b2bbih

Bosansko-hercegovačka politika, marksizam, i nacionalno pitanje - kratki rezime

Bosansko-hercegovačka politika, marksizam, i nacionalno pitanje - kratki rezime

Jedna od ideja, koja se o bosansko-hercegovačkim problemima povremeno pojavljuje u medijima, ali i tekstovima nekih eksperata, može se parafrazirati na sljedeći način: unutarnji sukob u Bosni i Hercegovini, i prije i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, sukob koji se uglavnom vrti oko pitanja nacionalnih identiteta, svjesno se potpiruje; u tom sukobu dotični se identiteti zapravo eksploatiraju kako bi se postigli ciljevi koji sa samim identitetima nemaju mnogo veze: riječ je o ekonomskim ciljevima; o primjerice preuzimanju određenih sektora ekonomije (HT, vode, bankarski sustav, energetski sektor….), što u pravilu implicira naglo bogaćenje pojedinaca koji su ili pripadnici političkih elita ili usko povezani sa političkim elitama.

Jednostavno rečeno, riječ je o jednome obliku primitivne akumulacije kapitala pod krinkom političkoga sukoba koji stvara dovoljnu količinu magle, ili netransparentnosti, kako bi se 'odradili' poslovi koji se u transparentnim uvjetima ne bi mogli odraditi. Budući da je kapital ne-etnička kategorija, koja ne poznaje međudržavne granice, podrazumijeva se uključenost inozemnih aktera, međunarodna sprega, ali i također bilo prešutna bilo vidljiva suradnja predstavnika prividno sukobljenih, nacionalnih ili etničkih elita unutar BiH. Drugim riječima, političke su elite u BiH zapravo cinične u odnosu na etničke ili nacionalne identitete – one ih koriste kao generatore konflikta, ali onda same koriste taj konflikt kako bi, uglavnom u kratkom vremenskom razdoblju, profitirale vrlo vidljivo, vrlo opipljivo, sa rezultatom koji sa dotičnim identitetima nema nikakve veze, i za kojeg se čak može reći da ih realno otuđuje u odnosu na većinu pripadnika, ili predstavnika, dotičnih identiteta unutar BiH.

Ovakvo objašnjenje našeg tranzicijskog vremena, od početka 1990ih do danas, može se vrlo lako primijeniti i na susjedne države, uključujući i Sloveniju. To objašnjenje može čak poslužiti kao osnovna matrica za razumijevanje i post-jugoslavenskih ratova; jednostavno govoreći, ti su ratovi pokretani pod prešutnom parolom 'divide et impera'; SFRJ podijeljena je kako bi ju lako preuzeo 'međunarodni kapital', koji naravno mora djelovati preko unutarnjih 'produljenih ruku', tako-zvanih 'proxies', političara koji su samo prividno lojalni etničkome tijelu koje ih bira i legitimira, a koji zapravo prvenstveno služe interesima stranoga kapitala.

Svatko tko bi poricao osnovne konture ovoga objašnjenja takvo bi poricanje vrlo skupo platio u spoznajnom smislu: prije svega, morao bi ne vjerovati svojim očima i ušima. Primjeri su mnogobrojni i naprosto bodu u oči: primjerice, bankarski je sustav u BiH, tele-operateri su, i ključne poslijeratne investicije, u rukama stranoga kapitala; država BiH ne posjeduje osnovne atribute državnosti u smislu da, što se tiče njenog osnovnog, ustavno-pravnog okvira, konačnu riječ ima međunarodni namjesnik, Visoki Predstavnik od kojeg ne možete tražiti nikakvo objašnjenje (za njegove odluke) i koji nema obvezu izložiti interpretaciju Daytonskog Ustava kojom se rukovodi prilikom donošenja odluka, što je posve pogrešan standard za zemlju u kojoj se navodno želi promovirati demokracija i osigurati vladavina prava. Usporedo s njim, imamo nevjerojatno obogaćene predstavnika domaćih političkih elita: Dodika, Čovića (sa radoboljskom hacijendom u stilu narko-bosa), Bakira Izetbegovića (za kojeg se navodno tvrdi da čak posjeduje nekretnine u Međugorju), sa ogromnom masom klijenata i asistenata, ali i vjerojatno stranih 'ulagača' ili 'preuzimatelja' domaćeg bogatstva. Samo jedan od mnogobrojnih primjera je turski International University of Sarajevo, u obrazovnom smislu nisko-kotirajuća institucija koja je međutim, uz pomoć gradonačelnika Ilidže i zahvaljujući suradnji bošnjačke političke elite, ekspresnom brzinom stekla veliku nekretninu u blizini sarajevske zračne luke.

Očevidno to jesu činjenice današnjeg života u Bosni i Hercegovini, ali i široj regiji. Međutim, dva su glavna pitanja koja me zanimaju u vezi s tim činjenicama. Prvo, jeli slika etničkih/nacionalnih identiteta (kao koprena za prelijevanje kapitala), koju prethodno objašnjenje sugerira, uvjerljiva, odnosno jedina moguća? I drugo, postoji li politički prostor za opoziciju toj ciničnoj politici tjeranoj kapitalom i snagom međunarodnih i tuzemnih moćnika?

Kratki odgovor na ta dva pitanja glasi: 1) dotična slika etničkih/nacionalnih identiteta nije jedina moguća, i samo je djelomično uvjerljiva u smislu da dobro opisuje veliki dio lokalnih percepcija, ili lokalnih samo-razumijevanja dotičnih identiteta, ali ne važi globalno niti je u skladu sa najnaprednijim oblicima modernog razumijevanja tih identiteta; 2) politički prostor za opoziciju ogroman je, iako veliki dio populacije tog prostora nije svjestan.

Grubo rečeno, u Bosni i Hercegovini imamo posla s nečim što bismo mogli nazvati ruralnim tipom ekspresije etničkih ili nacionalnih identiteta: slobodno razmišljanje nije na cijeni, politika je izrazito emotivna, svodi se na jednostavna pitanja tipa "za ili protiv Mile", "za ili protiv BiH", a osjećaj za slobodnu diskusiju između različitih stavova unutar grupa ili zajednica, koji se tiču hrvatskog, bošnjačkog, ili srpskog identiteta, izrazito je nerazvijen. Na cijeni nije obrazovanje, nego brzo bogaćenje, što je dio ruralnog vrijednosnog sistema sparenog sa doživljajem dotičnih identiteta. Važno je naglasiti da u svim lokalnim identitetima veliku ulogu igraju vjerske zajednice, sa svojim hijerarhijama i lojalnostima, i također vrijednosnim perspektivama koje više cijene poslušnog vjernika nego, primjerice, slobodnog i kritički raspoloženog tumača Ustava. Još važnije, svi lokalni identiteti obilježeni su dugom poviješću 'komunističkog' odnosa prema politici, koji je neuskladiv sa idealom kompromisa, usmjeren je na 'konačna rješenja', i uvijek je bio izrazito jedno-stranački usmjeren (srodnost tog odnosa sa nacizmom, i činjenica da je on inspirirao nacističke vođe Trećeg Reich-a, politolozima su odavno poznati). I najvažnije, vladavina zakona ili prava: pravda ima povez preko očiju sa dobrim razlogom – pojedinac, koji krši zakon, mjeri se jedino i isključivo preko teksta samoga zakona, u onoj mjeri u kojoj je njegov čin 'pokriven' zakonom. On se, u tome pogledu, ne mjeri činjenicom pripadnosti nekoj skupini, stranci, ili stanjem bankovnog računa. No, često u BiH nije tako upravo zbog dominacije ruralne paradigme u doživljaju nacionalnih ili etničkih identiteta: 'on je naš', ili 'on je naš hodža' (Gluha Bukovica), ili 'on je Draganov (ili Milin, ili Bakirov) čovjek,' ili 'Neka bude kako Visoki Predstavnik (ili 'Tito') odluči.' Sa takvim stavom, naravno da je žrtvovana ne samo pravda nego i stabilnost i sigurnost unutar vlastite etničke/nacionalne zajednice. Drugim riječima, ruralni doživljaj vlastitog etničkog identiteta zapravo je štetan za samu zajednicu koja sebe nastoji definirati tim identitetom ('narod koji sebi čini štetu' u BiH nije prazan nego mnogočlan skup).

Sveukupno, to znači da za situaciju u BiH nisu krivi etnički identiteti niti u smislu politike sukoba niti u smislu izlike za gradnju dominacije kapitala. Riječ je o nešto kompleksnijim tipovima identiteta: etnički identitet sparen sa ruralnom matricom u kojoj dominiraju iskustva 'komunističke politike', i također sparen sa dominacijom vjerskih hijerarhija i obilježen odsustvom zrelog odnosa prema vladavini prava. Pojednostavljeno rečeno: 'Bošnjak', 'Srbin' ili 'Hrvat' nisu problemi; problemi su 'Bošnjak-nacist', 'Hrvat-nacist', itd. Mi smo sastavljeni od jednoga grozda kolektivnih identiteta, i besmisleno je pretvarati se da se taj grozd može svesti na jednu kategoriju; također, besmisleno je pretvarati se da neki dijelovi tog grozda ne vrše utjecaj na druge dijelove. Upravo stoga, dužnost je svake obrazovane osobe ne dopustiti pojedincima da monopoliziraju neki kolektivni identitet, pogotovo ne dopustiti 'velikim vođama' da 'govore u ime naroda', i stalno nastojati predlagati i alternativne politike i drugačije, modernije, bolje promišljene oblike kolektivne pripadnosti; ukratko, formulirati i nuditi moderne, urbane oblike kolektivne samosvijesti.

Sviđalo se nama to ili ne, u kompletnoj post-jugoslavenskoj regiji nacionalni identiteti i etničke kategorije ostat će dugo vremena u središtu političke teorije i prakse, a to važi i za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj narodi označuju konstitutivne ustavne kategorije oko čijih se svrha i značenja još uvijek vodi politički, pravni i kulturalni spor (pod međunarodnim utjecajem i uz sudjelovanje mnoštva manje vidljivih političkih aktera). Međutim, uzmemo li, sa dovoljnom ozbiljnošću, u obzir prethodno rečeno o vladavini prava, ruralnosti, komunističkome naslijeđu itd., vidimo da je prostor za političko djelovanje zapravo ogroman. Na koncu konca, kapital i ekonomsko bogatstvo samo su sredstva. Ciljevi, svrhe i vrijednosti su ti koji nas definiraju kao ljude. Naravno, svjestan sam da će mnogi na prethodne rečenice reagirati cinično i sa podsmjehom, što samo znači da je prostor glavnog političkog sukoba unutar BiH, i oko nje, u osnovi vrlo jasno definiran.

doc. dr. sc. Dražen Pehar

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Koliko su zastupnici nemoralni? Emir Imamović Pirke | bljesak.info
ljubuski.info
U ovoj zemlji se ne može živjeti Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Nema promjena u zemlji kopnenih ribica Berislav Jurič | bljesak.info
ljubuski.info
I vlast i oporba dijelovi iste smiješne družine? Akademik, prof.dr. Slavo Kukić | Dnevni list

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari