Crni vrhovi 3 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Prvi put tog dana zubato sunce poviri iza vrhova dalekih planina, ukaza se samo na kratko pri samom zalasku. Valjda je od sve Nebeske vojske još samo sunce ostalo na našoj strani; želi nas upozoriti da je na izmaku dan i da će uskoro za sobom povući noć kojom će ogrnuti cijelu planinu.

Mi smo još neko vrijeme, iscrpljeni i jadni, naslonjeni iza grudobrana šuteć gledali prema Zavišću. Ratni sukob je utihnuo, samo se još u našoj duši vodio sukob između ponosa i bola. Bili smo ponosni što smo uspješno zauzeli Beškotine, a bolni u duši što su neprijatelji uspjeli oteti i odvući tijela dvojice poginulih Ramljana. Bilo je mučno slušati njihovu vrisku i veselje na vrhu Zavišća, tamo gdje su maloprije zauvijek odvukli naše poginule bojovnike. Kad su započeli u zrak ispaljivati slavljeničke svjetleće rafale, to više nismo mogli gledati. Okrenuli smo pogled prema širokim Beškotinama i stali promatrat naše veziste kako razvlače žicu od starih položaja do Beškotina. Jednog od njih sam upitao je li upoznat sa našim razgovorima tijekom dana i gdje je zapelo ono što smo tražili vezano za našu artiljeriju? Rekao je da zna što smo tražili i da su samo javili kako rade na tome. Prisluškivali su cijeli dan neprijateljsku stranu, malo je falilo da Zavišće padne u naše ruke. Neprijatelji su panično tražili pomoć u ljudstvu ili će morat napustit položaje. Pomoć su dobili tek oko podne i tad se sve preokrenulo u njihovu korist. Usput mi reče da su čuli njihov razgovor kad netko nekom govori da je dole u selu u nekog "Debelog" pogođena kuća i da je u njoj sve pobijeno.

Već je pristizala naša vojska koja je od nas preuzimala nadzor na novim položajima. Inžinjerci su probijali privremeni put, tako da kamion može doći što bliže do nas. Bili smo previše umorni, otežala nam je oprema i naoružanje. Kad se začuo zvuk kamiona, šutljivo smo pograbili svak svoju opremu i krenuli prema njemu. Krenuli smo u istom rasporedu i formaciji kao na početku akcije. Samo što ovaj put nismo imali onaj vijugavi, zmijoliki ubojiti pokret, već smo išli sporo i ravno prema dole u pravcu zvuka kamiona. Ako nas je u tom trenutku još sunce moglo vidjeti: Izgledali smo mu kao duga izmrcvarena zmija koju netko izmrcvarenu i jadnu sporo vuče za sobom.

Narednih dana Crni Vrhovi pokazivat će svoje zube i svu prirodnu moć. U kratkom vremenu, u noći se izmjenjivale ledene kiše i sitni snjegovi, a pred zoru sve su smrzavali studeni vjetrovi. Sve smo to osjećali na svojoj koži, jer nam nikad na Beškotinama nisu izgradili tvrde i sigurne bunkere. Samo smo imali primitivne grudobrane pod otvorenim nebom.

Put kroz planinu sve češće nije prohodan, kamioni bi ostali u snijegu i blatu, a mi bi pod opremom nastavili pješačenje. Ostao je u sjećanju jedan šaljiv događaj vezan za tu našu patnju i pješačenje do novoosvojenih položaja. Kad se jedne prilike kamion zaglavio u snijegu i blatu, nastavili smo dugo pješačiti po kiši, potpuno mokri do kože. Noć nas zatekla na prilazu našim položajima. Suborci su u daljini čuli naš kamion kako se muči u blatu, znali su da smo nastavili pješačiti. Išli smo jedan za drugim, svi promrzli i mrzovoljni. Netko je sa položaja viknuo: "Stoj, ko ide!!!?". Ja sam išao zadnji u koloni, očekivao sam od onog na čelu da se javi i nešto progovori kako bi nas prepoznali, - ali niko ništa ne progovara, već i dalje svi nastavljamo kretanje onako mrzovoljno i tiho. Opet će onaj još glasnije: "Stoj, ko ide, ... pucat ću!!?" Napokon onaj na čelu progovori još glasnije od njega: " Šta čekaš.... pucaj, taman razmišljam da se sam ubijem !!!"

Ti novi položaji na Beškotinama bili su uvučeni duboko u planinu među neprijateljske položaje. Izazivali su strah u ljudima pa smo ih sve teže popunjavali. Mnogi su otvoreno govorili da se na njima ne usuđuju zanoćiti pod otvorenim nebom i sa tako malim brojem suboraca. Znali smo jutri u snijegu pronaći nove stope vojničkih čizama koje nisu pripadale našoj vojsci. Nije moglo doći do zabune jer su stope bile veće od naših, a pronalazili smo ih odmah u blizini gdje se mi tu noć nismo kretali. Vrhunac svega je bio kad smo jedno jutro popunjavali streljivo u Sićaji i spremali se da pređemo na jače kamione koji će nas izvući gore na planinu. Neki je vojnik iz centra veze prišao zapovjedniku, nešto mu šapnuo na uho, neprimjetno mu pružio neki papirić i odmah se udaljio. Izraz zapovjednikova lica govorio je da mi ima nešto važno reći. Makli smo se u stranu i on mi je pružio taj papirić na kojem je doslovno pisalo:
"Mudžahedini se tiho kreću među vašim položajima, koriste preko motorole samo dvije rijeci kao šifru; čisto....magla.."

Bez obzira na sve mi smo odlučili ići na položaje i gore zamijeniti suborce koji nas očekuju. Obojica smo ćućnuli, u snijegu ispred nas zapalili papirić i sačekali dok izgori. Tu smo noć podigli pripravnost na najveći nivo. Dogovorili smo da po dvojica na smjene cijelu noć patroliraju između naših položaja i da često pucaju kroz mrak i da to sliči kao da su nekog primijetili. Bilo nam je jasno da se ovako ne smije više ratovati, trebalo je nešto poduzeti ali nismo znali što.

Ja sam u jutro predložio zapovjedniku da nakon smjene odemo izravno u glavno zapovjedništvo dole u Prozor. Tamo sam poznavao ozbiljne osobe na visokim položajima. Odlučili smo zaobići naše zapovjedništvo ljubuške Pukovnije, u njih odavno nismo imali povjerenja, jer su ono malo bunkeraša sa prve linije koristili samo kao paravan koji je štitio njihove činove i funkcije.

Po silasku u Prozor, preko dvojice časnika dogovorio sam hitan sastanak sa pukovnikom Skenderom. Skendera sam upoznao u krugu svoje obitelji. U domovinski rat se uključio iz Legije Stranaca, tamo je već imao čin pukovnika što je bila prava rijetkost među hrvatskim Legionarima. Skender je na mene ostavio utisak osobe čvrstog karaktera, vojnički stabilne osobe koja nastoji s poštovanjem saslušati sugovornika i razmišljati o svemu što čuje. Nismo dugo čekali, po nas je došao vojni đip, doveza nas u Prozor pred jednu zgradu gdje je nas vozač bez riječi ostavio. Ništa nije bilo slučajno, drugi nas dočekuju i vode u jedan stan na vrhu zgrade. Tu smo se rukovali sa pukovnikom Skenderom i neko vrijeme nastavili razgovor o nevažnim privatnim temama. Kad smo načeli temu o Beškotinama, neko smo vrijeme raspravljali o protekloj operaciji osvajanja tih položaja. Pukovniku je bilo drago što sam mu doveo osobu koja je izravno vodila skupinu bojovnika u osvajanje Beškotina. Sam se požurio da kaže koliko su Beškotine strateški važne i kako na njima mora biti stalno dovoljan broj vojske. Mi smo se glasno nasmijali kad je Skender spomenuo brojku od stotinjak vojnika. Rekoh mu; - pukovniče Vi ste malo pobrkali brojna stanja, mi tamo nemamo toliko ljudi. Nas je 16 jutros predalo smjenu isto tolikom broju vojnika, sutra nas isti broj ide mijenjati njih. Na ovu moju izjavu nije uopće vidno reagirao, pa mi to postade malo čudno, u jednom trenutku pomislih da nismo došli na pravu adresu. Pokušao sam biti uvjerljiviji, rekao sam da smo zbog toga došli, jer znamo kako im naša pukovnija laže brojno stanje vojske. Na njegov upit kako znam da je brojno stanje krivotvoreno, rekao sam da dobivamo hranu za 100 ljudi, a trebovanje za hranu kuhinja uzima sa spiska iz glavnog zapovjednog centra. Prije nego je od mene oteo riječi iz usta, pokretima glave davao je do znanje kako mi ne vjeruje. Kazao je da takvo nešto jednostavno nije moguće, i da nije stvar samo višku hrane, već taj spisak povlači nečije plaće i druge povlastice sudionika rata. Ipak je rekao da se u svako doba možemo osloniti na njegovu pomoć, ako nam slučajno zatreba može nam već idući dan poslati Kuprešake koje ima na raspolaganju.

Još se razgovaralo o svemu i svačemu, ušlo se duboko u noć i ja sam prvi tražio da pođemo na spavanje. Skender je nešto rekao jednom časniku i on je donio iz druge sobe dvije motorole. Jednu je dao meni, a drugu zapovjedniku, rekli su da ih koristimo u međusobnom razgovoru i da će nas oni stalno slušati. Malo mi se učinilo neozbiljno kad je Skender rekao da ih koristimo potpuno slobodno da nam nisu potrebne nikakve tajne šifre.

Dok su nas dvojica časnika vozili nazad u naselje gdje su bile Pervizove kuće, ja sam im izrazio svoje nezadovoljstvo, jer nisam mogao zaključiti da nas pukovnik ozbiljno shvaća. Nisu mi dali da nastavim, počeše prezirat moje zaključke i pomalo ih ismijavati. Upozoriše me da je on postao pukovnik u Legiji Stranaca i da takvi ljudi nikome ne daju do znanje o čemu razmišljaju i što zaključuju. Priznali su da za ovu našu informaciju Skender do sada nije znao, ali isto tako rekoše da on ima u malom prstu ono što mi znamo svi skupa zajedno. Malo mi je bilo lakše, ali ipak im nisam dozvolio pretjerano uvjeravanje pa sam nastavio blago provocirati:
"Dobro,…. recite vi meni zar nije bilo neozbiljno od njega kad je rekao da se otvoreno služimo ovim vašim motorolama i da ne koristimo šifre?? Aaaauuu", kad se jedan stade derati na mene:
"Šta ti sebi umišljaš, misliš da si upućen u sve?... Jesi li vidio one naše antene svuda po stanu?... Šta smo trebali da te još uvedemo u drugu sobu i da ti pokažemo cijeli centar veze??? … Jesi li ti znao da te motorole tvoj glas automatski pretvaraju u šifru da bi se u našem centru sve opet ispravilo u izvornom obliku????"
Neko smo vrijeme svi šutili da bi jedan od njih nastavio u blažem tonu:
"Budite uvjereni da ste sa vašom informacijom došli na pravo mjesto."
Rekoh mu:
"Nemojte nas više tješiti, mi nismo špijuni koji cvikaju svoje nadređene, već smo ljudi kojima se radi o glavi i tražimo razumijevanje i pomoć. Eto, neka nam bude dovoljna utjeha što u pričuvi pukovnik ima nekoliko Kuprešaka koje nam već sutradan može poslati ako zatreba."
Opet sam raspalio ljutnju u istom časniku. Stali smo jedan drugom gurati prste pred oči i glasno vikati. Napokon je moj sugovornik došao do sebe i opet tihim i iscrpljenim glasom započe:
"Pa čovječe nerazumni, ako ti je pukovnik dao riječ da će vam, ako zatreba, već sljedeće jutro poslat Kuprešake,… znaš li ti uopće što to znači??... Ma ludove jedan, on nema u pričuvi Kuprešake u onoj kući do vas gdje vi spavate... Kuprešaci su još u Kupresu, to znači da te ozbiljno shvatio i da već sad pokreće mobilizaciju Kuprešaka!!"

Nisam se više ni trudio da to povjerujem, nastojao sam ohlađivati strasti, jer nam je i onako bilo previše problema u koje smo uvučeni. Možda su nam na kraju ipak dali malo nade kad su rekli u povjerenju:
"Pukovnik Skender je poslan iz Zagreba da ovih dana zamjeni generala Rosu, - ali o tome nikom ni riječi, to ostavite za sebe i držite jezik za zubima!!!"

Tu noć nisam mogao dugo zaspati, vjetar je svunoć fijukao i lupetao prozorima i vratima, ispred je kotrljao prazne konzerve, a oko kuće su stalno zavijali nekakvi psi lutalice. Tek sam zaspao pred zoru, naglo sam se trznuo kad je naš vezista uletio u sobu i pozvao me da se hitno javim na telefon. Putem mi je uspio reći da je kurir prije pola sata došao po zapovjednika, a sad zapovjednik zove mene. Paničan glas zapovjednika više mi je govorio od slabo razumljivih riječi koje su se gubile u lošoj žičanoj vezi. U naš se razgovor ubacio vezista koji se nalazio u centru veze na Makljenu. Rekao je da on dobro čuje nas obojicu i da će nam prenositi što jedan drugom govorimo. Poruka je glasila: "Zapovjednik je poslao kamion po vas, trebaš sakupit svu vojsku i odmah ih dovedi na vaše položaje!! Panično sam se derao da pita o čemu se radi. Dok sam nestrpljivo čekao odgovor, našim sam dečkima, koji se već okupiše oko mene, rekao da obavijeste i ostale i da budu odmah spremni. Glas sa druge strane prenio je informaciju da su nam dvojica poginula, glas je rekao imena: "Đjuro i Matić". Znao sam da su njih dvojica ostali iza nas na položaju broj 3. Nakon nekoliko trenutaka kad sam se malo pribrao, rekao sam drugom glasu da ga pita: "Je li Trica pala!?" Odgovor je uslijedio da je zapovjednik već otišao prema našim položajima.

Sve se ubrzano odvijalo, u vrlo kratkom vremenu svi smo se sastali na Beškotinama. Odmah smo pojačali sve položaje sa pričuvnim brojem vojnika. Dvojici naših suboraca nije bilo pomoći. Kad je zapovjednik prvi stigao ležali su nepomično u krvi jedan preko drugoga. Diverzant ih je to jutro dugo promatrao iz zasjede i čekao povoljan trenutak za napad. Đjuro i Matić upravo su započeli doručkovavat, a onaj treći suborac koji je bio sa njim krenuo je u patrolu i osmatranje. Često smo u patroli obilazili položaje koji su zbog nedostatka vojske bili prazni. Diverzant je iskoristio taj povoljan trenutak, prišao im je sa leđa i po njima pustio rafal kroz šatorsko krilo iza kojeg su sjedili i jeli. Svi su čuli pucnjavu, čuo je i njihov suborac koji se tek udaljavao. Ali, nitko od njih tome nije pridavao posebnu pažnju, jer su mislili da pucaju naši, - u ostalom često se pucalo. Diverzant je procijenio da ima još vremena, ušao među njih i jednog dokrajčio nožem. Nakon toga je uzeo Đurinu pušku i zaputio se do mitraljeskog gnijezda. Tamo je skupa sa postoljem skinuo PKT-ejca i sa svim ti sišao niz Beškotine da bi nastavio put kroz šumu prema Zavišću.

Dugo se nije znalo što se dogodilo, sve dok naš prislušni centar veze nije presreo razgovor diverzanta sa njegovom bazom. Razgovor je bio kratak:
"Ubio sam dvojicu, nosim jednu pušku i PKT!!"
Nakon toga je centar veze poslao kurira po našeg zapovjednika da provjere moguću istinitost one poruke. Zapovjednik je nazvao naše položaje, prenio im informacije i tražio da pažljivo provjere položaj broj 3 na kojem se nalazio PKT-jac. Nakon toga je uslijedio šok!!

Kamionom su odvezli naše poginule, iza njih je ostala jedna velika lokva krvi, koja se u sredini polako zgrušnjavala. Tamo pored gomile žerave gdje su sjedili, ležao je na zemlji otvoren mesnu narezak. Netko je od njih dvojice presavio poklopac od konzerve, sa njim iscrtao na kockice narezak i započeo jesti iz jednog kraja. Još je tu pored ležala okrvavljena oguljena crvena kapula. Po šačici razasutih čaura dalo se procijeniti pravac iz kojeg im je diverzant prilazio kad je zapucao iz kalašnjikova. Slijedili smo tragove i pronašli mjesto u žbunu iz koje je vrebao na njih. Tamo je u zaklonu iza njihovih leđa dugo boravio i kovao plan. Dok je mirovao u zasjedi nožem je sjeckao neku grančicu, ostavio je i te tragove. Na mjestu gdje je skidao PKT, ostala mu je ručna bomba sa labavim osiguračem ili ju je sam u žurbi ispustio dok je uzimao mitraljez.

Kad smo Beškotine dobro osigurali zapovjednik je rekao da moro na dogovoreni sastanak sa pukovnik Skenderom i potom me upitao gdje je meni ona njihova motorola. Tek sam se tada sjetio motorole i našeg dogovora, rekao sam da mi je u žurbi ostala u sobi pored ležaja.

Nakon stradavanja naših suboraca, među našom vojskom izbio je val nezadovoljstva i ogorčenja. Nitko se iz zapovjedništva naše pukovnije nije usudio doći među nas, a mi nikoga od njih nismo ni tražili niti smo sa njima bilo što dogovarali. Samo je zapovjedništvu ljubuške pukovnije, koja je bila na Pidrišu, upućen ultimatum da nas do zalaska sunca na uobičajenom mjestu mora čekati prazan i zagrijan autobus.

Zapovjednik se dugo zadržao na razgovoru kod pukovnika. Pukovnik je znao u kakvom se stanju nalazi svaki zapovjednik nakon ovako velikog incidenta na prvoj borbenoj crti. Znao je da je vojska ogorčena i da zapovjednik nad njom teško može imati kontrolu. Znao je za ultimatum koji je postavljen našoj pukovniji. Od našeg zapovjednika je tražio jasan stav i postavio mu izravno pitanje:
"Zapovjedniče, odgovorite mi da li od nas tražite privremenu smjenu dok se ne vratite sa sahrane vaših suboraca ili vi samovoljno napuštate vaše položaje???!"

Naš je zapovjednik dao čvrstu riječ da se nakon sahrane suboraca isti dan vraćamo da opet preuzmemo naše položaje. Sa tim je upoznao sviju nas i svaki je pojedinac dao obećanje da će se vratiti. Nakon toga, glavno zapovjedništvo u Prozoru pristupa rješavanju problema na drugačiji način. Našem zapovjedniku je rečeno da se vrati na položaje i da tamo skupa sa nama sačeka smjenu. I doista, odmah nakon zapovjednikova povratka u daljini se začula buka kamiona. Svi smo bili na rubu živaca, ali smo se ipak uspjeli sabrati kako bi uredno predali smjenu operativcu koji je sa sobom doveo 77 Kuprešaka….

(nastavlja se)

Krešo Vujević

Komentari

....sve ok...sljedi dan drugi

...što je meni ovo trebalo...

duro papp

Nakon 3 dana isti diverzant iz Bugojna ubio je i našeg Ivicu Ćutuka lijevo od trice,strčali smo dolje ali nije bilo pomoći,pri pregledu terena ispred polozaja došlo je do povlačenja mine i još 3 ranjena čovjeka,jedan jako teško..taj dan sam bio "lud",htio sam da idemo u napad,psovao sam i svašta govorio..taj diverzant što je ubijao naše ljude čujem da je invalid u kolicima,da je i on povukao minu i ostao bez noga..ima pravde,to je i zasluzio..mojim prijateljima i suborcima pokoj vječni !!!

eno ti ih na kruznom toku sirotinja ko i ti pitaju se za koga se ginulo i ubijalo

Linija 10kn ,a nas 15 čuva ,samo nas je Bog sačuva ,ali i na drugoj strani je bilo tako, eto za koga se borili za ove što činove imaju, ali eto prokleti rad da se nikad nikome ne dogodi

Tako je prijatelju. Prokleti rat i ne dogodio se nikome. Ali...evo sad pročitah na jednom portalu da je jutros kod Tomislavgrada ispred džamije postavljena plinska boca i pušten plin, ida je polupano nekoliko auta. Ovih dana nekakav islamistički portal na bosanskom jeziku podržava isil...Moglo bi ovdje opet bit belaja.

Sporno je tu puno toga.
Na žalost ova smrt je se poklopila sa željama nekih likova. Pok Matić je bio na nekim pozicijam i javno se suprostavljao kako je i sam rekao "Anarhiji u vlasti".
Još jedna zanimljivost dvojica braće nisu smjela biti u isto vrijeme na terenu.

danas 22 godine poslije ovog i ovakvih strašnih događanja branitelji u redu čekaju ispred ureda zbog raznih potvrda za puko preživljavanje dušanka kaže PRIĆEKAJ malo u uredu sjedi žena srednjih godina ljudi uljudno čekaju misleći i nju sirotu ista muka goni kad izlazi žena objašnjavajući kako će bolje djelovati šamponi i kreme koje prodaje ulična trgovkinja a vi branitelji prićekajte malo

Vi koji pišete po ovim portalima kad već spominjete rat tamo ste imali svoje ime i prezme dije sada koga se stidite.Evo autor to nije skriva

Ti si skupio sto Kila margarina i ne stidis se za svoje ime nestalo struje

Evo u ime svih branitelja stidimo se sebe, koje smo društvo stvorili noseći pušku u ime ideala a vidimo sada za koju smo se maf-iju borili,
Mene sramota reći da sam ležao preko 500 dana u glibini za ovu maf-ijašku državu u kojoj jedino vridi vladavina plja-čke,nemorala,sirove sile naših vođa velikohrvatina.

"Evo u ime svih branitelja stidim se sebe..."
Nemoj tako prijatelju, podigni glavu visoko,....to si zaslužio!!!
Prvo nauči poštovat sebe i one koji su bili sa tobom. Branili smo svoje ljudsko dostojanstvo, a takva se prilika pruži samo jednom u životu!!!
Sve sam ove godine izbjegavao pričati o ratu, jer sam želio u srcu sačuvati samo sjećanje na one pozitivne ljude iz tog vremena.....
Prije par godina na nekoj prigodi u Ljubuškom prilazi mi osoba, pita se samnom i kaže da me se sjeća sa Crnih Vrhova,- onda kad smo išli u onu akciju. Kaže mi da je on bio jedan od one dvojice koji je za nama donio streljivo koje smo tražili preko šifrirane poruke. Još mi reče da sam ja izišao pred njih kad su nosili one sanduke. Krozame prošli neki trnci, rekoh mu da se toga dobro sjećam i da ja nisam izišao pred njih već sam istrčao što sam brže mogao. Zato što je jedan od njih imao bjelu majicu na sebi. Ja sam zavikao da legnu jer ih može skinuti snajper, mogli su ga uočit iz daljine. Čudio sam se da bi ih T.T. takve poslao, jer je on bio iskusan ratnik. Nakon moje vike onaj je samo do podvrat zakopčao jaknu, - nije takav pošao sa početnih položaja već mu zavrzćilo pa je u putu raskopčao. Dugo smo još sjedili, on se tog detalja nije sjećao... Eto, on mi je uveličao tu prigodu gdje smo se sreli...susret sa njim je zasjenio sve govornike te večeri i uopće ne znam što su govorili..
p.s. Taj prijatelj radi na jednoj ljubuškoj benzinskoj punpi.

Krešo

prijatelju dragi mi koji smo podnijeli žrtvu rata nismo htjeli stvarati ovakvo društvo priliku da stvorimo bolje i humanije društvo preoteli su nam oni koji su imali vremena spletkariti i snovati iza leđa onih koji su gubili živote i rezultat je vidljiv i jasan na žalost.

Matić i Pap su ostali gore radi takvih koje spominješ.
Nemoj pričati da je to danas, tada je bilo i gore pa se išlo. Neki su znali što rade, neki se ni tada nisu libili suprostaviti, zato ne omalovažavaj njihovu žrtvu. Više od dvadeset godina je trebalo da netko spomene i napiše nešto općenito o svemu i da spomene papa i matića.
Matić je osnivao hdz sjeća li ga se itko u toj stranci? Krešo je skupio hrabrosti i spomenuo pokojnog Matića i Papa i samim tim dokazao koliko god sumnje u njihovu sudbinu bilo, nisu zaboravljeni.
Krešo samo nastavi.

taj treci je otiša na susjedni bunker i spasija glavu .a za DJuru i Matica je krivo zapovjedništvo ljudi su biri kadar iz veze pošto je pješadija ostala u ljubuškim kafićima nisu htjeli ići .a zna se što

Kao i oni što su nosali pozive, a terena nisu vidjeli.
Puno je toga u ratu sporno no smrt njih dvojice je pod velikom sumnjom. Kako je moguće prići s leđa, gdje je straža?
Ali bilo što je bilo, više se ne ponovilo.
Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju.

koja straza covjece, jesi li cita clanak? na tom polozaju trebalo bit 100 ljudi a njih bilo samo 16

Pomenite se malo i LOGISTIKE nasih glavnih uzdanica stabi mi da nije bilo njih
umrli bi od gladi
A i onih sto su pljackali kuce kad bi bila smjena nismo se imali gdje umiti skidali su cesme nosili servise pribore za jelo
Vecina njih danas uziva nekakve invalidnine

Dezerteri su utekli i nisi se oslanja na njih,ali ratni profiteri (nisu ni oni bili po prvoj liniji) ovi što su bogatili dok je sirotinja ginula ti veliki rvati nas shebaše.

Dezerteri su utekli i nisi se oslanja na njih,ali ratni profiteri (nisu ni oni bili po prvoj liniji) ovi što su bogatili dok je sirotinja ginula ti veliki rvati nas shebaše.

A kako se zove taj treći sta danas radi

Kreso tko je zapovjednik sto je iso na sa tobom na razgovor kod skendera

Satnik: Z. Curlin i Dosatnik I. Bosnjak casni i istinski branitelji

Samo mi nije jasno zasto se ne spominju imena ljudi koji si bili dio ove price treba da se zna

vidi ti njih, traze puna imena i prezimena sudionika iz price, a sami krijete imena u komentarima koji ne vuku za sobom nikakve repove. Ako u prici spominjes prava imena to moze vuci posljedice mozda se nekome nece svidjeti ako ga spomenes. zato je ostavljena mogucnost svakome da trazi sebe u prici. pa neka se taj sam javi, mnogi su vec obavjesteni.

aa

Tko je časno ratovao mislim da bi mu bila čast sto mu se spomene ime samo sam na to mislio

sve je to tako, ali oni koji sada imaju zapovjedne mirovine i invalidnine "kece" se ovome što ti pišeš,dok je mene i dalje stid koje smo zlo društvo stvorili ratujući za ove naše velikohrvatine što ni dodanu sviću ne zna položiti žrtvama oluje, već je bitno kako će ispasti na slici.
I sada da pukne opet bi ja prvi samo bi malo "ohano" u ljubuškom da izravnamo račune u svojoj kući.

Odakle si, iz koje fronte stizes
hej, ratnice, umornog koraka
odavno se ovdje boj ne bije
zasto kao duh ovuda lutas

Ja sam dusa hrvatskih ratnika
domovinu trazim i stijeg sto se vije
i mojom je krvlju ona natopljena
a dusa nema mira, trazi je

Pa ovo je zemlja tvoja, zar ne vidis ti
domovina koju smo svi snili
za njenu slobodu krv si svoju dao
i tisucljetni san je stvarnost postao

Ne poznajem je takvu i tuzna mi se cini
u snovima je mojim ponosna i lijepa
a gdje su joj junaci i sinovi vrli
a gdje vrednote za koje smo mrili

Hej, ratnice, te Hrvatske nema
cim propupa snasle je nevolje
podigle se na nju sile tame
udarile na krunu i prijestolje

Uvijek je bilo i uvijek ce biti
onih sto ce dusu Vragu prodati
a vi zato bdijte, jer morate bditi
domovini ponos vratiti

Ref. 2x
Sve bih dao da je vidim
ponosnu i lijepu k'o u snovima
sve bih dao da je vidim
i opet bih spreman stao, svoj bih zivot dao

pjesmičari ti ali ovo je pušiona.
boli nji organsko podizalo za reprodukciju nataliteta za hrvatske junake.
što reče pobro rojs ko je jamijo jamijo,ostalima reprodukcijski organ za podizanje nataliteta.

Izmiri ti šećer...

Krešo gledaj napisati što više ovih tekstova, jer većina malađih o ovome nema pojma , nemoj ovde stati .... Pozdrav

Di je nastavak ? Kad ce ?

" I opet bih spreman stao,svoj bih zivot dao " !

" I opet bih spreman stao,svoj bih zivot dao " !

Na to će ponosni vlasnici invalidnina i zapovjednih mirovina:
" I opet bih spreman stao,i u njemačku pobjegao,
tamo bi i drugu invalidninu dočekao".

rekose da nastavak krece danas iza podne

Ta nesretna trojka, bukva napola izgorjela i deka vojna oko nje. I to je bunker. Ispred PKT. K.rv u žilama se ledi Noć je. Kažem svom suborcu šta je ovo, nije dobro, ja ću 2 h stražariti 2 h ti i tako cijelu noć do smjene.Nešto sam predosjećao. Govorim mu trebamo biti budni non stop ovo će biti gadno. Nas su smijenili pokojni Đuro i Matić, laka im bila Hrvatska zemlja i počivali u miru . Osobno sam išao sa Ćurlinom na pregovore da nas puste na sahranu i vraćamo se isti dan, nekako su pristali .Međutim, dolazi vijest u Ljubuški da je poginuo Ćutuk, niko neće nazad. Preko radio Ljubuškog pozivaju da se mora nazad. Niko neće da ide, uvukao se strah u ljude. Prvi se javljam i dolazim. Tu sam da krenemo. Viče zapovjednik Ćurlin koće drugi nego Jastreb. Tako bi tada a gdje sam ja sada. Moram na kiši stati i prosvjedovati za svoja prava koja mi drugi ukradoše, ali nema u tome sreće, Oka sklopit neće, jer u tuđem nema sreće.Jedan ratni zapovjednik na sjednici Zaboravljenih branitelja, prije neki dan, je javno priznao da je potpisivao mirovine i onima koji nisu nigdje bili, da je takva politika bila tada. Da.... Biti će još takvih. Nemaju mira, savjest ih peče, svi će oni progovoriti . Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju....

Crni vrhovi 3 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto