Na Drini bal vampira... opet

panorama

Oni nas umaraju svojom zonom sumraka... umaraju ali ne plaše. Blijedi njihovo praskozorje u opljačkanom razumu, u kojem tako grčevito osvijetljavaju likove kojima se tako bijedno... diče.

Andrićgrad spojen s Gavrilom Principom, u Višegradu dade Kusturici i Dodiku, slavu krvi kao svijetlosti i tame. S Bikavca brda, spaljeni anđeli opet odsviraše svoju ariju. Carll Orff, "Carmina Burana" A dolje ispod gdje krvava "Drina stoljećima teče", vampiri su zagrizali histeriju utihnulog marša, i ostadoše gladni.

Zaludu Dragačevski trubači, čula se samo sablasna tišina zločina. Tišina koja je obavila te zidine "Andrićgrada", toliko je gromoglasna, da je razbila svaku kapljicu rosnog zaborava, onog što se ne može zaboraviti... niti ostaviti.

Tamo na Bikavcu...brdu grada Višegrada, probudila se hladna djevojčica i dječak, da gledaju to Kusturičino "prazničko popodne"... pasje popodne.

Ugljenisana dječica su prethodnu noć pjevali pjevali u Dodikovom i Emirovom košmaru.

Republika Srpska - krvavi odron zemlje... zemlje za cvijeće sve djece... ne Bošnjačke, Srpske... Božije djece koja su sva, braća i sestre.

Republika Srpska ne postoji, baš kao ni Gavrilo Princip... postoje samo tumarajući zlodusi i njihovi užasni nemiri nakon košmarnih snova o svojoj državi i svojoj djeci.

Zaostali četnici u muklom dogorjelom ognju izgaraju u nesvijesnosti o zločinu na kojem su organizirali slavu, izgaraju u samoći svojih veliko srpskih ludorija.

Republika Srpska ne postoji, to je samo trenutna iluzija otete zemlje. Njeni iluzionisti u Haškim tamnicama kake i piške u pelene...i zaboravljaju zubala. Njena "idejna" baba, Biljana platno svojih pelena, sada s krvlju i izmetom uneređuje.

Postoje samo anđeli-svijedoci njihovih užasa... anđeli te zemlje... anđeli s djecom u naručjima.

Dodik i Kusturica, bogovi "Andrićgrada", opet besramno otkrivaju lica i bez oprosta napuštaju taj mrtvi tron, odlazeći k tragici zaborava, kamo i pripadaju.

Eh, da Bečka filharmonija može vječno svirati, notno nezapisani, Balkanski requiem ubijenoj i spaljenoj sirotinji, na čijoj krvi nastade ona monstruoznost koju Milorad i Emir tako idiotski-drevno obilježavaju... i slave rasipajući neugasle komadiće žara, po odveć spaljenoj zemlji... zemlji braće i sestara. Božijih!

Njih dvojica, niti bilo tko, nemaju više nijedan zastarjeli pretinac u kojem se može zaključati, skriti vrijeme užasa na kojem su i oni izrastali sa "svojom" Republikom.

Krv se zgrušala, zemlja učemerila... ali anđeli nisu velikosrbi... nisu čak ni Srbi.

Anđeli su braća i sestre i vratiće se u svoja gnijezda.

Zlotvori koji slave zločin, ostati će bez zubala i kakati u pelene svojih sumanutih ambicija.

Republika Srpska neće postojati, jer nije nikada ni postojala. Ona će opet postati zemlja za cvijeće... božije braće i sestara.

Nikada protjerani čovjek neće prestati tražiti svoju zemlju, jer traži slatkoću koja mu je urasla u tijelo a bez koje... živjeti ne vrijedi.

Čovjekov dom nikada ne može postati zaboravljena i davna ljubav. Jer, da bi se čovjek rodio, i stekao svoj dom, potrebna je cijela povijest.

U povijesti je postojao čovjek a ne Republika Srpska.

Žarko Nižić

FB

Ljudi

Politika

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto