Analiziraj ovo

Jedan prema jedan. Jedan zaposleni, jedan ne. Eto konačno smo u toj radno-rekordnoj konstelaciji. Ta naša socio-ekonomska stvarnost u biti je ključ koji je iznutra otključao našu stvarnost, a koju smo sada kadri vidjeti i čuti na istinit način.

Hoće li nas ovo istinito spoznavanje, da smo društvo totalne erozije, napokon početi pomjerati iz stanja tkz. "šutljive spoznaje", ili ćemo i dalje živjeti u kozmetičkoj vjeri i nadi u čudesni preobražaj koji bi trebao doći sam od sebe? Ako smo svojom audio-vizualnom empirijom razaznali našu situaciju onda bi morali ući u kolektivni strah, sumnju i odbacivanje ili smo neizlječivo koherentni u razini mirnoće, jer nam je zagarantiran život kakvog živimo, a bolji nam ne treba.

Za bolji život potreban je bolni napor pojedinačnog preobražaja.

Mi smo se u listopadu ponovno uklopili u matricu "neka i dalje bude sve po starom", iako je naša zabludna prošlost i sadašnjost već odavno otključana iznutra i tako jasno rastvorena da je svi možemo vidjeti i otčitati potpuno ispravno, a ne iskrivljeno. Zašto se toga bojimo?

Ipak mi i dalje idemo doktrinalnim putem i malo nas želi i pokušava preustrojiti tu političku mistiku koja nas ne vodi ničem novom. Tako smo opet legalizirali naše političke ritualiste, davši im novo vrijeme da nam u potpunosti dokrajče ove materijalne i duhovne ruševine u kojima još jadno bitišemo, misleći da živimo.

Svi oni, koji su pod doktrinalnim plaštom svojih partija, postavljeni u prividno sigurnosne životne pozicije već počinju osijećati tjeskobe i stvarne razine napetosti, jer vide, čuju i osjećaju da se njihovi lagodni životi u toj istoj, staroj prostoriji nerada, pomalo denominaliziraju i ispadaju iz dosadašnje umjetno stvorene ravnoteže.

Jedan na jedan. Nemoguće. Kako onda analizirati ovo stanje?

Jedan u proizvodnji, s krvavim žuljevima, bi trebao zaraditi sebi i administrativno-birokratskom parazitu i još u doprinosima odvojiti umirovljeniku, invalidu, nezaposleniku...

A lude države, vlasti, naroda, a ludog li ludila!

Postoji li ijedan genijalni um koji bi(h) je mogao analizirati? Taj ustroj sa stotinama ministara, tisućama parlamentaraca, desetanama tisuća birokrata i stotinama tisuća uredskih pacova. Ruralnu zemlju neobrađenih polja, sa selima u kojima su goveda, ovce, koze...skoro pa egzotične životinje. Državu na brdovitom Balkanu koja uvozi i vodu, a koja izvire gdje se imalo zabuši.

Ma tko može nabrojati njene patološke apsurde! Bolje da (trijezan) i ne razmišljam o tome.

Cijela ova godina je metereopatski mlatila ..."nas". Kiša, kiša, malo sunca i evo nje opet. Poludjela klima, nasrtljivi Parkins i Alzhaimer u posljednjih mjesec dana, napadali su bez posustajanja. Nije bilo druge nego otići na "Andrinje", veličanstvenu manifestaciju konzumiranja i proslave zemljanih plodova. Poglavito vrhunskih vina. E tamo nema birokracije, politike, priče. Samo "Ora et labora".

Dobroćudni, širokogrudni, radini...prijatelj Miro Ćorić me opskrbi s Blatinom i Žilavkom.(Nastojaću da i na onom svijetu budem njegov prijatelj i blizu njega jer sam siguran da će ga bog zamoliti da nastavi ovozemaljsku proizvodnju vrhunskih vina).

Dok sam ovo pisao s namjerom da analiziram ono što ne mogu, jer kada je riječ o "funkcioniranju" ove zemlje, a to je čuđenje kako uopće i ikako još postoji ova državica ili ove dvije državice, moradoh otvoriti jednu butelju "Andrije" crnog. A što je klizilo i grijalo, prijalo...

I kada mi postade potaman, nestade svih" patija", (a i uporna kiša mi se poče sviđati), sjetih se jednog citata Thomasa Mertona iz knjige "The Living Bread". Dok sam istu vadio iz vitrine, jednim okom sam pazio na preostalu količinu u boci, jer to vino tog dana nisam htio dijeliti.

A citat... može: "...Velika tragedija našeg doba jest činjenica, ako bi se to smjelo usuditi reći, da postoji tako mnogo bezbožnih kršćana-kršćana, naime, čija religija je stvar čistog konformizma i svrsishodnosti. Njihova 'vjera' nije mnogo više od permanentnog izbjegavanja zbilje-neki kompromis sa životom. Da bi izbjegli priznanje neugodne istine kako nemaju više nikakvu istinsku potrebu za Bogom, pa nikakvu vitalnu vjeru u Njega oni se suobličuju s izvanjskim ponašanjem drugih, onih koji su im slični. I ovi 'vjernici' drže se zajedno, dajući jedni drugima prividno opravdanje za život koji je u osnovi jednak životima njihovih materijalističkih susjeda, a čiji obzori su sasvim od ovog svijeta i njegovih prolaznih vrijednosti..."

Iz ovog Mertonovog citata "vjernike" bih stavio u analogiju s onima koji su birali to što su izabrali.

Balkanska vlast, u bilo kakvoj ambalaži, ima istu zajedničku karakteristiku: Lažno ja. Oni koji ju biraju nemaju nikakvu.

Živjeli!

Žarko Nižić

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto