Eh, Mislave ...

ruže

Iz kojih mudrosti čupati, cijediti riječi utjehe, objašnjenja, odgovora... ? Možda se tvoja priča krije u ovoj našoj rijeci, prskalici i tvoje izvorne zavičajnosti.

Tko će ga znati iz koje se klisure, škripine, jame ona zapravo rađa. A što joj čovjek radi!Kakve li joj stoljetne muke zadaje!Kroti je, preusmjerava, od nje otkida, a kako je tek truje i zagađuje.

I ime joj mijenja... Vrlika, Tihaljina, Mlade, Trebižat.

Ipak, ona teče, živi, otima se, prkosi, rađa, odnosi i donosi. Ipak ona se bori, čak i kada je čovjek i zvizdan pretvore u, jedva, potočić i kada u nju saspu sav smrad i gnoj svoje civilizirinosti, i kada iz nje vade čak i njenu srž. Ona teče tamo gdje hoće.

Postoji vjerovanje da svaka rijeka ima svog riječnog duha koji uzima i daje, i da je nesalomljiv i pravedan.

Nesalomljiv?

Može li ljudski duh biti takav? Može li izdržati sve boli života, i doteći do "cilja"? Što se to ispriječi na sjecišnoj točci između duha i života, točci u kojoj se duša i životne tegobe hvataju u borbeni koštac.

Malodušnost? Besmisao postojanja? Precijenjena vrijednost ovozemaljskog života? Nepresnušna vrela razočarenja?

Tko još na ovom svijetu ima snage uskakati u takvo komotno dualističko razmišljanje? Psiholozi, sociolozi, svećenici, filozofi... A ne, ne potrošili su ljudi svoju jadnu ljudsku spoznaju. Potrošili je u tolikoj mjeri da su danas gluplji nego ikada, jer su opet na početku mudrovanja o tajnama koje se zovu život i smrt.

"U središtu samom je tajna, tu ona sjedi i zna; dok ostali uokrug plešu, i sve se samo pretpostavlja"
Robert Frost

Duh svake pa i naše rijeke je doista nesalomljiv, i toliko snažan da ga ne može zaustaviti nijedna brana. "Što rijeka uzme, obala vrati".

Neki kažu da nas duh sveti najprije učini jadnima trpajući nas iza naših rešetaka a tek negdje pri kraju svega oslobodi nas novim duhom istine. Baš kao u Markovom evanđelju:prvo nas napadaju zvijeri pa tek potom miluju anđeli. (Marko 1:13).

Može li čovjek( sam) prepoznati tu vjersku odrednicu u sebi, u trenucima kada ga bol života povije do agonije samouništenja? Tko mu je tada dužan priteći u pomoć, da pogura tok života?

Ipak je netko zato "plaćen i zadužen". Rijeka će nekako eskivirati i najveću branu da bi nastavila dalje. Čovjek nema takvu snagu duha i netko mu mora ukloniti zapreku iz životnog korita.

Tko je onda toliko svirep da osuđuje, a nije ga bilo kada je trebalo odbaciti sve tuge svih Mislava? Valjda se u krhkosti ljudskog duha mora pojaviti "nešto" spasonosno, nešto što vraća odbjegle tonove životne radosti.

Dali će se taj život koji je "nestao", tako blizu svog izvora pojaviti kao ova naša rijeka? Ista samo drugog imena. Hoće samo će zažuboriti na nekom drugom mjestu u nekom novom praskozorju, jer neću sumnjati da je duh tek samo šaka praha.

Ne trebam ni zamišljati, tu predčinsku, sablasnu patnju prekidanja vlastitog života kad sam je već doživio i odagnao, spoznavši da da sam zapravo u sindromu doživotnih životnih bitki, i da ću zbog toga vaditi svu snagu za tu borbu. Uprkos tome, i ja mogu samo plesati oko te tajne, koja će vječno sjediti na nedostupnom mjestu, i taj udes promatrati nemoćno, kao da posmatram samo još jedan odron od ovozemaljskog života.

Možda ne baš posve nemoćno, ako se drznem ustvrditi da nitko nebi trebao biti u nijemom danu i nijemoj noći. Da se moraju čuti glasovi koji su namijenjeni životu i samo životu. Glasovi koji ga slave u svoj njegovoj težini i neozbiljnosti.

Pa neka je banalan, poput života lišća, životima se mora dati gromoglasni žamor radosti.

Tko?

Svi koji očekuju ulazak u tajnu života kao u obećanu zemlju. Zar se ne nadamo treperenju vječnosti ili smo tu nadu rezervirali samo za sebe? Onako ponaosob. A možda smo svi u onom armagedonskom prokletstvu, kada mislimo da se ono čega se bojimo, dešava... tamo nekom drugom.

A vani je mrak, rat i vani su naša djeca, koja tamo izlaze s znatiželjom mladih srndaća, nespremna, usamljena, a prema njima ide život. Čim izvana zatvore vrata svog doma, mladost postaje meta onog što smo mi prethodnici stvarali:Pohlepe. Čeka ih njena nemilosrdna ponuda od kemije do izvrnutog sustava vrijednosti. Zar to nije rat kojeg mladost gubi, i u kojem nema nikakve šanse, ponajprije jer nema glasova koji mogu razbistriti njihove olujne misli. Ta činjenica je njihov alibi nevinosti i pred samim bogom. Njihov ali ne i naš.

Nije li vrijeme da ih gromoglasnim glasovima upozoravamo na zamke života, Ili da ih tiho puštamo u njegove ralje?! Davno je bilo to vrijeme.

Mislav je otišao...

"Odlazak je ljubav. Odlazak je ono posljednje što imamo. Naš zlatni ključ.
Dobro je što ga imamo. Plakali smo.
Dobro je da to priznamo nekome"
Vesna Parun.

Tecimo poput rijeke, iako neznamo što nas u tom toku čeka, znamo gdje nam je ušće.

Žarko Nižić

Komentari

hvala Žarku na prelijepom tekstu a obitelji Paradžik iskrena sućut na gubitku sina i brata , a i pokojnom Anti nek je laka HRVATSKA ZEMLJA . ISKRENA SUĆUT

Najbolji nekrolog kojeg sam ikada pročita,Bravo Nižiću a obitelji Paradžik iskrena sućut.

Obitelji Paradžik iskrena sućut Žarku čestitke odličan kao i uvijek iako smatram da ova smrt ima prste u sustavu i njegovoj strašnoj pogrešci prema pokojnom Anti Paradžiku

Eh, Mislave ...

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

ljubuski.info
Hrvati su sami sebi krivi dr. Dražen Pehar | dnevnik.ba
ljubuski.info
Hercegovačke dogme Hrvat. Hercegovac. Katolik. | medium.com
ljubuski.info
Bespuće politike i Crkve u BiH fra Mario Knezović | fratar.net

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto