posve zaboravio, ispred očiju mi maknuo sve one ružne ratne slike pune krvi i blata. Pojaviše mi se pred očima žive slike mog rodnog ljubuškog kraja, žive i čiste okupane u suncu i toplini. A ja, kao da letim iznad njega i divim se njegovoj ljepoti. Letim iznad slapova Kravice uzvodno Trebižatom protiv svih prirodnih zakona. Još se u daljini nije izgubio šum slapova, a već se pojavljuje Mandića buk, i po redu svi bukovi i kupališta do slapova Koćuše. Koćušu krasi čudesna ljepota iz te moje visine; blista se kao srebreni češalj u kosi lijepe djevojke. Pomislih kako se isplati što smo otišli ratovat tako daleko i što nismo nikome dozvolili da se primakne Ljubuškom i da oskrnavi tu posebnu ljepotu Božanskog djela.

Đurina skromna kuća sagrađena je na najljepšem brežuljku ljubuške općine. Na širokom platou oko nje nalazio se veliki broj ljudi, a drugi su stalno pristizali. Kiša je cijeli dan neumoljivo padala, pa se od mnogih raširenih kišobrana nije mogla vidjeti skromno uređena okućnica. Jedva se od tolike mase naroda i njihovih sabitih kišobrana uočavala Đurina cimentara. Cimentara je naziv za uobičajenu kuću slabije imućnog naroda, ona je obično četvrtasta prizemnica sa betonskom pločom iz koje negdje na sredini izrasta visoki dimnjak. E sad, vlasnici takvih kuća obično imaju velikih želja i vizija, pa na ćoškovima ostave da viri betonska armatura, tako se stječe dojam kako se radovi nastavljaju čim se učini vrijeme. Samo oni, malo realnijih shvaćanja, koji ne maštaju o brzom dobitku na lotu ili sportskoj prognozi; - oni stave uokolo na betonsku ploču red pokrovne cigle i naprave okapnicu. Dok je narod čekao u redu da uđe u kuću, pomolit se pored pokojnika i pružit sućut obitelji, ja sam stao u stranu dok se smanji gužva. Primakoh se jednoj skupini u kojoj je bio svećenik fra. Žarko Ilić. Taman je svećenik okupljenima izražavao svoje čuđenje koje ga prati od početka rata. Kaže da mu je upala u oči jedna velika slučajnost koja povezuje gotovo sve do sada poginule branitelje, jer su gotovo svi živjeli u niskoj kući pod betonskom pločom iz koje izlazi dimnjak i sve imaju red pokrovne cigle uokolo deke. Fra. Žarko započe nabrajati sva imena poginulih branitelja koji su živjeli u sličnim kućama, i kad spomenu pokojnog Burgiju meni se nešto stisnu u grlu, jer sam sa Burgijom bio dosta blizak. Mada sam mislio svećeniku odgovorit na to njegovo zapažanje o slučajnosti ali nisam imao dovoljno snage, sve mi se skupilo u grudima i samo sam se malo odmakao da više ne slušam. Rekao bi ja njemu da nije nikakva slučajnost što se sirotinja stalno gura tamo gdje se često gine, jer su tobožni veliki domoljubi unaprijed našli način kako izbjeći svaku opasnost po svoj život. U ostalom bolje je da mu ništa nisam objašnjavao, nebi mogao ostati samo na tome jer je i u mene ista kuća kao kod onih što ih je maloprije nabrajao. Možda bi se svećenik našao u neugodnoj situaciji kad bi mu rekao da sam po njegovoj slučajnosti ja jedan o onih koji su sad na redu.

Za mnoge je pogrebni obred oko sahrane Đure Papa u Kosovoj Gorici protekao uobičajeno bez posebnih zapažanja i nepravilnosti. Za razliku od njih ja sam nakon sahrane još dugo osjećao bol i poniženje koje je nastalo iz obreda oko načina ispraćaja branitelja, branitelja koji je časno položio svoj život na prvoj crti obrane. Moji su me suborci moljakali da im sve kažem o kakvim se nepravilnostima radi, i da ništa ne krijem od njih. Obećao sam sve reći ali tek onda kad se vratimo u Prozor, jer da im sad kažem sumnjam da bi se itko od njih vratio ponovno na ratište. Podsjetio sam ih da smo dali riječ kako ćemo se nakon sahrane naših suboraca odmah vratiti, i da u ovom trenutku trebamo samo na to misliti. Dok je nas nekoliko sjedilo u jednom ljubuškom kafiću, čekali smo da kiša prestane padati, zapovjednik je među nama zabrinuto vrtio glavom. Bio je svjestan da ćemo teško okupiti suborce i ponovno se vratiti na ratište kako bi ispunili obećanje koje smo dali onom pukovniku. Nakon duže pauze zapovjednik reče da nebi bilo loše ako on iz ovih stopa ode na radio Ljubuški i da pozove sve slobodne branitelje da nam se pridruže. Sam reče da trenutno nema ideju što ljudima reći u samom obraćanju. Ja sam predložio da odemo u našu pukovniju, tamo sam poznavao ljude koji su "laki" na peru, oni će nam pomoći sročit tekst koji bi on pročitao preko radija. Srećom u pukovniji smo zatekli osobu koju smo trebali, zapovjednik mu dao kratke pojedinosti koje bi trebalo navesti i sve je bilo za časak napisano. Meni je bio zadatak da ocijenim njegov probni govor koji smo nekoliko puta isprobavali u autu ispred Radio Ljubuškog. Samo obraćanje je proteklo u redu, u glavnom, pozivao je sve slobodne branitelje da nam se dragovoljno pridruže. Podsjetio je na žrtve i rekao da to trebamo dostojanstveno podnijeti, prije svega zbog njih samih, a i zbog obećanja koje trebamo ispuniti. Naveo je da autobus polazi iz kruga duhanske stanice iduće jutro točno u određeno vrijeme. Svi smo bili zadovoljni zapovjednikovim obraćanjem u javnosti, taj su govor nekoliko puta puštali, slušao se po kafićima i u obiteljima.

Još nam je preostalo toliko vremena da tu jednu večer provedemo u krugu svojih obitelji. Ja sam tu večer iskoristio da se na svoj uobičajeni način oprostim od svoje djece. Mada sam im lagao da ću ići sutradan tek kasnije kad netko od mojih prijatelja dođe po mene, znao sam da ću iz kuće otići vrlo rano, ranije nego što je trebalo. Nisam želio da me djeca upamte kako odlazim od kuće u punoj ratnoj opremi, već mi je bila želja da tu večer provedem sa njima onako kako sam to često radio, još dok je bio mir i dok nije bilo rata. U glavnom mlađa su djeca bila u mom naručju, ja bi ih dugo ljuljuškao i u mislima se s opraštao sa njima. Stariji su stalno zapitkivali je li opasno tamo gdje ja idem i kad ću se vratit. Uvjerava sam ih da smo mi daleko od neprijatelja, i da imamo velike bunkere iz kojih moramo povremeno pucati kako bi neprijatelja bilo strah da nam priđu blizu. Rekoh im da je tako puno bolje nego da ih pustimo da dođu blizu Ljubuškog i da bacaju bombe po našoj kući. Djeca su moj odgovor dobro prihvaćala, dok bi se žena malo nasmijala i meni tiho šapnula da djeca ne čuju: - "Bi nam te bombe veliku štetu napravile, mogle bi nam porazbijat onaj red cigle što si poreda za okapnicu." Kad su mi mlađa djeca zaspala u naručju, položio bih ih u njihove male krevetce, a starijima bi nastavio pričati uobičajene moje priče za laku noć. To su samo naizgled bile one klasične dječje priče za laku noć, ja sam im samo zadržao ona izvorna imena; Crvenkapice, Snjeguljice, Pepeljuge, Vuka i 7 kozlića... Moja je priča imala sasvim drugačiju radnju, koja se trebala nastaviti sljedeću večer od onoga mjesta dok djeca nisu utonula u san.

Možda sam bio malo i sebičan, jer bi prestao pričati kad moja žena uđe u sobu, tako da ona nikada nije upoznala radnju nijedne priče do kraja. Ja sam se s njom stalno natjecao koga će djeca od nas dvoje prije odabrati da ih isprati na spavanje. U glavnom žena se nije previše trudila, puštala me da je pobjeđujem, a ona bi to vrijeme iskoristila za druge kućanske poslove. U mojoj priči o Crvenkapici vuk nije progutao baku, niti se obukao u njezinu odjeću i čekao Crvenkapicu da i nju pojede. Kod mene je Crvenkapica u šumi srela malog uplakanog vuka, kojem su zločasti lovci ubili tatu i mamu. Mali vuk je bio gladan pa ga Crvenkapica hranila bakinim kolačima, i tako je svaki dan nagovarala mamu da peče baki kolače. Kad sam rano u jutro odlazio na ratište, svaki sam put još jedanput morao pažljivo ući u dječju sobu da ih samo još jednom pogledam. Pazio bih da ih ne probudim, samo bi nekom od njih pažljivo popravio pokrivač, a onim bi manjim izvadio dudicu ispod glave da ih ne žulja.

Sljedeći dan kad je nas autobus već brujao uz Cvrkića stranu, prolazio Klobuk i napuštao ljubušku općinu, radio Ljubuški naglo prekinu program. Samo nekoliko trenutaka iza toga pustiše još jednom govor našeg zapovjednika. Kad je počeo govoriti sviju nas obuzeše nekakvi trnci, jer mu je glas bio pun ponosa i prkosa, domoljublja i hrabrosti. U autobusu se prolomio pljesak i složan povik; - "Legendo... Legendo... Legendo...!!!" A, kad je spikerica uputila pozdrav ljubuškim braniteljima koji su već na putu za Prozor uz domoljubnu pjesmu; "Hrrcegovina u srcu" zapovjednik je skočio na noge i uzviknuo: "Pjevajmo je svi skupa samo za Đuru i Matića!!!" Kakav bi on bio zapovjednik i kakvi bi mu bili hrvatski bojovnici da cijelu pjesmu do kraja nismo zalili suzama i sa stisnutim šakama visoko u zraku???

Nakon pjesme svi smo neko vrijeme ostali u tišini. Autobus je jurio prema Studenim Vrilima, a u njemu je bilo slovom i brojem 13 (trinaest) ljubuških bojovnika, koji su išli da obrane svoje ljudsko dostojanstvo i ugled onog djela poštenog Ljubuškog naroda.

Po dolasku u Prozor odmah se momci potrudiše oko vatre, na onom istom mjestu u dvorištu Pervizove kuće. U Prozoru opet nije bilo struje, imali smo namjeru zakivat kavu, pa smo vodu stalno grijali u istoj tavi, u tavi voda na vatri najbrže proključa. Nismo dugo čekali da nas posjete ona dva
asnika iz pukovnikove pratnje. Ovaj sam se put bolje pripremio za onog sa kojim sam se često oko nečega sporio. Njih su dvojica oko Skendera predstavljali glavnu okosnicu veze i tajne sigurnosne službe. Znao sam da su o svemu bili već obaviješteni, znali su u svakom trenutku gdje se trenutno nalazimo i kad stižemo. Uljudno se upitaše sa nama, rekoh im kad su već "slučajno" navratili neka sa nama popiju kavu. Zapalio sam iskru kad sam rekao da prenesu u zapovjedništvo poruku da smo spremni preuze smjenu odmah nakon što popijemo kavu. Riječi u vatru poletiše iz onog časnika od kojeg sam ih očekivao: "Tko će vama sa toliko ljudi dozvolit da preuzmete smjenu na Beškotina??!!"
Nas zapovjednik preuze riječ: "Ako smo sa ovoliko bojovnika osvojili i do sada uspješno držali te položaje, sad nakon svega osjećamo se još spremniji da preuzmemo odgovornost za njih!"
Nakon kraće stanke onaj drugi časnik progovori: "Vi ste svojim povratkom ispoštovali dogovor do kraja, vratili ste sebi i Ljubušacima ugled i za sada ostajete u pričuvi."

Dugo smo još ostali uz vatru, kad se dovoljno skupilo žara, dečki na tankim štapićima donesoše sitno narezano meso i svi se potrudiše da se uredno ispeče. Kad je sve bilo pečeno, drugi se primiše posla; sa ražnjeva pažljivo poskidaše meso, poredaše po šnitama kruha i staviše između nas. Sve se to umjereno zalivalo dobrim domaćim vinom. Kad se svi mesa i vina nasitiše i kad se svima po redu uši zacrveniše, neki me od suboraca podsjetiše da im dugujem nešto važno ispričat. Pogledam prema zapovjedniku i on mi klimnu glavom da ispričam još jednom svima, ono što sam samo njemu u Ljubuškom ispričao. Ja ih još jednom podsjetim da naš Đuro Pap nije imao bliže rodbine koji su mogli preuzeti brigu oko njegove sahrane. Podsjetim ih da je naša pukovnija preuzela obavezu oko iskapanja groba u Kosovoj Gorici, jer Đuro nije imao obiteljsku grobnicu. Svi potvrdiše da su to znali i da bi svakom od njih bila čast da su mogli sudjelovat u iskapanju groba za pokojnog Đuru.

Ja sam duboko uzdahnuo, skupio snage i opet nastavio: Znate li da je onaj cijeli dan livalo ko iz kabla, i niko se nije dragovoljno odazvao da pomogne iskopat Đuri grob? Jednom našem suborcu naglo " puče film: "Kazuj više ko je Đuri kopao grob?" Rekoh, pukovnija dovela Muslimane iz zatvora, zatvorenici su mu kopali grob! Taj se isti skoči, nogom ispred nas sviju šutne vatru i žeravu skupa i stade se derat na mene: "Što nam to nisi rekao u Ljubuškom, mi bi pukovniju u ovakvu žeravu pretvorili?!" Dugo su dečki samo šutili, ali kad su neki od njih opet skupili one napola izgorjele bilje i rasplamsali vatru, ja im opet započnem govoriti: Dragi prijatelji, ono što je uslijedilo na kraju pogrebnog obreda trebali ste sami vidjeti. U grobu je bilo vode do koljena, onaj srednji je morao upirat lopatom u lijes dok su oni sa strane nabacivali zemlju da ga potope!

Možda su nas ove bolne spoznaje dovoljno spustile na zemlju pa smo napokon počeli promatrati i lice i naličje stvarne istine života u kojem živimo. Preostali dio dana svaki je od nas ostao sam u svom razmišljanju, a kad je počela padati noć; požurili smo napraviti svatko sebi ležaj tamo gdje smo obično spavali. Moj je ležaj stalno bio na istom mjestu Pervizove kuće, skroz dole na dnu hodnika sa desne strane gdje je trebao biti ćošak hodnika, tu su bila vrata sobe. Soba je bila mala, dječja soba sa dva kreveta koji su mogli koristiti i odrasli. Na zidu je visjela velika umjetnička slika uplakane djevojčicu, koja se spustila dolje i sjela na koljena, na neku prostirku, i gleda daleko u daljinu. Nisam baš često promatrao tu sliku, jer sam se stidio te uplakane djevojčice i nereda koji joj ostavljam po sobi. Zato nisam sebi pravio ležaj u tim krevetima, već sam na podu između ormara i zida presavio jednu vojnu deku i preko nje ispružio svoju vreću za spavanje. Ma koliko bio daleko od svog doma ipak me ta sobica podsjećala na sobicu moje djece. Jedino sam u tu sobicu ulazio i izlazio pažljivo i nikad nisam batinjao u onim svojim teškim vojničkim čizmama. Kad smo tu noć pomislili da se možemo napokon dobro naspavat, dogodilo se novo zlo na prvoj crti odbrane. Saznali smo da je poginuo Ivica Ćutuk. On nije pripadao našoj bojnoj niti našoj satniji, niti smo mi poznavali te njihove položaje iako smo pripadali istoj ljubuškoj pukovniji. Poslali su nekog djelatnika iz naše pukovnije s Pidriša, čovik samo što ne plače, bilo nam ga žao. Moli i preklinje našeg zapovjednika da nas sve okupi i da im odmah priskočimo u pomoć, jer im odbrana prve crte visi o koncu. Svi smo se već okupili oko njih dvojice, zapovjednik je svakog od nas šutljivo gledao u oči i lice. Zatim se okrenuo prema njemu i rekao da odmah pošalju kamion po nas i da nas u Sićaji čekaju; prvi zavoji, streljivo i baterije za motorolu... (nastavlja se)

Krešo Vujević

Komentari

Bravo.Sa uživanjem sam pročitao sve što ste napisali.Bio sam sudionik rata ali ne upola kao vi i zbog toga veliki naklon.Samo nastavite dalje radi nas i radi mlađih naraštaja.Samo bih želio dočekati da se ovi lažni zapovjednici izbrišu i da im se oduzmu sva prava.Za ovakve i za one koji su kada je zapucalo pobjegli van bi uveo smrtnu kaznu.Pa kako takvi mogu i to uzdignute glave hodati kroz Ljubuški za koji smo se mi borili i danas živimo od svoga rada.

Ja sam bio tamo i čekao smjenu imao sam tada 19 godina, navest ću jednog koji je bio samnom Miro Majetić. Sad ja pitam ovdje kako je bilo prenoćiti kad znaš šta je se prije tvojim kolegama desilo. Nemam ni invalidninu ni skrb pa ni zahvalnicu.
Pozdrav svim Braniteljima

Ma kolega moj svi smo se bojali,je li tako.Samo se [ * neprimjereno * ] ničega ne boji.Možda je drugima i pasalo da nas pregaze preko Studenačkog mosta ali nije im uspjelo.Važnije je uzdignute glave koračati kroz Ljubuški taman bez dinara u džepu,nego da mi netko djeci u školi govori da im je otac lažni branitelji, dezerter ili ne daj Bože lažni zapovijednik.Sve Bog vidi i sve će doći na naplatu.Neće njihovu žalost i jad sve ove pare svijeta kupiti.Pozdrav kolegi i svim poštenim Ljubuškim braniteljima.

zapamtite svi ali baš svi od naših hohštaplera doktora zapovjednika činovnika te će pare dati doktorima nekoliko ih je već mrtvo

Istovremeno u LJubuškom cvate šverc robom iz Duhanske.

Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
9 Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju.

Bio sam na tada na tom polozaju, cak smo satak prije pogibije skupa igrali karte. Sve napisano je stopostotna istina. Svaka cast na objavljenom clanku

Andrija bebek, grgo bebek, zoran bebek I ja smo bili na bunkeru 1 a pokojni su bili u 3 koji je bio sacinjen od neke deke stavljene oko debele kostile koja I nije bunker ali eto. Pokoj im dusi...

Pap se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
A pokojni Matić se tada suprostavljao prljavim rabotama današnjih "velikih" faca. Osim posla u Pločama, mogao je ne otići na teren imao je opravdanja, brat mu je već bio na terenu, ali ne otišao je, ostavio ženu i dvoje male djece odazvao se pozivu, a ti što su mu uručili poziv danas nemaju mira ni sreće.
Krešo samo nastavi pisati.

ako vec goorimo o uroti ili sta vec onda je pitanje zasto je Brzi otisa sa polozaja bas tada????

Dobro pitanje?
Ne znam govorimo li o uroti.
Više od dvadeset godina je trebalo da netko spomene pogibiju prvog rizničara hdz-a. Pisalo se o svim pogibijama bar u vrijeme obljetnice njihove smrti, o Papu i Matiću dugo nitko ništa nije pisao.
Ovo je Matić izjavio u Ljubuškim novinama malo prije svoje smrti. Urednik je radio javnu anketu na koju se odgovaralo imenom i prezimenom, pitanje je bilo što vam najviše smeta u vlasti?
Matić odgovara anarhija.
Puno slučajnosti, možda se njegova smrt poklopila sa željama nekih ljudi po gradu, no bilo kako bilo tog gore spomenutog bi valjalo upitat zašto je napustio položaj?
Volio bih da je Krešo spomenuo i Matićev pokop i malo ga opisao jer je slična situacija bila.

bog roberte, spominjes zorana bebeka, jel taj slucajno iz vojnica i bio je na 120 mm minobacacima? pozzz

Sve je ovo jedna velika UDBAŠKA urota,koja traje i dan danas.
Sve su napravili da omalovaže,obezvrijede i popljuju domovinski rat.
Lažnjacima su naš vrli zapovjednici u dogovoru sa tadašnjim alfom i omegom u uredu za odbranu Antom Čuvalom, inače velikim HADZeovcem i "Velikohrvatinom" podilili lažne invalidnine i zapovjedne mirovine.
Tako su bacili kost među branitelje što je i bio i biti će cilj UDBE koja je i danas u svim porama vlasti.
Pa vidite i sad kako progone sve koji su imali kapu sa Hrvatskim obilježjem odnosno
još je pripremljeno preko 800 optužnica za pripadnike HVOa.
Vidite kako je naš vrli vođa Čović spretno izbjegao obećano ministarstvo branitelja a traži ministarstvo financija radi svoje guz-ice, da ga kao i njegove uhljebe ne progoni pravosuđe.
Te je tako ostavio branitelje na vjetrometini da ih proganjaju ko' najzadnju fu-karu.
Tako da će sada pokušati zahvaljujući našoj [ * neprimjereno * ]čkoj polidici, pogotovu izdajom naših vojnih zapovjednika i predstavnika političke vlasti.
Upitali se itko što bi sa optužnicim protiva Vice Majića tadašnjeg predsjednika općine i civilne a bogme i tadašnje vojne vlasti.
Ko' zna što je drug bacač križeva sa dičijih vratova u školi za vrime dok je bio nastavnik slagao u zamjenu za svoju nevinost.
Moglo bi se do ujutro ali čemu??????

za gospodina kresu i istomisljenike jedna recenica jer sam i sam sudionik okrenimo se buducnosti bez ovih koji su nas doveli u bezizlazno stanje

Za gosp. što bi se okrenuo budućnosti bez ovih što su nas doveli u ovo stanje.
E' neće moći kasno je svugdje su oko nas i na svakom mistu da bi moglo dalje bez njih.
Ajde dobij normalan posao u struci ako nisi njihov,ajde otvori firmu a da ti svaki dan ne jaše inspekcija koja je poslana da te gnjavi do besvijesti ako nisi njihov, ajde bilo što ako nisi njihov.
Odavde mžeš samo seliti ili kleknuti pa ako im dođe da te sleđa ako ne dobro si proša, ili opet 92' pa dotjerati do kraja.
Nije pobro UDBA od juče, samo su sada u drugom obliku,a cilj je isti satrati sve što je Hrvatsko ili raseliti.
Nema druge do li krvave golgote Hrvatskog naroda u BiH pa i ako hoćete u Hrvatskoj.
Daleko je sloboda i slobodno izjašnjavanje Hrvatskog naroda u BiH.
Još će oni s nama dugo puniti zatvorske ćelije poradi političkog opredjeljenja.
Zato pobro pamet u glavu ako si ovo izjavio dobronamjerno i čuvaj se prvog do tebe.

Ubojica je morao biti siguran da su mrtvi pa je pokojni Matić za svaki slučaj osim metaka dobio i nožem po vratu.
Kad tad će se sve u Ljubuškom otkriti.

UDBA je za... , rade i danas ,ali pod drugim sloganom ,ovo iznad što piše ,ako nisi njih možeš da budeš kmet ili da uzmeš Hrvatski pasoš i slažeš blokove po Njemačkoj,kao što su naši radili 60-70ih i svih ovih godina,ali eto većina mladih je tako uradila, nemojte mislit da kod Bosanaca i Srba nije isto vjerujte tako ti je i kada dođeš u Njemačku oni će ti najprije pomoć ,jer ih je ista muka natrala kao i nas ,a većeg kriminala nema nigdje kao u Ljubuškom ,ovde bi ovu našu vlast u logore zatvorilo ,a mi smo nemoćni, jer su pustili žile u sve pore društva. Ovo što je Krešo napisao da su poginuli svi koji imaju samo prizemnicu 100% istina , ko se sjeća toga doba samo je sirotinja ginula, da opet zarati opet bi tako bilo. Žao mi omladine što mora da ostavlja svoj dom, da ide u tuđinu,kada je ovo mjesto najbolje i najljepše na svijetu ,ali su nemoćni da trenutno bilo šta naprave, nažalost je tako . Krešo svaka čast samo nastavi. Živili moji Ljubušaci

Crni vrhovi 4 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari