Strah da ostaneš zadnji

gašenje

U zadnje vrijeme očitavam neki strah na licima poznanika, koji do sada baš i nije bio čest, a pogotovo nije bio tako masovna pojava. Zadnjih dana, ma koga god da sretnem ima taj strah u sebi, očitava mu se na licu i u pokretima. Da postoji neki čitač straha sa skalom i kazaljkom, nešto poput onog Geigerovog brojača, već bi zabijao u crveno.

Taj strah je najednom svuda oko nas, širi se k'o kuga, do njega stigemo čim započnemo malo ozbiljniju priču o situaciji, ljudima, društvu i perspektivi. Čini mi se da se zaraza tim strahom širi iz dana u dan, a podliježu čak i oni za koje ste ruku u vatru mogli staviti da su imuni. Razmišljao sam kako bih najlakše nazvao taj strah i u jednoj maloj rečenici objasnio njegovu suštinu i došao do ovoga - strah da se ostane zadnji!

Svi odoše

Možda vam je poznat - sjedite, pijete kavu i započnete uobičajeni razgovor, a vaš će sugovornik najednom - Ma treba ići odavde! Gledate ga, a on nastavlja kako je čuo da je otišao ovaj, kako se pokupio onaj, kako namjerava ići netko treći (kojeg obojica znate), kako je egzodus medicinskog kadra u Njemačku ('Ko će nas liječiti, jebote?!), kako je čuo da se u nekim mjestima upisuje po 300 djece manje nego prošle godine, jer su ih roditelji povukli u neki daleki i bolji život. 'Alo, neće ostati nitko živ, svi odoše!!!

Taman što misliš da se smirio a on pita je li ti prijatelj na Facebooku onaj luzer iz srednje? Kad kažeš da ste prijatelji on će tebi - Jesi li ga vidio, otišao u Kanadu i stalno stavlja slike kako mu je dobro. A onaj što je u Austriji, stalno na skijanju, kupio novog Golfa, a bio luzerčina žešća. Svi odoše, svima dobro, a vidi nas! Ostat ćemo zadnji, k'o najveći papci.

Vi nevino došli popiti kavu, ispričati se sa starim prijateljem, kontali malo o nogometu, a on puk'o pored vas, krizira, raskolačio oči i samo što vas ne hvata za vrat i viče - Treba seliti odavde!!!

Buđenje iz bajke

Ima tome neko vrijeme, ali posljednjih mjeseci stvarno je prekardašilo. Ne znam što bih vam rekao, nisam ni ja imun na sve to, ali pokušavam prozrijeti otkud sad najednom tolika halabuka oko iseljavanja? Otkud da sad najednom svi pričaju o tome i postavljaju to ne samo kao realnu mogućnost, nego i kao prvu opciju? Čak i oni koji su se, što se narodski kaže, skućili i sredili, i oni su u strahu i razmišljaju o odlasku.

Jesmo li došli do kraja strpljenju? Jesmo li konačno, nakon toliko godina, popustili k'o nasip u Gunji i nemamo više obranu pred bujicom koja nam nosi samo neizvjesnost, pa pošto poto želimo pobjeći u kontra smjeru? Jesmo li uz svu modernu tehnologiju konačno otvorili oči i uvidjeli da je tamo negdje trava zelenija, uredno ošišana i da još uvijek postoje zemlje gdje čovjek može biti čovjek i bez pada na koljena? Jesmo li se probudili iz bajke o svetom ognjištu i zemlji djedova, najljepšem komadu zemlje na svijetu i suncu koje samo ovdje tako lijepo grije?

S jedne strane, ne mogu se oteti dojmu da je, uz sve te realne okolnosti i sve naše nelogičnosti, neriješena pitanja i opću apatiju u društvu, u pitanju trend. Mogu reći čak i moda, što je sasvim u skladu s vremenom u kojem živimo, gdje je svaki "muvment" dijelom i medijski podržan trend. Razloga za odlazak odavde uvijek je bilo i uvijek će biti, samo su danas ti razlozi slobodno pušteni na naslovnice, a nekad se o njima šutjelo. Duga je naša povijest pomjeranja, iseljavanja i migracija. Preduga i prebolna. I neka nova nije ništa epohalno.

Iseljavanje o kojem se šutjelo

Zar nije Rambova "otiš'o je svak' 'ko valja" bila istinita još u vrijeme nastanka? A pjesmi ima već ohoho godina. Vrtio sam neki dan film i zaprepastio se - od 1996. godine naovamo toliko dragih lica je nestalo iz mog života, ujedno i iz ovog grada. Znači, ne zbog rata, nego zbog poraća. Svi ti ljudi s kojima sam studirao, cugao, starke trošio o asfalt, svirao, igrao lopte, malo tko je još u ovom gradu. Odlazili su tiho, bez medijske pompe, u potrazi za životom koji im se ovdje nije nudio ni pod razno. Nije za njima tada zaplakao niti jedan članak.

Otišle su i tisuće onih koje nisam poznavao, samo bi im zapažao lica u prolazu. I onda najednom skužiš da ih nema. Dakle, poratno iseljavanje o kojem se šutjelo, o kojem mediji nisu rekli ni "A", svi ti od medija neregistrirani odlasci za pravim školovanjem, pravim vrijednostima i logičnijim društvenim poretkom nisu bili bitni, jer su svi ti odlasci značili da će ostati i više mjesta za NAS. Odlazila je većinom kritična masa, a ostajala, kako bi Johnny rekao - većinom samo hladna želatina koja laprda među krajnostima. Nije da nije odgovaralo da bude tako, zar ne?

A gle danas - mediji, uz standarne crnjake s lokalne političke scene, nemilice šire i katastrofične informacije o iseljavanjima i napuštanjima "ognjišta", ali i šansama koje se otvaraju napolju. Svako malo nude romansirane priče o tome kako su pojedinci napustili ove krajeve u potrazi za poslom, pa začas, skoro pa slučajno, uz malo dobre volje uspjeli negdje napolju. Nudi se priča da je napolju raj - makar to bio i daleki Novi Zeland. Nasmiješena lica uslikana na ulicama Wellingtona, Sidneya, Kopenhagena, Pariza, Beča ili Berlina mašu luzerima s ove strane novina i ekrana i poručuju kako se nikada ne bi vratili u Hrvatsku ili u BiH, jer na Balkanu oni ne mogu ostvariti snove. Podgrijava se sad i oblikuje i ona hladna želatina, jer ni za nju više nema prostora ovdje. Svim iseljavanjima usprkos, dolaze nove i nove generacije, a radna mjesta još uvijek su samo ona stara. Nigdje nismo odmakli. Nema ni želatina više gdje upadati. I što sad s njom? Pa, napolje!

Smiješak iz inozemstva

I tako, baš kao cice s naslovnica ti podatni tekstovi bude strast da se krene. Vidiš kese, smeće, prljavštinu, vidiš rupe, oronule fasade, propale firme, čuješ što su pokrali i koga su namjestili, a sve ti pred očima neka Klaudija koja se smješi iz Beča ili Veronika i Ivan iz Berlina. I osjetiš se k'o popišan, k'o zaostao u razvoju, osuđen da ovdje trpiš svakakva sranja, da živiš u neizvjesnosti i na lažnim obećanjima - i da razvlačiš lihvarski kredit dok oni tamo vani ostvaruju ambicije po kamati od 1 posto. I onda ti još samo malo fali da kažeš - idem! Dosta da u takvom stanju sjedneš s nekim, da se međusobno nahranite crnjakom, da upališ Dnevnik, pročitaš nešto na portalu ili ugledaš prijatelja kako ti sa smiješkom iz inozemstva maše s Facebooka, pa da ti krv zujne u glavu i odlučiš otići.

Zapravo, sasvim je dovoljno da sjedneš s nekim i da te zarazi strahom od ostanka. Strahom od zemlje u kojoj će samo ostati odabrani i njihova rodbina, nešto malo umirovljenika i uposlenici Elektroprivrede, koji će valjda na kraju svega sami sebi isporučivati i naplaćivati struju.

I ništa, kao što bi Arsen Dedić lijepo to opjevao - i ništa se drugo ne radi, samo se strahuje, a strah nas kao val oplakuje. Kao šlag na sve naše bačene godine. Godine nečinjenja. Uvijek je bolje na kraju balade podviti rep i otići u neko društvo koje su neki drugi već uredili. Jer mi naše nismo ni probali. Pustili smo ga da kržlja na iluzijama. Vi koji odlazite, ponesite sa sobom i sve one iluzije na kojima ste živjeli sve ove godine. Iako sam siguran da njih oduzimaju već na granici. Ili na mjestu prijave boravka.

Boris Čerkuč

Komentari

u sridu..

Ma gdje radi ovaj Boris

Prenoseci strah na Vas ,sebi sire prostor za djelovanje i ostanak.

neimastina a zivot skup svatovi krstenja pricesti kumstva sprovodi a nema se jer je sve sj.bano slazem se s gornjim komentarom da se sve uradilo namjerno i i dalje radi

jedini spas da sve prodje bez nereda i da jos netko ostane ovdje je da crkva reagira ,da prozove ove lopove sta nas pljackaju

Čuj Crkva? E naš'o si brate tko će reagirat. Čini mi se da je njih najmanje briga. Oni su "opterećeni nekakvim položajem Hrvata", brinu za neki nacionalni interes. Evo sve, ali što koristi NACIONALNOST kad egzistencije nemaš?

mislim da bi trebali reagirati ,jer narod jos vjeruje u boga i vjeruje u svoju crkvu ,al jos malo nece niko ici u crkvu jer narod odlazi .

Ako ništa, mi luzeri koji ostajemo ćemo zadržat svoju se xualnost, dok će ovi od silnih eura ili podivljat ili da nebi bili izvan trenda, silom postajat homose xualci.
Zakon prirode je neminovan: ostaju najizdržljiviji!

Ti ostani za simena. Rasplodni bik its.

srića što ljudi ne vide koliko su jadni i koliko je ovaj kraj ne samo zaostao nego unazađen do vremena prije Austrougarske

Dilemu mladih mogu razumjeti u potpunosti. Ima ona izreka: Zadnje ujedaju psi. Što učiniti? Ako se ostane tu, životarit se može nekako, uz pomoć roditelja, tetaka, rodbine, ili, podići sidra i zaploviti u nepoznato. Iako mnogi mladi imaju fakultet, moraju napustiti gnijezdo i tražiti bolji život u tuđini, početi od nule, raditi obične poslove i probijati se kroz život. Ostat će samo partijski uhljebi, bezkičmenjaci, paraziti, kojima je sve i svugdje dobro, promjenit će i karakter i sto puta partiju samo da su blizu kase gdje se dijeli lova. Dok ima love od kredita.

moj ljubuški liči na moj frižider,a moj frižider liči na zatvor.samo svjetlo i rešetke.i mukla tišina koja uvlači jezu u kosti.preporučam da pogledate prosijake i sinove i obratite pažnju na posljednje riječi don petra prije smrti izrečene matanu.ono je bila cekva,a ovo je sad interesna zajednica,i u crvi i u vlasti i društvu.sve je ovo interes,nažalost.

700 KM kod nas kao 1500 EUR u Njemackoj.Dobro je da ljudi imaju izbor pa ko voli nek izvoli. Dica se rađaju neki odlaze jer misle da je svugdje bolje nego kod nas, valjda kad odu saznaju sta je istina. Kod nas se vise mora radit i manje pameti prosipat po kafanama i manje kukat jer nece nam doc neko pa rijesit probleme.Nadoce sve kod nas jos dok malo opane standard kad općine,županije, federacija i država dovedu place u normalu jer nece bit para . Poslje toga ce se znat ko radi privatno ko zna radit imat ce nesto i moce nesto zaradit a ostali ako ce ladit j... nece imat ništa i to je u suštini to. Vise rada, politika na vlasti ce sebe udusit, doce i na političkoj sceni mladi, obrazovani i otporni na korupciju ljudi.Ja sam optimist klasa uz sve probleme i nezadovoljstvo svih izace ovo nekad, sad koliko ce vremena trebat, vidjet ćemo ...

1500€ i 700KM nije isto!

normalno da je strah, pogotovo u elektroprivred dolazi vrijeme čišćenja onih koji su primljeni bez natječaja i to sa diplomama iz kiseljaka. moci i cure koji su se krvavo mučili po pet do šest godina morali su otić odavde.u elektroprivredu je drug krešić sa ostalim drugovima lijanovićima i jurišićima napravio diskoteku od trgovaca konobara i gumara, dok su momci elektro struke koji su završili prave škole odavde pobjegl i uspješno rade u zagrebu i ostalim zapadno evropskim zemljama.

Strah da ostaneš zadnji

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto